1001 nedjelja: PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

Starci su popadali po podu od smijeha, kao plodovi murvi, ljepljivo im nešto curi iz usta, valjda ljepilo za zubne proteze

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, možda i nije bilo rata, ali nikome nije bilo do mira. Starci i djeca po podrumima, žene, muškarci i kućni ljubimci po ulicama. I svi se grizu međusobno, ne razgovaraju, već se samo grizu, do krvi. Oni izgriženi plaču, oni koji grizu su bijesni, i obratno, nema indiferentnih. Ali ima tu i pauza, kad svi zasjednu i malo odmore. Onda svi zazivaju svoje najmilije, oni koji nemaju nikoga šute, brišu krv sa zuba, ili vidaju rane. Jedna se grupica guši u smijehu. A o čemu oni pričaju, to mnoge zanima, ali nitko ne može doznati. Jer kako im se netko približi, oni zašute i uozbilje se, kako se udalji, ponovno smijeh. I djeca iz podruma naćulila su uši, čak i oni kojima su odgrizene, ali ne čuje se što ovi pričaju, zbog čega se smiju. Ali iako ih ne čuju, djeca se isto smiju, smiju se i starci, jer djeca se smiju.

I širi se smijeh poput virusa, uskoro dopire iz svih podruma, pa se prenosi i na ulice, a nitko ne zna čemu se smije. Sad već i prvu grupicu iz koje je sve i krenulo, a u kojoj ima više žena nego muškaraca, više pasa nego mačaka, zanima čemu se ovi smiju pa im se pridružuju. A kod tih samo smijeh, nitko ništa ne govori. Doduše, jedan muškarac stalno uzvikuje: "Ajme, ajme, što me snašlo", ali to ne može razlog za smijeh. Žena, pak, smije se i od smijeha plače, žali se da je boli stomak, da će puknuti. A onda svi još jače u smijeh. Puknut će, ponavlja netko za koga ne znaš je li muškarac ili žena. U licu je žena, ali u glasu muškarac, a tijelo je između, kao da ima ženske grudi, ali nije sigurno, bokovi su prilično uski, nosi crnu suknju, gore plavi sako i ljubičastu kravatu, na nogama gojzerice.

- Ne mogu više, upišat ću se, presavija se žena koja se žalila da je boli stomak.

- Pa pišaj, govori joj muškarac jedva dolazeći do zraka od smijeha.

A ona se već upišala. Curi joj po nogama.

- Vidi, upišala se, viču ljudi i pokazuju na nju.

I svi se smiju, i ona s njima. Zatim se i drugi upišali. Svi mokri.

- O, bože, što je ovo, kaže netko u hrpici ljudi gdje je podjednako žena i muškaraca, ali nema mačaka ni pasa.

- E dugo se ovako ne nasmijah, kroz smijeh govori muškarac krvavih zuba.

A grupica iz koje je smijeh i potekao prvo se uozbiljila, zbunjeno gledala oko sebe, pa se i ona nastavila smijati, ali nekako na silu, sve kao da im nešto zapinje u grlu, vilice im se ukočile, no smiju se, što će.

Starci su u podrumima popadali po podu od smijeha, kao plodovi murvi, ljepljivo im nešto curi iz usta, valjda ljepilo za zubne proteze. A djeca kao djeca, lupaju stopalima po tlu, po betonu ako je beton, po zemlji ako je zemlja, jer svega ima po tim podrumima, urlaju, vrište. Smije se i djed koji stalno plače, boli ga sve, od vrha do dna, od glave do pete, i baba do njega koja stalno piša, mjehur joj slab, bubrezi jedva rade, tlak visok, srce prošireno, a krvna slika - majko mila. Smiju se i psi i mačke, ali ne čuje se to na vani, oni to u sebi drže i poskakuju, mašu repom ako ga imaju, ako nemaju, mašu sa stražnjicama.

- Kad će ovome doći kraj, zavapila je upišana žena.

Ne nazire se kraj smijehu. Već su i prve žrtve pale. Jedan je muškarac htio nešto izustiti, ali nije uspio, samo se izvalio na leđa, smijao i odjednom prestao.

- Ne diše, rekla je žena do njega i nastavila se smijati.

Starac s pridruženim kroničnim bolestima samo se raspuknuo kao prezrela lubenica, dok je jedno dijete od smijeha upalo u rupu i preživjelo, ali nikada više nije bilo isto, pa su ga se i roditelji odrekli tvrdeći da to nije njihovo dijete, da je ono imalo plavu kosu, a ovo ima crnu. I džabe što su im ljudi objašnjavali da je kosa pocrnila od pada u rupu, oni se s time ne mire. Ljudi se domislili i ofarbali dijete u plavo, cijelo tijelo, osim kose, ali ništa nije pomoglo.

Žrtava je bilo i više od onoga što bi se očekivalo od običnog smijeha. Puno je ljudi ostalo bez nekog najmilijeg. A sve zbog te grupice ljudi koja se prva krenula smijati. Da ih danas pitaš zašto, čemu, ljudi moji, oni ne bi znali. U tome je problem, u njihovom neznanju.

Ali nije to moglo u beskraj. Pa svi bi pomrli od smijeha. Zato je netko hrabro ugrizao prvog do sebe i ovaj se prestao smijati. Ubrzo se sve vratilo u normalu. Starci i djeca po podrumima, žene, muškarci i kućni ljubimci po ulicama. I svi se grizu međusobno, ne razgovaraju, već se samo grizu, do krvi. Oni izgriženi plaču, oni koji grizu su bijesni, i obratno, nema indiferentnih. Ali ima tu i pauza, kad svi zasjednu i malo odmore. Onda svi zazivaju svoje najmilije, oni koji nemaju nikoga šute, brišu krv sa zuba, ili vidaju rane.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of