POUČAK FAŽANCA KLAUDIJA LADAVCA

Početak kraja školstva kakvo poznajemo

Teško je znati u kojem trenutku je to počelo i zašto, ali sve nas su lagali kada smo bili djeca. Lagali su nas kada su nam rekli da je važno biti dobar u školi i imati dobre ocjene, a da nam pritom nisu rekli da u školi (što uključuje i fakultete) prije svega treba nešto naučiti raditi, i to po mogućnosti dobro i kvalitetno. To je, ponovimo, jedino važno, a ocjene su samo brojevi koji u suštini ne znače ništa

| Autor: Ivor BALEN
Učenje brojnih znanja i vještina preko interneta može biti pun pogodak (Foto: Pixabay)

Učenje brojnih znanja i vještina preko interneta može biti pun pogodak (Foto: Pixabay)


Glas Istre je prošle subote objavio, po mojem mišljenju, najvažniji okvirić posljednjih godina. Za one koji ne znaju novinarsku terminologiju - okvirić je ona "kocka" u kojoj je napisan mali prateći tekst s posebnim malim naslovom, koja se objavljuje uz glavnu, veliku temu. U ovom slučaju glavna tema bio je Klaudio Ladavac, Fažanac koji živi u Kanadi, koji je radio digitalne 3D modele aviona za film Top Gun 2 i sada je u konkurenciji za prestižnu nagradu za specijalne efekte. U okviriću je bilo napisano da je Ladavac samouk u tom poslu, dakle da nije završio nikakve škole na tu temu. Dakle, da nema klasične, od državnih institucija izdane certifikate i diplome koji "dokazuju" da on to zna raditi.

Mladi Fažanac koji je radio na filmu s Tomom Cruiseom, a koji je nominiran za šest Oscara, između ostalog i za specijalne efekte, nema ništa od toga, ili barem nije imao kada je dobio posao u Kanadi. On jednostavno zna dobro raditi to što radi, bez obzira na školu. A to je jedino, dakle JEDINO važno. Škole, diplome i certifikati su u načelu sasvim nevažni.

Lagali su nas

Teško je znati u kojem trenutku je to počelo i zašto, ali sve nas su lagali kada smo bili djeca. Lagali su nas kada su nam rekli da je važno biti dobar u školi i imati dobre ocjene, a da nam pritom nisu rekli da u školi (što uključuje i fakultete) prije svega treba nešto naučiti raditi, i to po mogućnosti dobro i kvalitetno. To je, ponovimo, jedino važno, a ocjene su samo brojevi koji u suštini ne znače ništa. One su nogometaš koji je deset puta pucao prema golu i nije zabio niti jedan gol, dok je ovladavanje nekim poslom udarac pod prečku ravno u mrežu. Velika je, čak i golema zabluda poistovjećivati ocjene i znanje, pogotovo kada je u pitanju konkretno znanje kako obaviti neki posao, i još više pogotovo kada je u pitanju hrvatsko školstvo. Možemo ići tako daleko pa napisati da su hrvatsko školstvo, ovakvo kakvo je danas, i konkretno, praktično i iskoristivo znanje - gotovo pa oksimoron.

No da se vratimo na temu - možemo postaviti pitanje zašto nas uporno lažu kada nas šalju u školu. Zašto nam to rade? Čemu taj vrlo štetni igrokaz? Vjerojatno zato što ne znaju bolje, odnosno ne znaju drugačije. Ili drugim riječima - i njih su lagali kada su bili djeca.

Lažu nas zato što je cijelo ovo naše društvo naučeno skrivati se iza papira i diploma, nekakvih etiketa i certifikata, onih slova ispred ili iza imena, bez obzira da li iza svega toga stoji konkretno i upotrebljivo znanje. Jer, vrlo često ne stoji. Cijela naša država opsjednuta je dozvolama, minimalnim uvjetima, nekakvim licencama, pečatima i ostalim formalnostima (umjesto materijalnim, konkretnim pokazateljima) jer od njih, odnosno od njihove naplate, pola države živi. U našoj zemlji uvijek će posao prije dobiti osoba s diplomom, nego osoba bez diplome, bez obzira na to tko od njih zna bolje raditi posao. Ne samo to, nego se osobe bez diplome neće moći ni kandidirati jer ne udovoljavaju uvjetima. I to je glupost s kojom smo toliko saživjeli da nam se čini sasvim normalnom. A nije normalna.

Hrvatski Top Gun

Onaj tko je ikad pratio oglase za posao u zapadnim zemljama vjerojatno je primijetio da se u jako puno njih kao uvjet uopće ne spominje formalno obrazovanje. Spominje se međutim nešto drugo i očito daleko važnije - a to je dokaz da se zna raditi to što se traži. Kod nas je to nezamislivo. Da je Top Gun 2 sniman u Hrvatskoj u produkciji nekog ministarstva, Klaudio Ladavac nikad ne bi mogao raditi na tom filmu jer nema traženu diplomu, a ni onu idiotariju od pet ili 10 godina rada u struci. Na hrvatskom Top Gunu radio bi netko tko je završio tri fakulteta s prepisanim diplomama koje su profesori ovjerili jer ih boli neka stvar za posao koji rade, a ima i iskustvo jer već godinama sjedi negdje za nekim stolom od osam do 16. Znanje se ne bi spominjalo jer se ono ne može vagati, mjeriti ni prodavati kao diploma. Osim toga, raznorazne komisije za primanje djelatnika morale bi nešto i raditi kada bi trebale provjeriti zna li netko posao ili ne, a ne samo pregledavati diplome.

Sve te tipične hrvatske gluposti očito su nezamislive u Kanadi. Zato su oni i pronašli digitalnog 3D modelara u Fažani, vjerojatno tako što su vidjeli njegov rad na internetu. I to je jedino što ih je zanimalo, nikakve diplome ni bakrači. Svaki uspjeh, a pogotovo onaj u ozbiljnom poslovnom svijetu, počinje potragom za kvalitetnim ljudima, a ne za papirima.

Avioni iz filma Top Gun 2Avioni iz filma Top Gun 2

S prilično velikim stupnjem vjerojatnosti možemo pretpostaviti da je Ladavac koristio online metode učenja kojih je internet krcat, a mnoge su i besplatne. Ne može se naravno svaki posao naučiti na internetu, ali može jako puno njih. I zato bi, da je razuma, danas govorili o početku kraja školstva kakvo poznajemo.

Taj početak kraja, nažalost, još nije stigao, a do daljnjeg ni neće iz najmanje dva razloga. Prvi je što velika većina roditelja nema vremena ni znanja uputiti svoje dijete gdje i kako da se educira, a još manje da ga kontroliraju. Drugi je što su djelatnici u obrazovanju i njihovi sindikati toliko moćni da bi prije izbio građanski rat nego se njima izmaklo tlo pod nogama.

Ideja za razmišljanje

Ali, to ne znači da ne možemo barem sanjati. Na primjer, za početak da Sabor donese odluku da klasično školstvo prestaje biti obavezno. Tko želi, može djecu i dalje upisivati u škole, a tko ne želi dobiva vaučere na iznos vrijednosti školovanja jednog djeteta 12 ili više godina.

Potom ona djeca koja ne idu u škole kreću ili na privatno izučavanje nekog konkretnog posla, po vlastitoj i po želji svojih roditelja, ili će se educirati preko interneta pod paskom roditelja ili neke treće, odabrane osobe. Privatne edukacije vršili bi specijalizirani stručnjaci za određena konkretna područja, koji u tom polju imaju praktično iskustvo i znanje i koji mogu, ali i ne moraju biti školski profesori. Najvažnije je da znaju raditi to što će učiti djecu, i to jako dobro.

Ono malo općeg znanja koje je potrebno (matematika, hrvatski jezik i ostalo), a od kojeg se trenutno sastoji 99 posto hrvatskog obrazovanja, djeca mogu kratko i brzo savladati sama putem interneta, ili učeći od samo jedne osobe, i to u pauzama od učenja bitnijih stvari. Osim toga, tko želi proširiti svoje opće znanje, može to učiniti i u slobodno vrijeme. Naravno, ako se netko odluči za karijeru matematičara, geografa ili za slična polja koja dominiraju trenutnom koncepcijom školstva, onda će mu to biti glavna preokupacija. Međutim, netko bi ga trebao upozoriti da će s time puno teže naći posao.

Glavni cilj školovanja ne bi bio taj nevažni i u načelu potpuno besmisleni papir zvani svjedodžba ili diploma, nego izrada vlastite web stranice na kojoj bi svako dijete (tada već skoro pa odrasla osoba) prezentiralo svoja znanja. Ministarstvo obrazovanja ne bi smišljalo kako povećati broj praznika i smanjiti broj obaveza, nego bi kao glavni zadatak imalo voditi evidenciju stanovnika i njihovih konkretnih vještina. Kada zatreba radnika, poslodavac bi otvorio taj popis i pronašao ono što mu treba. Naravno, ako se pokaže da je netko lagao na svojoj stranici i da ne zna raditi nešto za što je tvrdio da zna, ili ne zna onoliko dobro koliko je tvrdio - dobit će otkaz. Osim medicine i možda još nekoliko vrlo zahtjevnih i rigoroznih disciplina, manje-više sve ostalo moglo bi se učiti na ovaj način, i to nemjerljivo efikasnije nego do sada.

Kada bi se školstvo ovako uredilo, vrlo brzo bi i oni roditelji koji su ostavili djecu u klasičnim školama promijenili mišljenje. Klasične škole bi se pogasile, ali kvalitetni učitelji i profesori ne bi ni sekunde strahovali. Oni bi vrlo brzo pronašli novi posao u sustavu novog školstva, i to za puno veće plaće jer bi bili traženi kao suho zlato. I da, radilo bi se po potrebi i ljeti, vikendima i praznicima, jer to život ponekad jednostavno traži.

Teško je biti prorok, ali kada bi u Hrvatskoj doista zaživjelo ovakvo školstvo, nije isključeno da bi naša zemlja u kratkom roku od najzaostalije postala barem srednje razvijena zemlja Europske unije. Zato je i teže pomiriti se s činjenicom da hrvatski obrazovni sustav nije spreman ni za mnogo, mnogo manje promjene. Zbog svoje legendarne ukočenosti, uštogljenosti i podozrivosti prema promjenama - nije spreman ni za evoluciju, a kamo li za revoluciju.

Ali, u nadi je spas. Pa neka ova ideja posluži barem za razmišljanje...

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini