Prije nekoliko dana napustila nas je još jedna igračka veličina iz prošlosti. Bio je sudionik prve utakmice koju je novoutemeljena Istra odigrala u rujnu daleke 1961. godine. Suparnik je bila Rijeka, a prva Istra nastupila je u sastavu: Zagorc, Stipčić (Malivuković), Antonelić, Mikulandra, Čerin, Stefanović, Miletić, Čolić, Stojanović, Beck (Drosina), Ibriks. Već su po tome legende pulskog nogometa, jer se tada počela pisati natjecateljski viša razina. Koja će uz mnoštvo uspona i padova, te naposljetku geopolitičkim promjenama na ovim prostorima, uz teške porođajne muke dovesti do profesionalne razine nogometa. Ono što je do ne tako davno, pa čak i u hrvatskoj nogometnoj zbilji djelovao za Pulu i Istru samo sanjarenje. Akter iz uvoda je Milan Zagorc. Kako je Anton Percan, sveupućeni kroničar puležanštine, naveo, došao je kao vojnik 1959. i nastupao za NK Pulu. Nogomet je počeo igrati u rodnom Trbovlju uz starijeg brata Jožu, budućeg napadača ljubljanske Olimpije. Osnivanjem Istre, Zagorc je iz NK Pule, uz Franka Valenčića, Aleksandra Ibriksa i Miodraga Stojanovića prešao u novoosnovani klub. Sudionik je kvalifikacija u kojima je 1962. NK Istra izborila natjecanje u tadašnjoj 2. saveznoj ligi.

Nakon ispadanja Istre iz 2. nogometne lige pristupa labinskom Rudaru, a kasnije pulskom Staklaru. U Istru se ponovo vraća u njezinoj drugoligaškoj sezoni 1971/72 kao treći vratar i trener vratara. Nakon završetka karijere, na poziv bivšeg Istrinog igrača Bepa Zatele odlazi u Francusku za trenera vratara jednog nižerazrednog francuskog kluba. U šest Istrinih drugoligaških sezona, za NK Istru je odigrao 63 utakmice. Upoznao sam gotovo sve velikane te prve Istrine generacije, aktivne godinu dana prije mog rođenja. Zagorc mi je bio jedan od najosebujnih ne samo zato što mu je zbog nogometa stradalo prednjih osam zuba. Pričao je o tome kao negativnoj nogometnoj uspomeni iz utakmice s Mariborom. Tada mu je Antun Čeh, uvjeren je namjerno, kopačkom pogodio lice i ostavio mu te trajne posljedice.

No, Zagorc, kojeg je Ozren Nedoklan prozvao Edi, i to se toliko udomaćilo da mu pola suigrača kasnije nije zapamtilo ni pravo ime (Milan), nije imao opterećenja zbog toga. Volio je nogomet, zapravo obožavao i bio je svjestan da u tom sportu, pogotovo za vratare, može doći do raznih lomova. Spadao je u romantičare čak i za ta romantizirana nogometna vremena. Najvažnije mu je bilo, dok god je mogao, biti na igralištu, uz mlade, prenositi znanje i podržavati ih. On koji je posljednju utakmicu za Istru igrao u Sisku točno one godine, lako pamtljivo, kad je Mate Parlov u Munchenu 1972. postao prvak Europe. On koji je otišao iz Istre kada je momčadi rečeno da neće više biti novca, pa su 1967/68 prvotimci na polusezoni napustili klub, a šansu su dobili juniori. (Vratit ću se na tu tematiku). Bio je u Staklaru, pa je otišao, kako je otkrio, za 150 tisuća ondašnjih dinara u Rudar Labin, a što je bio ekvivalent pola ondašnje prosječne radničke plaće. Zagorc je to znao jer je bio zaposlen u Tehnomontu (prije Elektroservis) i Istragađevnom (Istragradnja). Zagorc, čije sam neke parade, uistinu spektakularne, imao prilike vidjeti i uživo, kao desetogodišnjak koji skuplja lopte iza gole (tada još više impresioniran tim "letovima od kuta do kuta", po teškom blatu ondašnjeg stadiona), bio je nenametljiv tip. No, sjećam se njegove mantre, a to je da svaki sportaš mora imati u sebi poriv da pomaže drugome, ne smije biti sebičan. Istakao je u jednom intervjuu da su mladi postali razmaženi i za to je najviše krivio roditelje, uz to što ni djeci nije jednostavno jer podosta roditelja želi preko njih kompenzirati frustracije svojih neuspjeha.

U tom razgovoru, kojeg je prije desetak godina s njime vodio Marko Percan, spomenulo se i tu fazu "raspada" drugoligaške Istre prije 58 godina. Dakle, u jednoj od tih čestih epizoda besparice i velikih padova, kako bi se dovršilo natjecanje u proljetnom dijelu Istra je u momčad uvela sve juniore. Bila je to generacija Mladena Cukona, Berislava Poldrugovca, Sergija Scorije, Rade Spasića, Adriana Bellija, Ivice Pržiklasa, Josipa Piuttia. Zanimljivost je to za ovu tematiku juniora, nogometa, ideja i politika. Dakle, ta juniorska generacija koja je tada prebačena u prvu momčad postat će potom ponajbolja generacija seniorske Istre u njenoj povijesti! Vodio ju je Aldo Drosina i 1970-tih godina bili su glavne face u gradu. Cukon i Poldrugovac će ostvariti iskorake karijere, igrajući i za Dinamo, Rijeku, Toronto i amatersku reprezentaciju Jugoslavije. Mićula Poldrugovac postao je pak zvijezda Rijeke i potom pojačanje Hajduka, kojeg je htio Tomislav Ivić, i kome je tek teža ozljeda Ahilove tetive zaustavila veću karijeru. Iskoristio je to kasnije veliki igrač Slaviša Žungul.

Da nije bilo raspada sustava u Istri 1968., vjerojatno je da generacijski ti juniori ne bi dobili takvu priliku i postali važni igrači njene povijesti. Činjenica da su morali igrati jer nije bilo novca, i igrača, olakšalo im je terete, pogotovo što su natjecateljski bili otpisani, a uz to i publika ih je gledala s puno više simpatija i tolerancije za propuste. Povijest će uz taj slučaj pokazati u više navrata, ciklički, kako su se šanse (ne samo u Puli) davale mladima kad nije bilo drugih rješenja za pokrivanje manjka igrača, odnosno manjka primanja. U kontekstu planskog promicanja u prvu momčad mlađih snaga (ne samo u Puli) uvijek je bilo malo sadržaja. I svaki put kada bi rezultati prve momčadi bili slabiji, u kojem god je sastavu (i ligi) nastupala, iznova se vrtjela priča da treba staviti juniore da igraju, "jer eto, bit će bolji sigurno od onih koji igraju". Jednom prilikom, kao jučer se sjećam te negativne atmosfere, Igor Pamić je odlučio u prvoj postavi protiv Osijeka postaviti jednog od talentiranijih igrača iz omladinskog pogona. Robert Dadić, lijevi vezni, tzv. plemeniti igrač, profinjene ljevice, istrčao je pun entuzijazma, ali nakon prve krivo dodane lopte sa zapadne tribine su počeli negodovati. Nakon druge su mu počeli dobacivati, a nakon treće (simbolički rečeno) već su počeli vikati Pamiću hit "vadi ga van". I prije poluvremena (43’) trener je poslušao i Dadić je zamijenjen. Nije pretjerano kazati da se toga dana počela gasiti jedna obećavajuća karijera. Tada 18-godišnji Dadić odigrao je ukupno 4 prvoligaške utakmice (261 minutu) i potom je postupno išao u niže rangove.

Nešto slično je doživljavala većina mladih igrača koji su ovako ili onako dobili priliku u prvoj momčadi. Uvijek zazivani od domaće javnosti, a kada bi dobili priliku, prema njima maksimalna strogoća i vrlo žurno tretiranje "ništa od njega", ili ono "ma tko gura ovog". U takvom atmosferskom odnosu zbilja je teško uspjeti čak i onda kada postoje vrlo jasne naznake potencijale. Ogromne skepse uz podosta zvižduka i osporavanja bile su i oko Matea Lisice, Maura Perkovića, dvojice među onima koji su sve izdržali i potom, uz poklapanje dobrih faza i kluba (Baski, Garcia), ostvarili važne profesionalne iskorake, uz donos preko 3,5 milijuna u blagajnu Istre 1961. Otkako su Baski vlasnici Istre (2018.), ono što su najavljivali na početku, kroz iduće vrijeme su pretvorili u djelo. Puno ulažu, pogotovo za pulske prilike, u omladinsku školu, i ona je danas druga planeta u odnosu na sve ono što je bilo prije dolaska ovih vlasnika. Zato je počela proizvoditi "igrače", odnosno potencijale za koje se interesiraju HNL, ali i inozemni klubovi. Neki su vrlo rano otišli, kao odlični Rocco Žiković i donijeli milijune (2) Istri, iz Red Bull Salzburga. Neki su otišli svojom voljom jer u Puli nisu bili zadovoljni, kao Noel Bilić, koji je prije Rijeke bio ogroman talent, ali se negdje po putu razvoj zaustavio. Neki koji su također bili izvanredni potencijal, kao na primjer Marko Cukon, nisu iskoračili jer su imali velikog peha s ozljedama i operacijama.

Ono što je međutim očito, djeca iz Pule i Istre, koja sada u primjerenijem organiziranom sustavu baskijske vladavine, potvrđuju da i u ovom podneblju postoje talenti i može se razviti prvoligaške i reprezentativne vrijednosti. Dok nije bilo tih ulaganja onda su razni "mislioci negative za Pulu i Istru" iz lokalnog i šireg okruženja promicali tezu kako ovdje djeca nemaju volje, zanimanja, a ni potencijala za nogometne iskorake. Sve se to pokazalo samo famom, a koju su hranitelji negative tako rado isticali jer im dođe prirodno da uvijek sve negativno dočaravaju u svezi Istre, Pule, sporta uopće. Istra danas ima niz novih talenata, koji se pokazuju i u reprezentaciji. U U-15 razvijaju se Luka Glavaš i Tristan Suddiar Haček, u U-16 Diego Šaina, Nik Žužić Škafar. U U-17, nastupajući i na svjetskom prvenstvu, bili su Raul Kumar i Petar Nemet. Puno se interesa u Hrvatskoj čuje za kadeta Rija Joku. Oni su perspektiva za koju godinu iskoraka. Trenutno su unutar kruga prve momčadi već duže domaći dečki kao Maurić, Žgomba, pa Kolić, pa i Paus-Kunšt (došao s 14 godina), uz neke mlade strane snage (Ayuma, Agada…), te malo šireg kruga dečki koji su u Uljaniku, a koji kao, pogotovo, Dukan Ahmeti jako obećavaju. Svim mladima treba vremena, nadasve podrške i tolerancije, da se dobro razvijaju i ne posustanu.

U dresu Istre 1961 će kao starter debitirati u subotu protiv Slaven Belupa još jedan tinejdžer. Raul Kumar već je odigrao u Velikoj Gorici vrlo solidnih 15-tak minuta. Bit će teško s Nestorovskim i društvom, potkradat će se neki propusti, moguće je da će Istra izgubiti, ali promocija jednog mladog domaćeg dečka od 17 godina uvijek je veliki plus i pokriće svih tih mogućih negativnih detalja utakmice. Ili ako je ishod negativan, onda to nekima nije bitno?

Povezane vijesti

• Proljetna nogometna karavana
• Finiš sezone i pitanja priznanja… i za ovdašnje ljude
• Igrač sezone navijači, utakmica godine publika