PIŠE KAPETAN ANDRIJA ŠIMIĆ

Živimo u Holocenu, najljepšem periodu u povijesti našeg planeta. No ako ne želimo sve upropastiti, prepustimo svijet Ženama!

| Autor: Andrija ŠIMIĆ
Kapetan Andrija Simic

Kapetan Andrija Simic


Greška svih grešaka, vezano za Zemlju, pretpostavka je da se sve ovo dogodilo slučajno, samo tako. Nitko od pionira eksploatacije i rane industrijalizacije nije doživio Planet Zemlju kao zasebno živo biće, nego kao nešto što se tek tako stvorilo, nama na uslugu

Kako je čudno kada ti zadnjih godinu dana život određuje spektar duginih boja. Kad je crveno - ne možeš iz kuće, kada je narančasto - možeš se kretati samo u svojoj općini, kada je žuto - možeš biti u svojoj regiji, a kad je zeleno - možeš gdje hoćeš.

U Viareggiju je crveno, zelenog ni na vidiku, ali prije mjesec dana bilo je jedno kratko žuto i moja obitelj je pobjegla u planine iznad Carrare, u blizini one mramorne planine s koje je Michelangelo skinuo komadić kamena i napravio Davida, očito s ciljem da mu se divimo za sva vremena. Šetamo se šumom, nigdje žive duše osim nas. A mi sretni da ne vidimo nikoga. Evo, takva su vremena došla. U jednom trenutku na livadi ugledamo predivni hrast, Mariana se prošeta do njega i sjedne pod njegovu krošnju, kao pored nekog starog prijatelja kojeg nije dugo vidjela. Mia i Gabriel joj se pridruže. Teško nam je pao drugi lockdown. Prošlo smo ljeto mislili da će sve ubrzo biti gotovo, ali nije gotovo, a mi već umorni od svega. Zezaju me prijatelji da smo više bili zatvoreni nego Zdravko Mamić. Dobra fora, ali nije mi smiješno.

Gledam klince u prirodi, onako sretne bez ikakvog posebnog razloga, već samo činjenicom što su na otvorenom. I pomislim: kad je točno ovaj svijet krenuo u pogrešnom smjeru. Da su nam životom počele upravljati tri boje kao na semaforu. Tko je prvi shvatio da plovimo prema santi leda, i da ćemo, nastavimo li ovako, sigurno potonuti.

Davne 1492. godine Kristofor Kolumbo kreće u avanturu života. Pokušavajući naći alternativni pomorski pravac za Indiju otkriva Karibe i kasnije američki kontinent, upoznaje američke domoroce i zabunom ih proziva Indijancima. Tu počinje naš krivi put, koji će nas dovesti do ove situacije u kojoj smo sada. Europljani na američkom kontinentu nailaze na ogromne količine izobilja, i počinju grabiti kao da ne postoji sutra. Po prvi put uništili su jednu kompletnu civilizaciju, i to jednim dijelom agresijom, a drugim dijelom direktnim utjecajem na Majku prirodu, ubijanjem životinjskog svijeta od kojeg su američki domoroci živjeli u potpunoj harmoniji s okruženjem.

I dan danas mi je u glavi fotografija koju sam vidio kad sam bio dijete - dvojica američkih lovaca slikala su se ispred ogromnog brda bizonovih lubanja koje su ubijali da bi željeznica prolazila lakše kroz prirodu, da se ne mora svakih sat vremena usporavati kad se neko novo krdo bizona pojavi blizu tračnica. Domoroci su sve to gledali s izrazitom tugom i polako umirali, nestajući s američkog teritorija. Tuga, nove bolesti koje su donijeli Europljani te uništavanje prirode smanjili su domorodačku populaciju koja je u 15. stoljeću bila oko 8 milijuna na samo 248.000 stanovnika početkom dvadesetog stoljeća. Poraženi, obezglavljeni i uništeni i dalje su, međutim, upozoravali došljake... Tako su željeli spasiti Majku prirodu.

U knjizi ‘’Povijest Američkih domorodaca’’ autora Jamesa Wilsona pronašao sam jedno zloslutno upozorenje plemena Oglala Lakota: ‘’Jednoga dana Majka zemlja će proplakati, i moliti će za svoj život, plakat će krvavim suzama. Vi ćete morati izabrati, da li ćete joj pomoći, ili ćete pustiti da umre. Ako ona umre, i vi ćete umrijeti.’’

Greška svih grešaka, vezano za Zemlju, pretpostavka je da se sve ovo dogodilo slučajno, samo tako. Nitko od pionira eksploatacije i rane industrijalizacije nije doživio Planet Zemlju kao zasebno živo biće, nego kao nešto što se tek tako stvorilo, nama na uslugu.

Period u kojem sada živimo naziva se Holocen, nastao prije 11.500 godina najljepši je period u povijesti našeg planeta. Kada pogledamo u prošlost periodike Zemlje, Holocen je savršenstvo savršenstva, Raj na Zemlji. Sve se stvorilo baš onako kako treba, zahvaljujući biološkoj raznolikosti, a ljudska rasa je tu trebala odigrati istu ulogu kao i sva ostala živa bića. Ali mi smo zastranili, zaboravili smo da nas prirodoslovci zovu “Homo sapiens“, niti smo više ljudi, niti smo više mudri. Koljemo, rujemo, bušimo, silujemo, palimo i užasavamo sve što nije ljudskog roda. Ako ovako nastavimo, za 50 godina nećemo više imati što klati, pa ćemo se okrenuti jedni drugima, i završiti našu priču na ovom predivnom planetu.

U zadnjih 50 godina "mudri" čovjek je posjekao oko 3 trilijuna stabala, a u divljini je ostalo samo 10% od svog životinjskog svijeta.

Samo je pitanje trenutka kada će se opet dvije životinje iz različitih kontinenata naći u kavezu jedna pored druge. I dok budu čekale da ih se zakolje i skuha, u svom tom užasu i krvavom znoju stvorit će se još jedan virus koji će dovršiti što je Covid započeo.

Vrijeme Homo sapiensa će završiti, i nastat će vrijeme mašina. Ponekad imam osjećaj da je to vrijeme već došlo, jer život je toliko brz da smo zamolili mašine da nam pomognu da svladamo ovaj suludi ritam. Ali ubrzo će sve postati tako brzo da jednostavno više nećemo moći pratiti tempo i mašine će nas samo ostaviti negdje sa strane. Na cesti, kao autostopere. Vrijeme mašina će trajati kratko, dok bude struje i goriva, a nakon toga će samo nastati mir i tišina, uz povremeni cvrkut ptica koje nismo uspjeli pojesti. Nije još sve gotovo, sve možemo promijeniti. Znam da me, naravno, nitko neće poslušati, ali ovo što ću sada reći je jedina solucija.

Prepustimo svijet Ženama! Tri su krucijalna razloga za to.

Prvi je činjenica da žene čine 80% vegetarijanske populacije na planetu Zemlji, a samo dvadeset posto je nas "sapiensa". To znači da su One već shvatile sve, u direktnoj su komunikaciji s prirodom.

Drugi razlog je da Žene nisu uzrokovale ništa od ovoga što smo napravili prirodi, odluke su isključivo donosili muškarci.

Treći je razlog činjenica da se zadnjih 100 godina žene bore za svoja prava, a Homo sapiens ih tretira kao rasplodne kobile, i zato nas sada i ima 7 milijardi.

Znam da će, kada ovaj članak izađe u novinama, biti sprdnje na moj račun dok s prijateljima ispijam kavu i čitam novine. Ali boli me kufer, jer ja sam se uvijek u životu držao one Balaševićeve:

"Kada rušiš kuću, onda možeš zvati bilo koga da ti pomogne, ali kada je ponovno gradiš, e onda moraš zvati majstore".

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater