Na intervju Ante Nobila u dnevnom časopisu Start reagirao je, u slijedećem broju istog časopisa, odvjetnik Željko Olujić, jedan od branitelja Andrije Artukovića. Iz tog opširnog reagiranja (na preko jedne stranice gusto pisanog teksta) pod naslovom "Slučaj Andrije Artukovića" prepričati ću i citirati samo manji dio.

Prije toga moram ukazati kako Željko Olujić u tom tekstu vrijeđa, difamira Antu Nobila, ali ne samo njega već i cijelo pravosuđe (javne tužioce i suce). Bez namjere da budem "branitelj" svog kolege Ante Nobila, kojeg sam upoznao već početkom rada u Javnom tužilaštvu Hrvatske, te smo usko surađivali a pogotovo u Savezu društva pravnika Hrvatske, kojem sam ja bio predsjednik a on tajnik, gdje smo zajedno organizirali s Pravnim fakultetom u Zagrebu (prof. Milanom Ramljakom) i raspravu o "Promjenama Ustava Republike Hrvatske", a nakon što je otvorio odvjetnički ured pa sve do danas pratio sam njegov rad i mogu reći da se radi o vrlo stručnom pravniku i časnom čovjeku.

Dakle, Željko Olujić u narečenom tekstu spočitava Anti Nobilu nepoznavanje i nepoštivanje kako procesnog tako i materijalnog kaznenog (krivičnog) prava, da optužbu temelji na iskazu jednog svjedoka (Avdić Bajre) koji je nepouzdan i osuđenik za kazneno djelo ratnog zločina. U intervjuu u Startu Nobilo je iznosio poluistinu i namjerno skrivao činjenice, služio se ideologijom, "ideologizira", kako mu imputira autor teksta Željko Olujić, savjetuje Nobila da razmisli:

"...što se sve može razumjeti pod pojmom totalitarne vlasti. Ona se manifestira i u namještenim suđenjima u kojima javni tužioci imaju nekakve "posebne zadatke koji ne proizlaze iz prava"...

To drugim riječima znači da je Republika Hrvatska u vrijeme suđenja Andriji Artukoviću bila - totalitarna i da je suđenje Artukoviću bilo namješteno, a Ante Nobilo je u tom suđenju imao posebne zadatke, koji pravno nisu utemeljeni.

Željko Olujić obavještava hrvatsku javnost, u citiranom osvrtu, kako je napisao knjigu o suđenju Andriji Artukoviću te poentira:

"Prava je svrha te knjige informirati čitatelje o jednom namještenom suđenju. Koliko je takovih političkih suđenja kod nas već bilo".

Na kraju svog teksta Željko Olujić podučava Nobila i sve druge "pokorne" izvršitelje iz bivšeg totalitarnog sustava, kako demokracija u Hrvatskoj:

"...više nije izbor, ona je nužda. To međutim ne znači da je dovoljno da dojučerašnji pokorni izvršitelji naredaba "odozgo" i marljivi provoditelji političkih suđenja naglo počnu mijenjati stav... Nije dovoljno samo formalno posipanje pepelom po glavi. Treba grešku shvatiti i prihvatiti... Nisu ni svi kadrovi bili korumpirani ili nesposobni. No oni bi morali uvidjeti i priznati svoje greške. Tek će se tada među svim naprednim kreatorima boljeg društva naći mjesto i za ponekog od njih. Ako ne bude prekasno..."

Riječi Željka Olujića "kreatori boljeg društva" podsjećaju-asociraju, barem mene, na "novi poredak" koji su htjeli stvoriti nacisti, fašisti, ustaše...

Te prijeteće riječi Željka Olujića najavile su čistke u pravosuđu (sudovima, javnim tužilaštvima) koje će se 1995. godine provesti predvođene "mangupima" iz vlastitih redova Milanom Vukovićem, Krunislavom Olujićem, Ivanom Milanovićem i drugima, pod pokroviteljstvom tzv. Pašalićeve komisije. Vjerujem da Željko Olujić u tim čistkama nije bio samo zloguki najavljivač i promatrač, već i aktivni učesnik.

O kaznenom postupku protiv ratnog zločinca Andrije Artukovića prigovorima, napadima na taj proces osobno oglasila se i Ivanka Pintar Gajer, okružna javna tužiteljica koja je i zastupala optužnicu pred sudom. U dnevniku Vjesnik od 13. ožujka 1990. godine objavila je tekst pod naslovom "Suđenje Artukoviću nije bio politički proces". U tom opširnom tekstu, između ostalog, napisano je i sljedeće:

"Prema sadržaju akta o izručenju Andrije Artukovića moglo se raditi u okvirima predviđenim u četiri točke, znači za ubijanje stotine ljudi, što je bilo više nego dovoljno za donošenje osuđujuće presude, ali nije bilo dovoljno da bi se svestrano sagledala sva strahovlada jednog vremena i jednog zločinca u tom vremenu i posljedice njegova čina, koje su tako nemilice uništavale ljudsko dostojanstvo i ljudske živote. Suočeni s ovom činjenicom, a isto tako svjesni da smo pravna država i da smo dužni primjenjivati naše pozitivno zakonodavstvo a isto tako i međunarodno pravo, odlučili smo da se optužba zasniva na četiri inkriminacije, sadržana u aktu o izručenju, ali smo istovremeno sudu predočili dokaze koji su osiguravali provođenje takove rasprave, koja je dala sliku i onog vremena i svih zločina i ulogu Andrije Artukovića u tom vremenu... Vjerovala sam i vjerujem da je taj proces u dvorani okružnog suda u Zagrebu bio jedan okrutan i krvav film koji se odvio, koji je kroz usta svjedoka i kroz pisane dokumente, vratio u svijest ljudi jedno vrijeme koje će po svojem izopačenom čovječnosti i bezumlju, po izazivanju patnji i straha, ostati u svijesti ljudi, ali kao garancija da se takvo vrijeme više ne smije ponoviti niti vratiti."

Ne sjećam se, a u svojoj arhivi nisam našao, da bi Željko Olujić reagirao na citirani tekst Ivanke Pintar Gajer.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Kažnjavanje povijesnog revizionizma
• Epilog
• Odvjetničko-sudske šezdesete u Istri