PIŠE ROBERT MATTEONI

Puležani kao turisti u Puli

Kad bi snažne, recimo, turističke tvrtke u Istri, koje zarađuju ogroman novac, značajnije ulagale u naš sport, onda bi možda jednog dana uspjeli dočekati da se europski mali i veći spektakli događaju s nama kao akterima, a ne kao ukrasi na tribinama za njihove aktere

Ilustracija

Ilustracija


Svatko od nas, prije ili poslije, uđe u fazu zamora. Ljeti nam to na početku pogotovo djeluje tako jer je toplije i dok se ne počne godišnji i dolce vita, manje je tolerancije. Ne znam kako vi, ali sve te društveno-političke priče u i oko Pule zbilja su dojadile. U nekom trenutku ovdašnji čovjek može pomisliti da je u ovom gradu 50 dana, a ne 50 godina. Svako malo pa neki novi "igrač" na javnoj sceni nameće što je tu činiti, kako živjeti, što je nama Puležanima najbolje, kako je bilo našim starima i kako se treba vratiti, ajme populizma, u ta domaća vremena. Mislim si ono, svijet je otišao dalje, nema više pretpostavki da se slično živi. Simbolički rečeno, mi smo kao mladi šetali gore-dolje po Korzu barem sat prijepodne i sat-dva navečer. Bio je to epicentar naših tinejdžerskih otkrivanja svijeta i života. Nećemo valjda danas mladima kazati da stanu kod tih stabala i krenu gore-dolje hodati i vidjeti koga ima, gdje im je simpatija ili društvo. Oni imaju drugi đir. Možda mi stariji mislimo da bi mogao biti manje virtualan, a više prirodan, ali oni će kreirati taj novi svijet, a ne stariji. Poanta nije u tome, u svijetu. Stvar je da naše mlade generacije ne žive "nešto od nekada" kao nostalgiju boljeg vremena. Oni niti ne znaju za ta vremena, ali svijet gledaju potpuno drugih očiju i drugačijih očekivanja.

Lijepe štorije

Upravo zato su me ovih dana više zaokupljale lijepe storije iz grada i "okolice". Lahor pozitivne priče je uvijek dobrodošao osvježavajući faktor, pogotovo kada je vrućina zraka opterećena i vrućim glavama oko uvijek istih nadjačavanja tko je jači u gradu. Prije svega za pozitivnu priču nije potrebno da se dogodi nešto veliko. Pogotovo što bi opet bilo terećeno uplivima ovih likova, i bivših i budućih, koji su od statusa javno anonimnih odjednom prerasli u javno obvezni i svakodnevno nametljivi u stavovima koji sve manje znače ljudima za bolji život. Za pozitivne priče, kakvih ima mnoštvo svakog dana oko nas, najnužniji je osjećaj da se u tome živi zadovoljstvo. Eto, mene je jedna mala, a tako moćna pozitiva dojmila, te iako je povezana s nogometom, zapravo je važnija za život ljudi. Dakle, na jednom turniru dječaka do 9 godina, gdje je nastupila i Istra 1961, igrali su naši dečki s vršnjacima iz Zadra. Suparnik se zove Abeceda ZDC. "Zeleno-žuti" su pobijedili boljim izvođenjem udaraca s bijele točke. Dok su većinom svi krenuli slaviti, vidjevši očaj i suze jednog od suparnika, Puljanin Sanjin Vukojević krenuo ga je odmah utješiti. Zagrlio ga je, podržao, onako iskreno kako samo djeca znaju. I Zadraninu Antoniju Glavanu, kažu, vratilo se raspoloženje. Igrat će se još puno utakmica, bit će pobjeda i poraza, sport je to. Lijepa priča ima svoj prigodni nastavak. Iz zadarskog su kluba poklonili dres Sanjinu, a onda su njegovi roditelji uzvratili Antoniju s dresom Istre 1961 i još nekim klupskim suvenirom. Fotografije Puljanina u dresu zadarskog kluba, i Zadranina u dresu pulskog kluba, uz dječački široki osmjeh dva aktera, govore toliko toga dobrog. Prije svega da roditelji te djece usmjeravaju svoja najvažnija bića u pravom smjeru odrastanja, s nužnim vrijednostima koje donose pozitivne odnose i odjeke. Empatija za suparnika kojem suze idu, u trenutku kada druga strana osjeća sreću zbog pobjede – a znate kako je to klincima, kao da igraju svjetsko prvenstvo – zbilja je odraz onih ponašanja koja čine društvo boljim. Ovo je tek simboličan primjer. Ima puno toga oko nas, ali jednostavno ne dolazi do izražaja pored svih "važnih ljudi i tema i problema" te autodestruktivne potrebe da si svi "obični" ljudi diktiraju dnevna raspoloženja prateći samo svađe, negative, isprazna nadjačavanja i opredjeljivanja.

Dobri poticaji, ali…

Dobra je storija i doživljaj onog što je, do prije nekoliko godina, bilo povijesno tretiran problem Pule. U gradskom bazenu igrala se prava vaterpolo utakmica, i to vrhunske razine takmaca, Hrvatske i Italije. I lijepo se publika ponijela prema legendama ovog sporta, kao što je Ratko Rudić, ali i prema svom sugrađaninu Damiru Buriću, koji je zlatni akter hrvatskog vaterpola. Simbolički oproštaj od reprezentacije u bazenu Pule, s takvom utakmicom, jedan san koji je postao realnost. Nema dvojbe da je domaćinstvo jednoj takvoj sportskoj manifestaciji pozitivan poticaj za mlađariju da se priključi sportu koji je do jučer u Puli bio nešto egzotično, jer se nije imalo gdje igrati "kad je hladno". Imamo dakle bazen, manji od olimpijskog, ali opet natjecateljski raspoloživ. Taj pozitivan poticaj što on zapravo znači za dalje? Vraćam se tu na staru temu o odnosu Pule prema sportu.

Kao ovaj vaterpolo meč, tako je Pula već mnogo puta bila domaćin "poticajnim sportskim spektaklima". Velike pompe prate i svaki takav događaj u Areni, jer što god se tamo događa, bilo koncerti, filmovi, svečanosti ili sportovi, uvijek je odjek svjetski jer je u pitanju jedan od najljepših i najsačuvanijih rimskih amfiteatara (ima ih 200), izgrađen prije 20 stoljeća. Kako je netko upućeniji napisao, ostaje misterij zašto su Rimljani uopće gradili takvu veličanstvenu građevinu u Puli.

No, dobro, bit je da su nam u Areni održani i hokejaški spektakli, da su turistički djelatnici dovukli u amfiteatar i veteransku grupu iz munchenskog Bayerna, a eto, sada se uz turističke promotivne uplive najavljuju slavnija teniska imena veteranskih godina. Lijepo je to, pogotovo za turiste, jedan sadržaj više. Nije loše ni za one koji nisu nikad vidjeli uživo slavnije sportaše. No, ajmo to ovako postaviti. Što točno taj privid glamura, u smislu poticaja domaćem življu, pogotovo mlađima, uopće donosi? Trenutni je efekt medijski pogotovo izražen. No, onda svi oni akteri, društveni, gospodarski, turistički, koji mogu utjecati na svakodnevicu, nemaju vokaciju da nastave u tom pravcu poticaja i stalne podrške domaćim sportašima. Za pulsiranje gradskog društvenog života, čiji je sport jedan od najzdravijih sadržaja, najveću snagu imaju domaći uspjesi. Recimo kao što je nedavno pokazao futsal, pa nešto prije prvoligaške promocije košarkaša Stoje, rukometaša Arene, odbojkašica Pule ili kad nogometaši Istre pobjede veliku četvorku i(li) izbore finale kupa.

Reseti prioriteta

Nažalost, prioriteti grada za sve te "obične domaće sportske priče" svode se na populističko teoretiziranje, štancanje jalovih prijema i bukete lijepih obećanja i želja za "našu djecu i ljude". Zato često čovjek u Puli može imati osjećaj kao da je turist u svome gradu. Pa mu ostaje kao utješno pogledati "karavanu nekog spektakla", koja dođe, naplati svoje, odradi i ode, a onda svakodnevica nudi nastavak sportskog sivog doma, garniranog osnovnim problemima egzistencijalne prirode.

Pedeset godina kasnije kao da je sve isto u ovom gradu po tim sportskim pitanjima. Bez emocije domaćeg kluba, aktera koji svakodnevno žive tu i tešu sportske dosege za domaće ljude, sve je to zapravo sterilno. I "spektakli" koje nude sa svih strana Puli, kao da je svako događanje koje se glamurozno najavi vrijedno tog naziva, spektakl. Kad bi snažne, recimo, turističke tvrtke u Istri, koje zarađuju ogroman novac, značajnije ulagale u naš sport, onda bi možda jednog dana uspjeli dočekati da se europski mali i veći spektakli događaju "s nama kao akterima", a ne kao ukrasi na tribinama za "njihove aktere". I tada da, uz takvu atmosferu uspješnijeg domaćeg, onda bi atmosfera bila bome svjetskija kad nam dođu ti slavniji veterani.

Hoće li provincijalni tereti Pule jednom biti nadvladani u tom pravcu? Lijepo pitanje, kao i ono zašto su Rimljani za Pulu odabrali monumentalnu Arenu.

PS Odlični dečki U12 Istre 1961 otputovali su u Beč na veliki europski turnir. Bili su najbolji u regionalnom turniru, u BiH, izborili se za naslov pored Crvene zvezde. Dečki i roditelji bili su jako uzbuđeni kada su u četvrtak krenuli prema Austriji. No, njihova sreća ne treba biti prvo mjesto u Beču, nego onaj doživljaj koji su simbolički demonstrirali Sanjin i Antonijo, njihovi roditelji i klubovi. Pozitivno odrastanje, lijepi doživljaj druženja sa svijetom, uspomene za život i konkretni poticaji da sva ta djeca sutra budu ispunjeniji i duhovno bogatiji. Obično kada se tako stvari postave u kontinuitetu, i te kako se znaju dogoditi i sportski iskoraci.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom