Piše Matko Laginja kako su se narodnjački prvaci susretali po Istri s ljudima tumačeći im da su Hrvati; "A kako oni zovu svoj jezik?" Da koga to pitaš, smijao bi ti se, ili bi rekao: "A, Bože moj, govorimo kako i vi, ili, govorimo po našu, šćavunski, hrvatski (rvaski); to posljednje ime kao jedino pravo širi se od dana do dana. Nu mnogo ćete naći ljudi koji koji neće reći da su Hrvati, premda priznavaju da hrvatski govore. Hrvat ima znamenje stanovnika Hrvatije"...

Daleko je "Hrvatija", daleko od Istre i njenih Hrvata. Laginja spominje štoriju iz Premanture - gre mladić u Varaždin u škole, a baba mu govori; "Ne hodi, Blažu, drago dijete moje, moga biš ludo izgubiti glavu, Hrvati da su uvik pod pušku i uvik ljuti bojak biju". "Hrvatiju" Laginja i izravno kritizira zbog toga:

Prosvjed nekih lovranskih "šarenjaka" nakon revolucije 1848. kada se hrvatska nacionalna i politička ideja probija i do Istre, a tekst je u prijevodu s talijanskoga na ondašnjem jeziku, u prijevodu Franan Kurelca, koji na ovo pismo odgovara:

"Istra, Hrvatska, Rijeka i Dalmacija, kao sve druge države austrijske, uživat će u političkoj slobodi takodjer ravnopravnost. Do kuda se koji jezik govori, do tuda će narod svoje medje utvrditi"...

Narodnjački pokret narastao je za trideset godina u najsnažniju političku stranku Hrvata i Slovenaca, i kada Austrija konačno mijenja zastarjeli izborni zakon, izbori iz 1907. naznačit će uspostavljanje političke ravnoteže u Istri i cijeloj Julijskoj krajini, kakva odgovara i etničkoj slici.

Iredentizam na sve to odgovara ne više čak ni eufemističkim pozivom na oslobađanje talijanskih zemalja, odbacuju tršćanski liberali »pobratimstvo« naroda u rušenju Austrije, i srozavaju se u potpuni rasizam koji će do kraja zatrovati odnose izmedju Romana i Slavena.

Slovenci i Hrvati imaju 1914. u Julijskoj krajini 581 osnovnu školu i 1.350 učitelja; zatim 10 srednjih škola u Gorici, Idriji, Trstu, Pazinu, Voloskom, Kastvu; tri hrvatske i četiri slovenske tiskare; tri hrvatska i jedan slovenski dnevnik, te još 24 tjednika, revije i časopisa; zatim 414 zadruga s više od 100.000 članova; oko 500 kulturnih i sportskih društava...

Međutim, ta međuetnička ravnoteža, postignuta između Romana i Slavena početkom 20. stoljeća, prije svega je ravnoteža između dva konačno i potpuno podijeljena entiteta, dva nepomirljiva nacionalna programa. Slaveni 1907. godinu slave tada kao povijesnu pobjedu, kao ostvarenje ciljeva narodnjačkog programa. Romani pak doživljavaju te izbore kao političku katastrofu, iredentisti se odbijaju s njom pomiriti i uzeti narodnjake kao partnera; naravno, jer ciljevi iredente su sjedinjenje s Kraljevinom Italijom, a ciljevi narodnjaka? Jasno, jednom dovršen, proces nacionalne identifikacije Slovenaca i Hrvata implicite sadrži u sebi nastavak tog procesa povezivanjem s matičnim nacijama, implicite, ali ne i eksplicite.

Istarski narodnjački pokret jest "austroljupski", legalistički, lojalistički spram Beča i krune. Kako je pak hrvatska nam matična nacija odgovorila na trijumf narodnjaštva u Istri?

Samo dvije godine prije tog izbornog trijumfa, 1905., u znamenitoj Riječkoj rezoluciji, koja će zajedno sa Zadarskom rezolucijom postati politički temelj nove hrvatske državotvorne ideje, dominantni politički program Jugoslavije - jedva da se i spominje Istra kao hrvatska zemlja.

Riječka rezolucija, valja podsjetiti, jest politički program okupljanja svih Južnih Slavena pod Austrijom, iz nje će se izravno roditi hrvatsko-srpska koalicija. Ona izravno planira kidanje političkih veza s Austrijom, kao što izravno podupire mađarski secesionizam "košutovaca", čime de facto umjesto Beča za gospodara priznaje Peštu.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Najbolje iz bogatog stvaralačkog opusa M. Rakovca
• O lovu, homo erectusu i homo sapiensu
• Šaka besid proti pozabljenja