U trinaest godina što je bio ikona najvećeg kluba na svijetu (službeno proglašenje FIFA), bio sam u više navrata u Madridu posjetiti Luku Modrića. Kada imate dobre kontakte i korektan odnos s igračima, oni su najbolja preporuka da uđete u svijet (i) elitnog nogometa. Sve ono što je običnim promatračima nedostupno, postaje vam tako oku vidljivo, posljedično u komunikaciji i racionalno tumačeno. Kako sam takve doživljaje imao od ranih 1990-ih godina, od vremena velikog Milana, pa Juventusa, Intera, Lazija, Parme, preko Manchestera, Marseillea, Leedsa, Middlesbrougha, do Bayerna, Atletico Madrida i drugih destinacija hrvatskih reprezentativaca (i ne samo njih), spoznao sam ono što sam više puta i u ovoj rubrici naglašavao. Život u velikim klubovima, koje gledatelji, fanovi i drugi najviše (praktično jedino) doživljavaju kroz utakmice i raskošne TV produkcije, u praksi je vrlo sličan životu u manjim klubovima. Imati prozor u ta elitna dvorišta, a živjeti svakodnevicu manjih zemalja, manje atraktivnih i jakih liga, dopušta uvid u zbilju i kudikamo lakše razumijevanje tematike.

U Madridu sam prije desetak godina bio s glavnom misijom, a to je dobiti intervju od Cristiana Ronalda. Bio je dobitnik Zlatne lopte (ukupno u pet izdanja), a nije tada dao veliki intervju nikome iz nekog svog razloga. Modrić je to uspio dogovoriti i tako sam stigao u ogromni kompleks Valdedebas. No, poklopilo mu se nešto nepredviđeno s djetetom u vrtiću te je morao odmah nakon treninga otići u "grad". I tako je put u Madrid završio bez efekta. Ronaldo je, međutim, bio vrlo korektan. Kazao je da dođem drugi tjedan i da će mi omogućiti duži set razgovora u odnosu na prethodno dogovorenih 15-ak minuta. Tjedan kasnije eto me opet u Madridu, opet u Valdedebasu, kampu 21. stoljeća, pravom gradiću posvećenom svim potrebama, sportskim, logističkim, i inim familije Real Madrid. Nogometaši i nogometašice, košarkaški i košarkašice, struka, veleučilište, hoteli s 5 zvjezdica, "bezbroj" prvoklasnih zelenih terena prirodne trave, više njih umjetne podloge, dvorana za košarku, upravna zgrada, mali stadion Alfredo di Stefano (za 7 tisuća gledatelja), i razna druga čudesa komfora i elitističkog standarda.

Jedna digresija. Dvanaest godina prije ovog madridskog doživljaja elite, bio sam u Leedsu. Još od djetinjstva fascinirao me svijet engleskog nogometa, uvijek ispunjenih stadiona, fantastičnog navijanja i tretiranja nogometaša kao da su lordovi. Elland Road, stadion Leedsa pamtim i po velikanima koji su oduševljavali 1970-ih, kao Jack Charlton ili golgeter Peter Lorimer. Uglavnom, u Leeds sam stigao zbog Marka Viduke, australskog centarfora hrvatskog porijekla, koji je nakon tri godine u Dinamu otišao u Celtic, a potom na Elland Road. Viduka je bio vrlo težak za novinare, izbjegavao je intervjue, ali sam uspio s njim ostvariti dobar kontakt kad smo išli u Beograd 1997. godine. U prvom gostovanju HR kluba u Srbiji nakon raspada bivše države, igrali su Croatia (Dinamo) i Partizan. Tom prilikom me Stjepan Tomas, nekad igrač Istre, a najveći prijatelj Viduki u zagrebačkim godinama, upoznao s Australcem i stekao je povjerenje. U Leedsu smo se i toga prisjećali u dugom razgovoru kojeg sam vodio u njegovoj kući, u lijepom predjelu okolice grada koji ima oko 800 tisuća stanovnika. Na stranu intervju, meni je bilo jako zanimljivo kad me odveo u dom Leeds Uniteda. Tipična engleska priča. Kuća kao upravna vila, dnevni boravak za goste, blagovaonica za igrače i trenere. Pa red malih prizemnim objekata, skromnog izgleda i sadržaja, u kojima smo prolazili prostoriju sa strojevima za pranje opreme, potom ekonomat, pa jedan dio gdje su svlačionice, pa ostava za radnike koji održavaju teren, itd... Usput su Viduku toplo pozdravljale pralje, čistačice, oružari. Sve kao i na Drosini. Dojam kampa, u manjoj dimenziji, kao Istrin u Balama.

Vraćajući se Madridu, s Ronaldom sam odradio intervju od skoro sat vremena. Vidio sam da mu je stalo da ne ispadne nekorektan jer me tjedan prije ostavio bez razgovora. Doživljaj tog (danas) milijardera u kopačkama bio je potpuno suprotan javnoj slici razmaženog, egocentričnog, raskalašenog super stara, sa skoro 700 milijuna pratitelja na društvenim mrežama. Želio sam zapravo ovim podsjećanjima ukazati kako je doživljaj iz prve ruke, i velikih klubova, i elitnih kampova i stadiona, i velikih igrača, slično kao i onih manjih, manje glamuroznih, praktično spoznavanje istog DNK-a funkcioniranja, ali samo različitih dimenzija. Recimo, razgovor s Baleom je VIP doseg, ali doživljaj je sličan intervjuiranju, recimo, manje pričljivih Perišića ili Lisice. Stari kamp Leedsa dalek od glamura kao kamp u Balama. Doživljaj brojnih travnjaka u Valdedebasu sličan je doživljaju sedam nanizanih terena oko Opus Arene u Osijeku. Razgovor s Carlom Ancelottijem u Madridu bio je isti kao i razgovor s Carlom Ancelottijem u Parmi 27 godina ranije. Tada je bio na početku karijere, a Parma, u vlasništvu milijardera, Calisto Tanzija, imala je treninge na jedinom terenu policijske akademije. Tamo su trenirali i Mario Stanić, Hernan Crespo, Nestor Sensini, Gigi Buffon, Fabio Cannavaro, Faustino Asprilla, Lilhian Thuram, Zola i drugi koji su oduševljavali u to vrijeme Europu, a ne samo Italiju. Među inima razgovarao sam s Argentincima, jer su nam bili u grupi za prvo SP u Francuskoj. No, imao sam mali intervju i s Thuramom, koji će se u Francuskoj prometnuti u dželata hrvatske ambicije da uđe u finale. Dva gola, jedina u reprezentativnoj karijeri, postigao je baš protiv Vatrenih u polufinalu, za 2:1.

Dakle, Ancelotti u skromnosti života u Parmi, i Ancelotti u luksuzu 5 zvjezdica Reala, istovrsna osoba, raspoloživ, pristupačan, dobroćudan, samo što je bio gotovo 30 godina stariji, i s 31 trofejom više. Do tada nije imao niti jedan.

Televizija je dovela u naše domove sve ovo što gore navodim, pa se taj čarobni osjećaj otkrivanja svijeta iza kulisa velebnih i manje atraktivnih stadiona i klubova, razvodnio. Digitalne platforme zavladali su "prostorom". Nude se čak i snimke sastanaka pred i poslije utakmice, doživljaji u svlačionici pobjednika i poraženih. Ne čudi me što je to za stotine milijune fanova širom svijeta postalo gotovo zanimljivije od igre na terenu. I o tome sam htio zapravo natuknuti temu, o kojoj ću pisati u nekom od idućih tekstova. Naime, igra postaje sporedni faktor svih doživljaja nogometa, a prioritet su "priče i događaji izvan toga". Stoga je logično opala atraktivnost nogometa, odnosno manje se pažnje i unutar klubova ukazuje funkcioniranju igre, taktike, nadmudrivanju suparnika, logičnoj selekciji igrača. I povući ću nekoliko primjera i paralela veliki-mali, uz okvir sličnosti DNK nogometa.

Real Madrid je glamur. Izgradili su stadion koji je postao dvorana, u kojem se za pola sata travnjak spusti u podzemlje i tamo sunča moćnim lampama, a gore podiže parket, umjetni teren, gumena podloga, što god treba da se ugosti američki nogomet, košarkaška utakmica, koncert najpopularnijih glazbenih zvijezda. Real je investirao milijardu i pol eura, i još će morati da ga potpuno zgotovi s top lounge barovima, skay boxovima, restoranima i slično. No, zarađuju slapove eura već sada. Bio sam na oproštaju Modrića u svibnju 2025. i uistinu je komfor novog Bernabeua senzacionalan. Ali eto, umjesto titula i atrakcija, unatoč dovođenju Mbappea i drugih zvijezda, Real već drugu sezonu zaredom gubi na svim frontama natjecanja. Natjecateljski kolaps za klub te veličine. Zašto? Zato jer uprava mijenja trenere kako joj puhne. Dovodi igrače koji nisu potrebni i skupo ih plaća, otpušta one koji su "pravi" (recimo bek Hakim koji briljira u PSG-u), fokusirani su na stvaranje novca i demonstraciju moći, a onda ne uspijevaju doći niti u polufinale Lige prvaka, gdje su proteklih desetak godina čak 6 puta trijumfirali. Ukupno 15 u povijesti, uvjerljivo najviše od svih.

Nogomet, na stranu glamur, luksuzni kampovi, stadioni, okruženja, komfor i medijska slava, je ipak najvažniji po pitanju igre i rezultata. Ako za trenera stavite početnika (Arbeloa), u kadru uvrstite čak 5 lijevih bekova, a nema "pristojnog"" desnog, forsirate neke mlađe koji nisu dorasli još za te ambicije, itd, onda ste u poziciji kao i svi, ne igrate dobro! Drugi koji su više nogometno nastrojeni (recimo Bayern), a imaju manje zvijezda i glamura, nadvladaju vas tehničkim i taktičkim odlučnim faktorima igre. Onima koji presuđuju rezultat, i na kojim temeljima zapravo kreću sva posljedična odrastanja, standarda, zarada, dimenzija publike, medijske slave i drugog. I obrnuto, kad pada rezultat svi ti faktori počnu opadati.

Kad dobre trendove, kao što je Istra 1961 imala posljednjih nekoliko godina, iznova opteretite na sličan način kao veliki, a to je fokus samo na brojke prihoda, brojke folowersa i slične matematike, onda zapostavljate nogometne tehničko-taktičke logičnosti i prioritete. Kako uče i primjeri velikih, redom i sve manjih, to je istovrsni trend prema neuspješnosti, nezadovoljstvima i u konačnici neželjenim lošim brojkama.

Okvir je to scenarija, na svim razinama, pod naslovom "Mi bismo željeli… ali efekti su ono što realno možemo". Kroz vrijeme to "možemo" ako logički radite, samo raste. I obrnuto, ako ste nogometno nelogični, samo zaostajete. Najveća je misterija i danas, kao i prije 30,40, 50 godina, kako to netko ne uspijeva razumjeti, pored silnih primjera na svim razinama nogometa.

Povezane vijesti

• Andersenove bajke, Pula via Bodo u realnosti
• Ne trčite li dok ste zdravi, morat ćete kada se razbolite
• Kad "igraju" gledatelji, sve je lakše i logičnije, destrukcija uvijek gubi