PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Različiti u životu, isti u smrti

Svjetlo ne treba gorjeti u nekoj aleji među čempresima, nego dok trajemo ovdje. A cvijet? Njega treba darovati slaveći život. Pa onda, možda bolje i nijedna svijeća, ali osjećaj topline tamo negdje, u dubini utrobe gdje se rađaju i sreća, i tuga, i nedostajanje

ilustracija / Helena Mostarkić Gobbo

ilustracija / Helena Mostarkić Gobbo


Život se sastoji od trenutaka. Doslovno. S njima život počinje i završava. Jedino se trenutaka i sjećamo;   za njih živimo, o njima sanjamo i željno ih iščekujemo kroz čitavo vrijeme svog postojanja. Maštamo o trenutku   kad ćemo realizirati sva svoja stremljenja, svoje nade, želje i snove. I kada stvari iz nekog razloga pođu po

zlu, opet je dovoljan samo jedan trenutak. Pa čak i kada se u starosti ljudi osvrnu na sve što su proživjeli i preživjeli, mnogi kažu da im je život prošao za tren. Zapravo, i jest tako. Vrijeme, prostor i bivanje tek su treptaj, prašina u beskonačnosti.

Dociranje

Iako se svaki životni put razlikuje, jedna je poveznica koja se prije ili kasnije (do)tiče svih nas - smrt. O njoj ovih dana gotovo posvuda čitamo i slušamo, baš kao i svake godine u ovo prigodno doba koje su naši stari znali nazivati "mrtvi dani". Jedni su tako proteklih dana slavili Halloween, drugi blagdan Svih Svetih, a treći su se na Dušni dan prisjećali osoba koje su im nešto značile, a više nisu tu. Neki su se mrtvih prisjećali čitav tjedan. No, oni kojima doista nedostaju njihovi pokojnici, njima najčešće ni ne treba određeni dan u kalendaru, ni povod, ni mjesto da bi prizvali u misli sjećanja na topli miris, dragi osmijeh, ili tek dodir koji se dogodio u jednom posebnom trenutku i zauvijek nestao.

Mnogi su i u ovim danima raspravljali što, kako, pa i koliko treba slaviti i treba li uopće, pa su po dobrom starom običaju brojne rasprave poprimile razmjere od kojih su neke poprilično prelazile granice ne samo dobrog ukusa, već i ljudskosti. Pojedinci su po tko zna koji put dokazali da nemaju ni minimum poštovanja ni civiliziranosti, ali su uvijek spremni docirati svojim argumentima temeljenima isključivo na goloj subjektivnosti koja je njihova jedna i jedina istina. Nikako da shvate da je uvjeravanje drugoga siguran put prema jednome od dva gubitka: ili (samo)kontrole, ili sugovornika. Trećeg puta nema.

Uvažavanje

Inzistiranje na različitosti uvjerenja i kratkovidnost vlastitih zapravo i ne otvara prostor ni za kakve rasprave, pa čak niti razgovore. Da bi se postigao dijalog između zagovaratelja dva ili više različitih stajališta, polazišna točka mora biti uvažavanje.

Ako toga nema, sve drugo je jednostavno uzaludno. A ovo doba godine je više od ijednog drugog zapravo doba tišine, dostojanstva i promišljanja; vrijeme promatranja i prihvaćanja. Vrijeme bez početka i kraja - nešto poput vječnosti.

A upravo je smrt, baš poput sna, ono što povezuje sve ljude, ma kako različiti bili, dok je istovremeno nesvjesnost o njezinoj neumitnosti i neizbježnosti možda najraširenija pojava na svijetu. To nipošto ne znači da trebamo, a ni da možemo i smijemo živjeti u konstantnom strahu ili paranoji za vlastiti ili život članova obitelji i prijatelja. No, istinska svijest o smrti zapravo nam pokazuje koliko smo prolazni i od koliko krhkosti satkani. Takve osviještenosti nam kronično nedostaje.

Kad bi bilo više svijesti o vlastitoj prolaznosti, možda bismo svijet konačno promatrali na pravi način, lišeni malodušnosti, malicioznosti i mržnje.

Jer, toliko toga nam je dano, a ipak većinu uzimamo zdravo za gotovo. Za zdravlje se počnemo brinuti tek kada nas osvijesti dijagnoza, baš kao što i vrijednost ljudi koji nas okružuju najviše počnemo cijeniti tek kada oni prestanu biti dio našeg života, na ovaj ili onaj način, bilo kratkotrajno ili zauvijek.

Mnogo se puta u neformalnim razgovorima može čuti "samo da dođe još ono" ili "samo da napravim još ovo", pa i pitanje "što bi napravio ili napravila da je sutra smak svijeta". Život ne započinje nakon nečega. On traje samo određeni rok, a mi smo ti koji odlučujemo kako ćemo ga živjeti. Važno je znati da nikada ne treba odgoditi činiti dobro, pomagati, pružiti ruku, zagrliti, voljeti.

Žaljenje

"Ima vremena", jedna je od najčešće izgovaranih, a tako neistinitih rečenica. Vremena nema. Barem ga nikada nema dovoljno. I nikada se neće moći vratiti da bismo nekome

mogli još nešto reći, zagledati se u njegove oči, čuti mu glas. Ne, nema vremena za stvari, događaje i ljude za kojima žalimo u trenucima kada smo ih odgodili za kasnije. Život ne poznaje 'kasnije'. On se događa sada i traži 'sada'.

Uvjereni da živimo na toliko ispravan način koji bi trebali slijediti svi koji nas okružuju, zaboravili smo da je prošlo jako puno vremena u kojemu smo propustili sve one male stvari, sitnice za kojima ćemo usamljeni tragati na starim fotografijama, na grobljima, ili samo u sjećanju.

Tragovi koji ostaju iza nas bit će najbolji pokazatelj našeg življenja. Ne devet ili pedeset lampiona, ne sedam vijenaca cvijeća na grobu, nego emocije koje probudimo u onima koji će nas se sjećati. Svjetlo ne treba gorjeti u nekoj aleji među čempresima, nego dok trajemo ovdje. A cvijet? Njega treba darovati slaveći život. Pa onda, možda bolje i nijedna svijeća, ali osjećaj topline tamo negdje, u dubini utrobe gdje se rađaju i sreća, i tuga, i nedostajanje. Jer, koliko god bili različiti u životu, u smrti smo - potpuno isti.

Naglasak

"Oni kojima doista nedostaju njihovi pokojnici, njima najčešće ni ne treba određeni dan u kalendaru, ni povod, ni mjesto da bi prizvali u misli sjećanja na topli miris, dragi osmijeh ili tek dodir koji se dogodio u jednom posebnom trenutku i zauvijek nestao.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater