Lov je i u prigodnoj poeziji uvijek među nama, Zvonko Bogdan i danas zapjeva znamenitu pjesmu "Kad sam bio mlađan lovac ja", pričali su mi kako su ciganski orkestri obično to pjevali "kad sam bio Mladenovac ja", budući nisu znali za riječ "mlađan" – ma vero kako ni mi drugi istarska dičina, kad smo počeli potle Oslobođenja hoditi u škuolu, a ki je razumija ča će reći "kano klisurine", a kad bi maještrica recitirala "bijela lađa po plavoj pučini plovi", mi smo se smijali ki smo znali ča je pučina, ma ne morska, i još za plaću – plava! Ma nu, evo nekoliko stihova iz spomenute pjesme:

"Kad ujutro krenem u lov ja,

isprati me moja dragana,

nekoliko poljubaca da,

i sav sretan krenem u lov ja.

Kad bi ljudi moj život znali,

svi bi redom lovci postali,

uživanje na sve strane, svud,

ima l’ ljepše, ima l’ ljepše kud.

Zec, lisica, jarebica,

divlja patka, prepelica,

pa i golub i grlica,

i po koja djevojčica"...

Ksaver Šandor Gjalski, veliki hrvatski pisac, stare plemićke loze, znao bi uzvratiti mladom, bradatomn ljevičaru, piscu Miroslavu Krleži na pozdrav "ljubim ruke, plemeniti!" – "no kaj! Vi! Kosmati boljševik!". Krasno pripovijeda Gjalski o lovu, u priči "Na badnjak":

"Bijaše ciča zima. Nad čitavim krajem visili su gusti oblaci. Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara peć gotovo se zažarila, jedva je mogla nadjačati studen sobe. ‘Danas je Badnjak’ – šapnuo sam i pomislio da susjed Illustrissimus Batorić (Battorych), vjeran starim običajima da na taj dan uvijek lovi, ovaj puta neće moći ići u lov zbog velike magle i hladnoće. ‘Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas?’ vikao je Batorić. Stajao je pred dvorom u lovačkom odijelu i u visokim ogromnim čizmama. O boku mu je visila njegova draga ‘duplonka’. Nosio je ogromnu lovačku torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Rulja pasa, sve dva po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala gledajući lovce. I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi goniči i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli učiniti. Konačno se magla počela dizati i miješati s oblacima, ali je počeo padati gusti snijeg i za čas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem".

- Vero z gušton pišen uve rige, uz stoljetni jubilej lovstva u mojen komunu, najveć zato ča su lovci za me bili deboto misteriozni ljudi, u prvanje vrime, kad san bija mali. Malo je bilo lovci, prija pedesiet-šezdesiet lit; lipo se domišljan kad bi s puškon na ramenu pasiva Danić, Nini, Đovanin,.. pak štorije ki je ča ćepa, ma najveć se domišljan kakove fešte su bile kad bi naš Dušan doša h nami, u Pulu kad se je namuriva u našu Slavicu, pak su se uženili, pak u Zagreb, i donija bi dvi-tri jarebice, zieca, pak bi mati mi Duša načinila šugo z vinon i ziečljon krvi i tarunj pun njoki; ča bi reka jedan z Bratovići – "makaruni ka’i postoli, vina ka’i zečja krv, ji, pij i valje ća"... A Miće mi je povida kako bi barba mu poša š njin na samanj kupiti vola, z duplicon spod jaketuna, ma za nazda mu je bila zguor, da je svak dobro vidi, ta pripiljena duplica ...

Lov, onaj primordijalni, koji nam je u genima, sam osobno iskušao na naših Ledin, zuz čestu Pula-Trst, spod Štifanići. Lipi dan, blago lipo jur kroti spod dubi, tamo di je ingleška granata ubila našega Sipa kad je lišće grablja (se je bila nažgala ingleška blinda, pak su soldati rashitali municiju po boški, i tega je bilo ustalo po graži i mrež grmi), valja će biti da je z grabljami trupija po njuoj, brižan Sip... Intanto, štijen niki libar, kad, na bot sprid mene cija ćap piplienja jarebice! Orka, ma su bili lipi, i ja pomalo da ću za njima, kad mati njin jarebica, čineći se da je slomila krielo, na korak-dva sprid namon! Se sprignen da ću je ćapati, uona ala pomalo, kako tobože da ne more, korak-dva dalje... ja za njuon, uona jopet ličić poprhne šembelieći se.. e dage ja da ću, aj ši. Tako me je šempijivala koliko je rabilo, dokle me ni pasala volja, a njeji pulastrići se posakrili...

Krielo rašireno ka’i peteh kad se peteši

Stržući š njin po zimelji,

Firulućfoirulićfićfićfić

Mi švikula jarebica

Kako i teta Kata za ovcami malamalamala a nu vuovčica muoja mila, maallaaa, maaallla uovčica muoja lipa; pak uovca ne bi poslušala: a zala te bo dopala biš došla simo ele ne biš nogu pribila u jamu pala vuki te pojili prokleta ne bila...

I tako me mami jarebičica tičica kokošica

A nu ćapaj me ‘ko si kapac, ter vidiš da komoč se muovin...

I tako me je munjesala dokle se nismo makli ća ud njejih mladih.

Dobro, nu, ragačina san bija, daj, ma ta silni zov nagona ponovio se u meni kad jur bija čovik u lit, na jenen putiću blizu Fažane, beren šparuge i na bot fazanka na metar sprid mene, bašta se sprignuti, nu, i ja popasti. A da! Ja korak, uona dva, ja dva, uona sprhne dva-tri metra, pak se frma i me lipo gleda, i tako par sto metri, dokle nis reka samen sebi, ma čekaj malo, i pomalo uza groticu na zidiću, da ću je zaditi, e, to je komoč čekala i vija uona gori h nebu...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer