(Slavko Midzor/PIXSELL/Davor Kovačević)
Vlada je jučer potvrdila ono što se već neko vrijeme naziralo. A to je novi paket povećanja plaća za sve zaposlene u državnim i javnim službama. Potpisan je dodatak kolektivnom ugovoru sa sindikatima državnih službenika, kojim se predviđa rastuća osnovica plaće kroz tri povišice tijekom 2026. Ti su sindikati tu ponudu prihvatili i potpisali sporazum. Javni službenici potpisali nisu ništa pa je Vlada najavila da će, ako to tako ostane, i njima ipak kao i njihovim kolegama iz državnih službi plaće povećati. A sve kako bi se izbjegao zastoj u isplati plaća, ali i narušavanje socijalnog mira. Iako nikakvih izbora nema na vidiku, ipak se pazi da stvari ostanu stabilne.
Sad, koliko će stabilnost potrajati i hoće li je biti, tek treba vidjeti. Naime, sindikati znanosti i obrazovanja traže više nego što im Vlada nudi, ponajviše zbog toga jer se nastavnici, djelatnici u znanosti i srednjem obrazovanju i dalje suočavaju s problemom nezadovoljavajućih koeficijenata u sustavu plaća. Ti koeficijenti određuju koliko tko zarađuje, ovisno o složenosti posla, stručnim kvalifikacijama i odgovornostima, i mnogi od njih smatraju da su tu zakinuti. Povjerenstvo koje je osnovala Vlada nije se baš previše bavilo rješavanjem ovih problema. Sindikalni predstavnici upozoravaju da je ponuđeno povećanje osnovice daleko ispod onoga što bi, smatraju oni, realno pratilo ekonomsku dinamiku zemlje, inflaciju i rast plaća u drugim sektorima. Pritom naglašavaju da plaće u javnom sektoru, ako se gledaju samo nominalno, možda rastu, ali relativno gledano zaostaju za općim trendovima rasta plaća u privatnom sektoru i standardom života. Neki sindikalni predstavnici ocjenjuju sadašnju ponudu Vlade kao nedovoljnu i nepravednu, tražeći stvarnu reformu koeficijenata plaća.
Vlada se poziva na dosadašnje uspjehe. U razdoblju od zadnjih nekoliko godina došlo je do znatnog rasta plaća. Čak je u nekim sektorima došlo do povećanja od sto posto. Vlada očito želi zadržati, pa i povećati kupovnu moć građana kako bi se održao gospodarski rast koji se u velikom, lako moguće i prevelikom, dijelu zasniva na potrošnji. Međutim, takav razvoj događaja ipak ne umanjuje nezadovoljstvo kod prosvjetnih i znanstvenih radnika koji, moguće i s pravom, osjećaju da su najlošije prošli u doba kada su se povećanja onima koji plaće dobivaju iz proračuna dijelila šakom i kapom.
Mada, i tu treba reći još nešto. Naravno da zaposlenici bilo u privatnom, bilo u državnom sektoru žele što veće plaće. To je njihov legitiman zahtjev. Ne može biti legitimniji. Međutim, stvar je onih koji vode državu da budu odgovorni, pogotovo ako su oni poslodavci. Jer Hrvatska zaista ima solidan gospodarski rast, viši od ostalih članica EU-a. Ali taj rast u jako velikom dijelu generira potrošnja, a novac za nju dolazi iz europskih fondova koji su još uvijek jako velikodušni prema Hrvatskoj, i od turizma. S druge strane, industrijska i poljoprivredna proizvodnja i njen izvoz, dakle temelj svakog zdravog gospodarstva, baš i ne raste previše. A ima kvartala kada i pada. Hrvatsko je gospodarstvo zbog toga jako krhko i u kratkoročnom razdoblju izloženo brojnim rizicima, od kojih su neki i nepredvidivi jer ovise o stranim faktorima. I o geopolitičkim događajima na koje Hrvatska kao mala zemlja nema baš nikakav utjecaj, nego im se mora prilagođavati. A to je prilagođavanje znalo biti itekako bolno. Sjetimo se samo situacije nakon svjetske financijske krize, kada je hrvatski BDP padao iz godine u godinu.
Paradoks hrvatskog tržišta rada jest u tome što Vlada uspijeva povećavati plaće i dobivati podršku birača, što se može vidjeti kroz izborni uspjeh posljednjih nekoliko godina, ali takav populistički pristup ne rješava dubinska pitanja kakva su gospodarski rast, konkurentnost, efikasnost koeficijenata plaća i buduća održivost tih povišica.
Što dakle ostaje? Pitanje nije samo koliko plaće rastu, nego i zašto i kako te plaće rastu. Dok Vlada slavi formalni rast plaća, sindikati u obrazovanju i znanosti jasno poručuju da rast bez adekvatne strukture plaća i bez reforme koeficijenata znači da je neravnopravnost i dalje tu - dublje nego ikad prije. Ovo povećanje plaća samo je pod tepih pomelo neke probleme koji ostaju.