PIŠE GLAVNI UREDNIK ROBERT FRANK

Leti, leti, Plenković ili kako francuski Rafalei štite istarski turizam

Andrej Plenković i Emmanuel Macron / Robert Frank (Foto: Cropix / Milivoj Mijošek)

Andrej Plenković i Emmanuel Macron / Robert Frank (Foto: Cropix / Milivoj Mijošek)


Nakon posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona službenom Zagrebu, gdje ga je dočekao premijer Andrej Plenković kojem je to kulminacija vanjskopolitičkih aktivnosti u dosadašnjim mandatima, zemlja slobode, jednakosti i bratstva (liberte, egalite, fraternite) i formalno postaje važan, u ovom trenutku možda i najvažniji partner Hrvatske. Iako, točnije bi bilo reći da Hrvatska postaje partner Francuske, jer je nekakvo pravilo i logika da su manji uvijek uz bok većima, a ne obrnuto kao što bi se inferiorniji mogli pogrešno ponadati.

Za Plenkovića se Macronov posjet dogodio u nikad boljem trenutku. Premijer je, naime, na međunarodnom planu savršeno poentirao istodobno s kompliciranom unutarnje-političkom situacijom. Barem na dan, dva, medijskim prostorom umjesto agresivnih antivaksera, kontroverzi oko bivše ministrice Žalac te nezgodnog sukoba između DORH-a i USKOK-a, dominirala je tema kupnje francuskih borbenih aviona Rafalea za milijardu eura. Hrvatska je tako konačno zagospodarila svojim nebom, jer će zračnom silom koju nabavlja odvratiti pokušaj svakog napada na svom teritoriju.

Korist Istre od Rafalea

Macron u Hrvatsku nije došao slučajno, posjet je vješto dogovaran i pripreman u režiji Plenkovića. Premijer je u tih 48 sati formalizirao unaprijed dogovorenu kupnju Rafalea i suptilno dogovorio Schengen. No još je možda i važnije i dalekosežnije što je Hrvatsku približio Francuskoj, bogatoj zemlji i članici G7, a trenutno glavnoj političkoj i vojnoj sili Europske unije koja na redefiniranoj karti svjetske moći polako gubi korak za Amerikom, Kinom, Rusijom ili Indijom. Brexit je iz europske alijanse izbacio Britaniju, pa uz Francusku od velikih sila u EU ostaju samo Njemačka i Italija. Osovina Pariz-Berlin-Rim forsira suverenu Europu i jačanje integracija. Hrvatska u tome traži svoje mjesto. Zasad je ušla u predsoblje prve europske lige, a nema tako davno da je bila van korte. I zato je važno produbljeno partnerstvo s Francuskom koje Hrvatskoj, posebno u trenutku kad su, recimo, istočne granice EU ugrožene bjeloruskim režimom s poludiktatorskim obilježjima, sigurno ne donosi štetu već samo korist. Hrvatska, naravno, time nije direktno ugrožena, no dobro je znati da si u pravom trenutku, kad veliki dijele karte za naredno razdoblje, na pravoj strani. Strani jačeg, moćnijeg, onog koji odlučuje. Tako svijet funkcionira.

Plenković je usmjeravanjem hrvatske vanjske politike prema jedinoj europskoj zemlji koja je nuklearna sila i stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda podržao najsnažniju kariku Europske unije. Uz Njemačku, naravno, ali značajno oslabljelu odlaskom karizmatične Angele Merkel. No hrvatska kupnja francuskih aviona nema samo klasičan vojni efekt. Pozitivni aspekti te investicije multipliciraju se te odražavaju i na sigurnosni aspekt. A on je jedan od ključnih aduta ovdašnjeg turizma. Možda zvuči malo nezgrapno, no Rafalei su garancija da je Hrvatska stabilna, odgovorna i u stanju brinuti se za svoje vanjske granice i unutarnju sigurnost, a država koja vodi brigu o svemu tome poželjna je turistička destinacija (Istra posebno). Istodobno, gospodarstvo lakše dolazi do kapitala potrebnog za daljnja ulaganja i razvoj. Promatrajući situaciju kroz takvu optiku, Rafalei su najmanje vojni avioni u stanju s gomilom sofisticiranog oružja neutralizirati neprijatelja, a puno više dokaz ozbiljnosti onoga tko ih ima da je u stanju zaštititi se i vojno, i diplomatski, i politički. Upravo to bi mogle biti poruke Plenkovićeve Vlade koja Rafaleima postaje faktor, a ne statist u važnijim odnosima na europskoj političko-vojnoj razini.

Težina Macronovog dolaska u Hrvatsku nalazi se i u činjenici da je on danas već u Rimu, na potpisivaju Kvirinalskog sporazuma kojem je cilj čvršće povezivanje europskih zemalja članica EU. Poanta je da Stari kontinent s ambicioznim Macronom u Francuskoj dobiva novog lidera. S Rafaleima u vlasništvu i na svom nebu Hrvatska postaje dio onog dijela Europe predvođenog Francuskom koji se u ostvarivanju sigurnosti više ne oslanja toliko na SAD fokusiran na Indopacifik i Kinu te Rusiju, koliko na vlastitu sposobnost da zaštiti svoj životni prostor.

Nije Macron bez razloga i dubine poruke javno rekao kako je hrvatska kupnja Rafaela prvi važan korak naše države u smjeru europske obrane.

Plenkovićevi tajni interesi

U posljednje vrijeme verbalno incidentni Zoran Milanović, predsjednik koji ne bi bio to što je kad ne bi i u ovoj situaciji pronašao razloge za prigovaranje premijeru Andreju Plenkoviću, smatra kako prvi čovjek Banskih dvora kupnjom Rafalea lobira za svoje postavljanje na funkciju visokog europskog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, što je definitivno jedna od najvažnijih i najutjecajnijih pozicija u EU. Teza implicira da je premijer iskoristio državni novac uložen u Rafalee za osobnu korist pa je zato korumpiran.

Što je neargumentirano, tendenciozno i nategnuto do granice pucanja. Ali, realno, na sličan način, politička usluga za političku uslugu, inače se (kadrovski) lobira. U svemu tome postoje ipak (značajne) nijanse. Presudno je kakvi interesi prevladavaju. Nije svejedno da li su prikriveno osobni ili strogo nacionalni.

U razradi onoga na što Milanović između redaka pušta dimni val, a to je sumnja u neki oblik premijerove korupcije, ogroman, čak i kazneno-pravni problem nastao bi kad bi Plenković zbog kupnje Rafalea završio u firmi proizvođača tih aviona Dassaultu Aviationu, na menadžerskoj godišnjoj plaći od 500 tisuća eura i tajnom bonusu od milijun eura. No ukoliko Plenković u perspektivi eventualno zasjedne na značajnu funkciju u EU, naprimjer visokog europskog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, odakle može još bolje pozicionirati Hrvatsku na europskoj karti, onda je to dobro, jako dobro posložena priča, u kojoj nema govora da je premijer iskoristio državnu investiciju u ratne zrakoplove za osobni probitak. Cilj svake ozbiljne države je da u važnim tijelima međunarodnih organizacija kojima pripada ima svoje ljude. Milanović je valjda jedini državni čelnik koji se protiv toga bori.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini