PIŠE ROBERT MATTEONI

Strpljenje je gorko, ali mu je voće slatko

Robert Matteoni

Robert Matteoni


Reče to jednom prilikom Aristotel, starogrčki filozof. Promotor faktora logike i promišljanja vjerojatno bi svog partnera rado imao u Friedrichu Nietzscheu, jednom od najvećih mislilaca 19. stoljeća. Nijemac je kazao: "Čekati, biti strpljiv, to znači misliti." Jedan od najvećih svjetskih romanopisaca i mislilaca, Lav Nikolajević Tolstoj bio je na sličnom filozofskom pravcu.

"Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje!" Kako se bez kineskih mudraca ne može, citirat ću još i njihovu na istu temu: "Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge."

Danas živimo vrijeme, koje teče istim otkucajima kao i uvijek, s intenzivnijim ritmovima. Mi srednje dobi već možemo svjedočiti koja je velika razlika u odnosu na ne tako davne brzine bitno usporenije svakodnevice. Naši stari(ji) su nam tumačili kako je strpljenje majka mudrosti. Nisi trebao biti filozof, doktor nauka ili astronaut da bi to tumačio. No, mogao si biti magistar, profesor, doktor ili bogatun, a da to ne prihvatiš. Odnosno, ne razumiješ kad je u pitanju kvaliteta života, donošenje odluka i unutrašnjeg mira.

Iskustvo života, kako teku godine i doživljaji, logički nametne mudrosti ponašanja i pristupa. Oni su koji su stariji uvijek su po tom pitanju u prednosti za "prijeđeni put". Tako sam se i ja u tom putu zarana upoznao s važnošću faktora strpljenja.

Bila je 1991. godina kada sam na redakcijski telefon imao poziv kolege iz Zagreba. Napola Istrijan, napola Zagorec, u metropoli je radio i živio sve do mirovine. Te 1991. godine nazvao je jer je bio oduševljen činjenicom da je Istra političkim dekretom postala prvoligaš u prvom prvenstvu HNL-a. Htio je kontakt s nekim u klubu jer nikoga nije poznavao. U Istri je tada bio dobri stari zaljubljenik nogometa Maki, koji je bio umirovljenik i imao je vremena da odrađuje tajničke poslove dotadašnjeg četvrtoligaša. Odluka da Istra postane dio prve lige sve je zatekla i obzirom na kompletnu tadašnju super amatersku zbilju kluba, i okruženja, još se klub naposljetku solidno (re)organizirao.

- Čuj, kaži ljudima da je slobodan jedan sjajan igrač. Igrao je do sada u Zadru, ali bi radije došao u Pulu sada kada je prva liga. Mislim da ne bi bio skup za Istru.

Uputio sam kolegu na ondašnje članove Uprave. Kako je prvenstvo zbog ratnih događanja odgođeno taman kad je trebalo početi prvo kolo, ta priča o "igraču" pala je u sjenu. Nekoliko mjeseci kasnije sreo sam tog kolegu u Zagrebu i pitam ga, što je bilo s time.

- Ovi tvoji dole će požaliti. Momak je otišao u Inker Zaprešić. Valjda im je desetak tisuća maraka bila nauka.

Nisam mu uzvratio. Čovjek je živio okvire Zagreba, kako da mu objasnim da Istra nema kinte za putovanja, a kamoli da nekom igraču, kakav god bio, plati neki ozbiljniji novac 1991. godine. Pa par mjeseci prije igralo se u riječko-pulskoj zoni. Posljednju utakmicu sezone Istra je igrala u Marčani, i to 4:4, na mišiće.

Tek kasnije doznao sam da je "igrač" bio Zvonimir Soldo. Tada 24 i pol godišnjak osvanuo je u Inkeru gdje ga je nakon par treninga odmah prepoznao iskusni Ilija Lončarević. Solda je doveo na turnir Slobodna Hrvatska, koji se dijelom igrao u Istri. Vidio sam tog 189 centimetra visokog stamenog igrača na djelu i prva pomisao bila mi je – dobro da mu netko nije dao lovu, pa takvih ima na kašete u Istri.

U istoj momčadi igrao je još jedan igrač u kojeg se ne možeš "zaljubiti" u prvom pogledu. Paradnog trka, naoko trom i vrlo jednostavnog nogometa. Ime mu je bilo Kruno Jurčić. Na kraju turnira Inker Zaprešić bio je pobjednik. Igrali su najbolji nogomet turnira i sjećam se odlične atmosfere za njihovim stolovima u Histriji, kada im je ondašnji dopredsjednik Sabora Vladimir Šeks predao pobjednički pehar. Tog proljeća, u prvom prvenstvu HNL-a, Inker će osvojiti 4. mjesto ispred Dinama, a s pet bodova više od 7. Istre. Uz to, u lipnju će u dvostrukom ogledu Inker biti bolji od Hašk-Građanskog (Dinama) i osvojiti prvi kup Hrvatske! U toj odličnoj momčadi Soldo i Jurčić bili su među ključnim igračima, govorio mi je nedavno Ilija Lončarević, nakon što smo uz kavu gotovo tri sata lamentirali o razvoju igrača.

- U Hrvatskoj još od onda vlada loša navika nestrpljenja. Otkako su uveli tzv. "projekt igrače", mlade koje medijski napumpaju samo radi prodaje i bezglavo ih guraju u prvu momčad, ispada da ne možeš biti prvoligaški igrač ako u tome nisi uspio do 20. godine. To je strašno, ne znam kako treneri mogu razmišljati tako nakaradno.

Lončarević, koji je razvio mnoštvo mladih igrača, među prvima prepoznao i talent Luke Modrića, jako rado mi govori o primjeru baš Solde.

- Kad smo ga gledali po dolasku, kažu meni pa ovaj je već stariji igrač, u 25. godini, što će nam. Da ti ne govorim da su tvrdili kako je i spor i trom. Na treningu vidim da mu nitko ne pobjegne. Igra mirno, drži poziciju, precizan je i vrlo odgovoran. Bio sam uvjeren da će biti pravi. I bio je.

Soldo je u 25. godini postao prvotimac Inkera. Dvije godine kasnije vratio se u Dinamo (bio u omladinskoj školi) i s 27 godina ostvario je svoj mali san, između ostalog i debitiranjem u reprezentaciji. No, za igrača za kojeg su u 25. godini govorili da je prestar za prvu ligu, Soldo je pravi san počeo živjeti tek s 29 godina. Iz Dinama je 1996. godine otišao u Stuttgart i tamo se, da ne vjeruješ kad gledaš hrvatskim očima i navikama, zadržao 10 (!) godina! Postao je prvi kapetan stranac i u preko 300 utakmica prerastao u legendu tog Bundesligaša.

Pitao sam Iliju Lončarevića, koji je danas još uvijek vrlo aktivan i nevjerojatno vitalan za 75. godišnjaka, je li to možda bilo posljedica onog vremena i sporijeg nogometa, odnosno da li je danas 24-25 godina kasno za prvoligaški iskorak.

- Ma to su gluposti. Trgovačke politike klubova nametnuli su priču da s 20 već moraš biti pravi, jer se onda takve igrače želi prodati u inozemstvo. Meni je to strašno. Velika većina igrača sa 20-21 godinom je nezrela osobno, a ni fizički nisu definirani. Sa 22-23 se zaokružuje ciklus sazrijevanja, a tada je individualno hoće li netko iskoračiti sa 23, 24 ili 25 godina. Naravno, ako je netko talentiran kao Messi, ili recimo Kovačić u našim okvirima, onda će isplivati vani sa 17-18-19 godina. No to su izuzeci koji potvrđuju pravilo. Uostalom, pogledaj Modrića. Pravu zrelost doživio je s 23 godine u Dinamu, i kao veliki talent izborio je veliki transfer u Tottenham.

Povezane vijesti

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater