(Foto: Pexels, Denis Lovrovic)
Cicio no xe per barca,
drio la barca va el caicio,
barchin batel batelina cimbra
cogoi faneco gelopa gnaschera
lintra maran peata topo,*
i kako ni za barku Ćić,
tako za barkon gre kaić!
Kolo kolo i šulanca babinega janca,
se dime postoli jakete i jaketuni suknjeni i brnavreke i krožeti zad gnjišta,
iša cavon pun je granssi,
frega de menole s’ciave, fora butarga dentro menole,
el Ghigogago furbo,
maloršiga.
El mar unissi, i monti dividi, testimoni veci i istriani e i dalmati;
chi per mar, chi per tera - tuti i turchi soto tera!
Pin! Pum! - viva San Marco!
Pune štuve morogne,
oduf na pancadu,
panola dentalera, ala ki je kapac zubaca ćapati!
perle bone, perle mate, perle de Roma e de Venexia
dobra piombadura
vento in pupa
ma sempre in pupa no sofia el vento, no sempre l’omo sara contento
bonassa a bordo in pupa el vento
barca pupada
na rampin
puna pupe naša randa i pupada nan je banda
po fojab i pećin spi štrigunesina
bura
i se zbudi i zajno refulada nan z žlipci tanca balun,
joh je tebi zguor Marlere tik-tak bura te požere.
E va remengo remengon,
fora remi fila remi mola remi guarda remi remi in pie alza remi remi tomba casca remi,
co gavevo co gavevo diciot’ anni,
iero un remo iero un remo de galera,
rokel i testa di moro,
svieti Mikula ud školanti i mornari i ribari,
kako štraus se trazean u štrafuas me zapru duše
l’altissimo de ssora ne manda la tempesta, l’altissimo de basso ne magna quel che resta
Pričala mi mati kako bi otac krišom od svoga oca, posramljen niskim nadnicama, našim težacima ponio vreću, dvije pšenice, dao nekoliko lira ekstra. Isto mi pričao Tomizza, također dobrostojeće familije, kako bi razdijelio marendu sa siromašnim prijateljima; osjećaj za mjeru, stid, ljudskost: gdje se je sve to izgubilo?
I poslije svega, dok metastaze krize žderu ostatke zdravog tkiva civilizacije, ostaje pitanje svih pitanja: treba li da se kao rješenje krize omogućiti još veće bogaćenje bogatih, ili pak ravnomjerna raspodjela profita. Jedan od mojih bliskih autora, Massimo Riva, podsjeća da u USA 1% stanovništva kontrolira naciju – to jest, njen novac!
Sjetih se ove narodne poslovice s Bujštine u naslovu, koju u »La miglior vita« citira Fulvio Tomizza, i sjetih se riječi lindarskog kapetana upućenih onome koji ne može platiti porez: A KI NE MORE, E CHI NO POL? CHI NO POL – PER TERRA!, i sjetih se riječi jednog ministra na slovenskom međunarodnom književnom festivalu Vilenica, da je Fulvio Tomizza, prvi dobitnik nagrade Vilenica, bježao od komunizma, te da tko zna bi li i danas dobio tu nagradu (???). Ove »bezazlene« riječi, u punoj harmoniji s danas pretežućim demoniziranjem komunizma, nagnale su me javno se odrediti, da Tomizza nije bježao od jugoslavenskog komunizma, nego je gajio (pripadnik dobrostojeće obitelji – koja je ostala bez svega!) veliku naklonost baš za SOCIJALIZAM, partizane, siromašne svoje susjede, Talijane i Hrvate, i baš ZATO je pokušao ostati ovdje (studij u Beogradu, rad na filmu u Ljubljani, na radiju u Kopru...).
Cijeli opus Fulvija Tomizze duboko je prožet upravo socijalnim angažmanom, u svojoj samoj srži bio je napose Istranin, Talijan s dubokim prihvaćanjem slavenskog dijela Istre, ali više od svega lijevi humanist, socijalist, antinacionalist, antiklerikalac; zajednički, Fulvio i ja, na Prvom (i jedinom do sada) istarskom kongresu, posve sinkronizirani govorili smo o convivenzi, o istarskom multietničnome triciklu. Znam da je Fulvio bolno osjećao balkanske ratove, pričao mi o tome privatno, svjedočio za HTV, i još teže podnosio bujanje južnoslavenskih nacionalizama. Ovo je danas, inače, moja tema o siromaštvu i bogatstvu, ali već znate da uvijek moram malko »zastraniti«. Posve namjerno, jasno, jer današnje demoniziranje komunizma, i u tu svrhu prigodno manipuliranje Tomizzom u političke svrhe, naprosto - ne podnosim! Tomizza nikad nije bio antikomunist, ali je bio i ostao antifašist, ali o tome svjedoče njegove bezbrojne stranice!
Piše Massimo Riva za »L’Espresso«: »L’aumento delle disuguaglianze economiche è uno degli effetti più macroscopici della crisi finanziaria che sta scuotendo il mondo da ormai cinque anni. Si accentuano le distanze fra paesi poveri e paesi ricchi, ma anche all’interno di questi ultimi è prepotente il fenomeno della concentrazione delle risorse nelle mani di una fascia sempre più ristretta di cittadini. Non è per caso, quindi, che il primo movimento di contestazione a questo stato di cose sia sorto negli Stati Uniti autoproclamandosi alfiere del 99 per cento della popolazione in lotta contro gli enormi privilegi accumulati dal restante 1 per cento degli americani. Ed è altrettanto significativo che proprio quello del trattamento fiscale della ricchezza sia diventato il tema cruciale dello scontro fra democratici e repubblicani nella campagna elettorale per il rinnovo della presidenza USA. Anche in Europa, del resto, il nodo dell’iniquità distributiva dei redditi è al centro del dibattito politico in più di un paese. In qualcuno addirittura è già diventato oggetto di azioni governative: come la Francia dove il neo-presidente Hollande ha deciso di portare al 75 per cento il prelievo per i redditi superiori al milione di euro. Salvo la destra americana più ottusa, insomma, nessuno crede più ai miracolosi effetti della ‘curva di Laffer’ secondo cui lasciare più soldi in mano ai contribuenti più ricchi serve a stimolare da parte loro nuovi investimenti col favoloso esito di ottenere maggiore benessere per tutti. Sta tornando, piuttosto, d’attualità la lezione di un acuto pastore inglese di un paio di secoli fa. Quel Thomas Malthus che, con la sua teoria degli ingorghi, individuò nella concentrazione della ricchezza in poche mani una causa primaria di caduta della crescita economica complessiva...
Spezzare questo processo involutivo con il ricorso all’arma del fisco è un passaggio necessario. Anche perché il mantenimento di privilegi a favore di una minoranza, che già gode di enormi vantaggi, è un insulto all’equità fra cittadini e può diventare fattore di disgregazione sociale... Va bene tassare di più i grandi ricchi vuoi nei redditi vuoi nei patrimoni, ma il problema cruciale sta nei modi e nei processi che consentono questa straordinaria accumulazione di ricchezze da parte di minoranze così minute.«
Većina siromašnih, i manjina povlaštenih; to je problem, to je kriza, to treba rješavati, onako kako to pokušava Hollande, onako kako su naši stari ostavljali red loza neubranih da i sirotinja ima vina. Zašto antikrizno stanje ne kreće tim putem? Zbog onih jedan posto koji gospodare nad nas 99%!!!
*Nastavak u sljedećem broju