PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Nauke masovnog bez mase

Berislav Mićula Poldrugovac / Robert Matteoni

Berislav Mićula Poldrugovac / Robert Matteoni


U četvrtak ujutro obveze su me vodile u centar grada. Nakon dugo vremena. Još od vremena kada sam se vratio iz vojske, 1981., spoznao sam kako je Pula žilava u svojoj ustaljenosti. Nema te godinu dana, misliš da ćeš po povratku vidjeti tko zna što novo, a ono osjećaj kao da si bio odsutan tjedan a ne 12 mjeseci. Ovom prilikom, moram priznati, gotovo sve isto osim dojma kako je nekako prazno. Činilo se više da je oko 17 sati, kao nekoć kada se radna Pula uskim ulicama masovno odvezla kućama i utonula u zatišje prije (pred)večernjeg đira. Istina, i danas je kao i nekoć, kao i uvijek otkako automobili masovno obilaze Pulu, lutrija pronaći parking. Još se za razliku od nekad i plaća, ali u gradu samo slučajno, ako neko napusti mjesto taman kad dolazite, možete parkirati. Nikad nisam razumio, otkako se prije 3-4 desetljeća aktualiziralo parking kuće, koja to nauka prijeći Pulu da izgradi 2-3 takva objekta. Neshvatljivo mi je to kao laiku i prosječnom Puljaninu istovrsno kao i nauke, malo pa malo kako se mijenjaju akteri vlasti, kako kane u istovrsnu mrežu uli(či)ca grada riješiti prometne gužve. Valjda da bi bilo protočno kao prije 60-tak godina kada su ulice Pule bile prazne jer si je malo ljudi moglo priuštiti auto. Pula ima registrirano preko 46 tisuća vozila na 56 tisuća stanovnika. I masa vozila je u stalnom porastu. Samo u proteklih 5-6 godina povećana je za čak 16%. Ulice grada uvijek su iste. Koje je to rješenje da se osjeti jača protočnost, manjak gužve, u odnosu na što je učinjeno proteklih desetljeća?

Prijatelji stari

Prvog kojeg sam sreo na tržnici je tamošnji zaposlenik, nekoć suigrač Davor Koljančić, zvani Koki. Masivan je kao i kada je s 16-17 godina ulazio u prvu momčad Uljanika i djelovao moćan da zaigra na višim razinama. Nogometni je život, po pulski, otišao u neki drugi ritam. Bili smo zajedno i u Banjolama, kada smo postali prvaci lige i osigurali plasman u ondašnju Treću HNL zapad. Koki danas nogomet upražnjava s istom klapom mu iz Uljanika, gore na gumenom malom igralištu SRC Veruda. Koji je nekoć bio Veruda-Uljanik, izgrađen 1984. godine i najavljen kao objekt s kojim će sportska Pula učiniti napokon veliki iskorak. Nedugo kasnije se pokazalo da je to bila još jedna zabluda u pulskom okruženju društva i njegova dijela koji se odnosi na sport. Kad je otvoren SRC Uljanik-Veruda, upravitelj stadiona bio je Kokijev otac, Milan Koljančić. Mile, kako smo ga zvali, bio je kadar brodogradilišta, volio je nogomet i obožavao je svog sina (kao i kćer). Dok je on upravljao objektom, nisi mogao vidjeti ni opušak na podu. Bila je to prvih godina apoteka i gušt boravka u sređenom sportskom objektu.

Zateklo me kad je Koki podvukao da oca nema već 14 godina, jer mi se čini da je bilo jučer kad smo, sada već u bitno dekadentnijim uvjetima SRC Uljanik-Veruda, on kao umirovljenik, "kafenisali" uz vječne rasprave o nogometu. Ok, i uz poneki "koreto". Koki je podsjetio i na svog šogora, dobrog Igora Percana. Igrao je s nama dugo u veteranima Istre, a da eto nisam znao da je oženio njegovu sestru. Igor je bio diskretan tip, tipičan Istrijan koji gleda svoja posla. Nažalost, iako je bio srednje dobi, ni on više nije među nama, i to već sedam godina.

Giardini stari

Šetnja po centru, u kojem sam, odnosno masovno smo pohodili njegovu Lenjinovu (danas Flanatičku), Prvomajsku (Sergijevu) odvela me do starih Giardina. Nigdje "đira", kamoli "šušura" kako bi Dalmoši rekli, na površini gdje smo do 1980-tih uistinu bili kao u dnevnom i večernjem boravku. Jesam nostalgičan prema tom dobu, ali ne zato što starimo, jer isti osjećaj sjete već se osjećao 1990-tih. Životna se svakodnevica bitno počela mijenjati, drugi ritmovi i drugačije navike, puno promjena i u stanovništvu, naleti tehnoloških revolucionarnih promjena. Sjedoh na terasu Matinog kafića, u stolcu tik do spomenika. Nekad smo sjedili unutra, dok je Mate bio s nama, i raspredali storije. Kad je bio od volje. Sa stola broj 2, do šanka, ne znam kako bi mu izgledao kip koji ga simbolizira. Znam da je njegov sin Matko, a ono, fotokopija tate iz mlađih dana. Ispijamo kavu dok konobarica čisti ptičje "tragove" koji nagrizaju Matin ogrtač. Matko mi govori da mu je najvažnije da je spomenik baš tu. Sam je instalirao i reflektor da ga navečer obasjava. I posvećen je svakodnevno na održavanje uspomene na sportsko djelo njegova oca, jer sve druge uspomene su stvar obitelji.

U planu je, nakon spomenika u Fažani i šetališta, te ovog u Puli, uređenje Muzeja. Zahtjevnija priča, ali s takvom upornošću koja ga krasi, vrlinom koju je zasigurno naslijedio od tate, uvjeren sam da će ostvariti cilj. Kao i projekt knjige, dokumentarca, kao što je osigurao suvenire s Matinim likom, koji se mogu kupiti u njegovom caffe-baru.

Nailazi nekoć veliki nogometaš, i njega nisam dugo vidio. Berislav Poldrugovac, Mićula. Pregrmio je mnoge probleme, drži se čvrsto, kaže da svaki dan hoda više kilometara "jer mora se". Temperamentan je dok priča, zagrlio je Matka i priča mu kako je prijateljevao sam Matom, kad je bio igrač Hajduka, među inima i u Beogradu gdje su se sreli. Mate na pripremama s reprezentacijom, Mićula pred utakmicu s Partizanom. Što je život. Mićula je bio odabran od velikog Tomislava Ivića da bude desno krilo njegovog sjajnog tima iz 1970-tih godina. U Rijeci, gdje je otišao iz Istre, Štinjanac Mićula je driblao i jurio po boku kao simplon ekspres. Jedan je od onih velikih talenta koji su iskoračili. Sjećam se njega i Mladena Cukona, jednog od više talenata u familiji (Neven, Roberto…), koji je nakon Tehnomonta igrao u Istri, Orijentu, pa Dinamu, Rijeci, a prije nego je otišao u Toronto Metros-Croatiu. Igrao je sa slavnim Eusebiom, osvojio američku ligu. Igrao je i kratko u Osijeku, te za amatersku selekciju Jugoslavije.

Priče davne

Bio je vrhunski igrač Cukon. Kad se nakratko s Mićulom vratio u Pulu, igrao je prijateljsku utakmicu za Istru protiv Dinama (kada je Rade Korać pobacao par igrača Modrih u blato, još ozlojeđen kako su se ponijeli prema njemu dok je bio u Maksimiru). Skupljao sam lopte i vidio da i Cuki i Mićula drugačije udaraju loptu od drugih naših, postavljaju se taktički logičnije. Nisu nastavili igrati u Istri, koja šteta. Mićula nije imao sreće da bitno iskorači, za razliku od Cukona. U početku boravka u Hajduku pukla mu je ahilova tetiva, što je onomad bilo praktično nerješiva ozljeda. I sudbina je tako otvorila prostor za mlađahnog Sinišu Žungula, koji će se proslaviti kao desno krilo najjačeg Hajduka.

Taman je Mićula pozdravio i otišao u svoju rutu šetnje "za medežiju", eto još jednog iz "one" nogometne Pule. Baš dugo nisam vidio Antona Šegotu, nekoć igrača u Uljaniku, koji je jedini ostvario saveznu karijeru nogometnog suca u vrijeme bivše Jugoslavije. Koliko je to bilo vrijedno dostignuće, pogotovo u kontekstu ondašnjih odnosa u sudačkoj organizaciji, najbolje se vidi iz toga da Pula ne uspijeva afirmirati suce niti u bitno manjoj organizaciji Prve HNL. Šegota ima koju boru više, ali je, kao i Mićula, ostao sportskog stasa, bez suvišnih kilograma. Koju minutu kasnije još jedno poznato lice iz sportske Pule "naših dana". Nihad Kadić, vrstan trener boksa, u prolazu kao i uvijek je gospodski pozdravio i nenametljivo ponudio piće. Zahvalio sam jer se moralo ići. Toga četvrtka bilo je niz dobrih energija koje su podsjetile da bi u grad, koliko god je teško zbog nekih stvari, valjalo češće doći. Možda kad bi stari(ji) Puležani i Puležanke masovnije navraćali, onda bi se lakše kompenzirao osjećaj da nam srce Pule djeluje pusto. Gdje su sve one mase ljudi, umjesto ovih masa vozila, koje samo prividno odaju dojam gužvi i gradskog đira?

Pročitao sam u povratku u ured tekst kako se ne uspijevaju popuniti više ni razredi prvašića. Na drugoj strani novine, kukaju poslodavci da nemaju radnika, fali svih kadrova ne samo turističkih. Jedan mi trener javlja da li imam ideju kako bi mogao prijaviti jednu momčad mladeži manje u natjecanje, jer nema dovoljno djece. Ili da jedne te iste stavi u dvije postave?

Kakva je to drama, da ne vjeruješ. Mase nema (više). Kako ćemo onda razvijati sport, pogotovo što nam politike stalno podmeću "dudu varalicu" kako treba ulagati u masovnost sporta. Bez kvalitetnog sporta, uzora, nikad nije bilo poticaja masovnosti. Je li to samo najava da će sportu biti još i gore nego je sada, čini mi se da više nije pitanje, nego je utabani put.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of