Piše HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Brat Hipokrat i sestra sloboda

Ilustracija

Ilustracija


Prošlo je četiri stotine godina otkako je veliki pjesnik Ivan Gundulić napisao Himnu slobodi, nazvavši je lijepom, dragom i slatkom. Ovaj, po mnogima najvažniji osjećaj i jedno od temeljnih prava svih ljudskih i vjerskih načela, postao je u rukama političkih moćnika današnjice najobičnija igračka. Čak niti nema oblik loptice kojom se dobacuju, nego više sliči mjehuriću sapunice naših života kojeg su napuhali i pustili da leti zrakom, do prve prepreke. A kad se raspline, možda će se svatko morati pobrinuti za sebe.

Prve prepreke postavljene su u sustavima zdravstva i socijalne skrbi. Sustav iz kojega je posljednjih godina već na stotine, pa i na tisuće ljudi otišlo na mjesta gdje se njihov rad cijeni i plaća više, jer takav i zaslužuje biti, u Hrvatskoj je već odavno na rubu kolapsa. Zdravstveni sustav, realno, već dugo ne drži nikakvo ministarstvo nego isključivo ljudi koji u njemu rade, a koji nikada ne pitaju je li dan, noć, nedjelja, praznik, petak ili svetac. Za njih njihov posao nije samo posao, nego iznad svega poziv – onaj u kojemu je drugi čovjek, onaj u potrebi, na prvome mjestu. Jedan od poziva koji je u potpunosti usmjeren na služenje drugome, lišen sebičnosti, samohvale, želje za nagradama. Čije je najveće priznanje riječ "Hvala", koje nije ni traženo ni očekivano. Čiji je najveći uspjeh mjeren mjerama ljudskosti, utjehom. Čiji je kamen temeljac čisti altruizam, a pružanje pomoći zapečaćeno zakletvom u kojoj je Hipokrat kolege nazvao braćom. No trenutni najvažniji brat hrvatske zdravstvene obitelji s drugima, čini se, više ne želi biti u dobrim odnosima. Ponaša se kao da mu je otac obećao svo nasljedstvo, ali ako najprije posvađa ostalu braću.

Nije li kontradiktorno da odrasli, zreli ljudi koji su svjesno izabrali ovaj poziv i rade savjesno, upoznati sa svim svojim pravima i obavezama te suočeni s rizicima i prednostima svega što prolazi kroz sustav, nemaju pravo slobode odlučivanja o svom životu unutar tog sustava? Ukoliko ne pristanu na uvjete koji im se nude bez nekog realnog izbora, tko će objasniti djeci nekog liječnika, liječnice, medicinske sestre ili tehničara, ili bilo koje druge osobe unutar tog sustava, da roditelji možda više neće dobiti plaću i da ta posljedica povlači sa sobom niz drugih?

Tko će s ulaza u bolnice imati hrabrosti poslati kući pacijente koji nisu pristali na bizarne uvjete postavljene kao ucjena zdravlja i života? Hoće li takvi pregledi biti pomaknuti na kraj lista čekanja koje ionako odavno graniče sa zdravim razumom? Do koje granice će sezati uvjeti i mjere koje zadiru u slobodu? Je li sloboda govora, izražavanja, odlučivanja, odgajanja, kretanja, školovanja i rada u Hrvatskoj samo privid, ili nam je ipak zajamčena, tamo negdje, u teoriji?

U tjednima smo u kojima su neke od europskih zemalja proglasile kraj pandemije i polako, ali sigurno se vraćaju u ono što smo nekad nazivali normalnim. Znamo li mi još uvijek što je način života kakvog smo poznavali i kojega prizivamo, ili smo kolektivno stigli do točke u kojoj bi pojedinci najradije na granicama sela, gradova, općina i županija podigli stvarne ograde? Iza jedne od tih ograda ostavili bi brata Hipokrata i sestru slobodu da vire kroz rešetke gledajući u taj čudan narod koji pristaje na sve. Očito slobode, osim na papiru, niti nema. Papir, kažu, sve trpi. A sloboda? Nju treba izboriti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater