U posljednjoj godini postojanja, 1920, samo deset dana prije zlodjela, održana je posljednja priredba - muzička večer Tržaške glasbene matice, 3. srpnja 1920. godine...

Raoul Pupo: "Van sumnje, slovenska i hrvatska prisutnost bila je sve prije nego zanemarljivih dimenzija: naravno, ne u globalnosti države, gdje je nekoliko stotina tisuća Slavena nestajalo pred četrdeset milijuna Talijana, ali u odnosu na uži regionalni prostor, u kojem su kako Talijani tako i Slaveni tvrdili da predstavljaju većinu stanovništva... Ali iznad bitaka brojkama, konzistencija Slovenaca u dolini Soče i na Krasu" - evo kako i objektivni Pupo zaboravlja tršćanske Slovence - "te Hrvata u Istri, pokazivala se veoma relevantnom... nema sumnje da je pitanje Rijeke predstavljalo ključni moment za razvoj političke borbe u regiji, potpaljujući duše i pospješujući pristupanje širokih izjašnjenja ‘nacionalnih’ snaga, uvučenih u razjarenu polemiku u isto vrijeme protiv Slavena i protiv socijalista, postavljenih pod optužbu zbog njihova internacionalizma"...

"I u toj će klimi uspaljenih kontrapozicija i narastajuće netrpeljivosti naći širok prostor inicijativa julijskog fašizma (fascismo giuliano), kojem se često pripisuje definicija ‘pograničnog fašizma’, da bi se podvuklo kako su ovdje, uz tematike razvijene u nastajućem pokretu diljem ostatka Italije, u slučaju Julijske krajine masovno prisutni motivi povezani s dvostrukom voljom - nadvladavanjem u odnosu na Slovence i Hrvate koji žive unutar novih granica, i ekspanzije talijanske moći prema Balkanu. Uostalom, upravo će zasebni uvjeti u regiji i žestina sukoba ići u korist brzog porasta pokreta, koji se ovdje odvaja po užurbanosti kojom je naoružao prve squadre d’azione - obavljući tako žalosno primjernu funkciju - i zbog brzine kojom je uspio osvojiti odlučujući utjecaj na lokalni politički život"....

Rasuđujući danas o tim danima, o toj katastrofi koja je zadesila Julijsku krajinu, najprije "riječkom kampanjom", a zatim paležom Narodnog doma u Trstu, pa onog u Puli, te nasilja u Pazinu i diljem Istre u "vatrenom danu" 13. srpnja 1920., zapravo dolazimo do bitnih problema masovne psihologije, nakon nahrupa squadrista, nužno srozane u oblasti psihopatologije, kada govorimo o još akutnim međuetničkim i internacionalnim i međudržavnim problemima na sjevernom Jadranu; problemima, to jest etničkih manjina, problemima graničnog povjerenja, problemima pravičnog ili pogrešnog razgraničenja, problemima odnosa između Talijana, Hrvata i Slovenaca, izmedju Italije, Slovenije i Hrvatske.

Kao što će i isti nadnacionalist Giani Stuparich pisati:

"Ideja koja mi se tada uobličavala bila je ova: na isti način na koji su radnici brodogradilišta, pomorci i tršćanski poslovni ljudi, bez utvrdjenih planova i političkih programa (??? - M. R.), širili Europom i svijetom vrijednosti talijanske civilizacije, jer su mogli posegnuti za materijom na koju bilo stranu, ali forma koju su tome davali bila je talijanska (i Nijemci, Slaveni, Nizozemci, Švicarci, Grci sponatno se priklanjahu talijanskome duhu, onoj klimi koja je stoljećima gospodarila i nastavljala gospodariti Jadranom; pa iako se ova krajnja prirodna talijanska oblast zvala ‘austrijsko primorje’, nije zbog toga ostajala manje Italija), tako i na polju misli, kulture i čak politike, ali organske i dugoročne politike, Tršćani su, odbacujući rigidnu i sterilnu nacionalističku poziciju koja ih je lišavala širih horizonata, mogli konkretno raditi za afirmaciju i duhovnu veličinu Italije"...

Ideje van svake sumnje humanističke i prihvatljive; osim žaljenja vrijednih "sitnica" kakve previdjaju i takvi čisti umovi poput Vivantea ili Stuparicha - da "možda" Julijska krajina ipak nije "prirodna Italija", a kamo li "povijesna", i da je uz nesumnjivo dominantni romanski duh gradova na obali Jadrana postojao i drugi duh, paralelni, i jednako neutrnuto trajao i od istog romanskog (venetskog!) duha bio priznat, - slavenski duh.

Danas smo svjedoci one Bettizine "ponosite bastardizacije", onog Tomizzinog tvrdoglavog "i-i", ovog istog masovnog regionalnog samoodređenja u Istri, u hrvatskom dijelu Istre, da budemo precizni. Posrijedi je međuetnička, "nadnacionalna, anacionalna", regionalna identifikacija, koju neporecivost nacionalnih identifikacija odbija vidjeti drukčije nego kao anti-nacionalne tendencije, kao otpadništvo i izdaju. Naravno da su posrijedi nagonski gotovo, "nepovijesni" procesi?! Ili ipak nešto drugo?

Pustimo li ustranu, čak i to, eto, mnoštvo krvno izmiješanih brakova i njihova potomstva (a tu je riječ o desecima tisuća "ljudskih jedinki" - ako se statistički obradi samo razdoblje poslije dva svjetska rata!). Dakle, "zaboravimo" li sve te Hrvate, Slovence, Talijane, Srbe, Muslimane, Makedonce, Nijemce, Mađare, Židove, Čehe... sparene ljubavlju i neizbježnim stapanjem nacija u sretnu cjelinu; ostaje taj makar i neartikulirani, ali time ništa manje stvaran početak procesa "nove internacionalizacije", tako bjelodano prisutan u hrvatskoj Istri, pa neka on bude i samo odgovor na novi nacionalizam koji se javlja početkom devedesetih godina.

Uz to, taj proces i te kako je priusutan i tamo gdje nema ovako jasnih, pojavnih, kolektivnih emanacija, i političko-ideološkog oblika i organizacije kao u hrvatskoj Istri; on je evidentan i u Piranu, Izoli, Kopru, ali i u Trstu, Udinama, Gorici...

Romantični idealizam Stuparicha i Slatapera koji je vidio logično stapanje nacija na Jadranu u višu civilizaciju, talijansku civilizaciju; ili inter-socijalističke utopije Vivantea koji je vidio logično socijalno stapanje u viši stupanj urbane i ekonomske cjeline, talijanske cjeline; sve je to prošlost! Nostalgična, draga nam prošlost, bez obzira na sve naše zablude i iluzije i previde. Ali to je naša prošlost, to je naša zajednička sveetnička prošlost.

Treba vjerovati (!?) da su i nasilna fašizacija i romanizacija; te ne manje nasilna komunizacija i slavenska internacionalizacija također prošlost. Također naša prošlost!

Bilanca pak ottocenta i novecenta koliko je god dramatična i tragična, toliko u njoj valja višekratno naglasiti i poučne, pozitivne pokušaje rješenja "jadranskog gordijskog čvora"; od tomazeanske mletačke republikanske revolucije 1848., do djelovanja istarskog Sabora do 1914. - bez obzira na trvenja u njemu, on je začeo inter-etnički parlamentarizam; do Riccarda Zanelle i autonomne Riječke državice 1919. - 1924., te očajničkog napora da to ponovi 1945.; do, konačno, Slobodnog Teritorija Trsta, državice koja je postojala od 1947. do 1954. godine...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer