PIŠE RUDOLF FRANČULA

JOSIP BROZ TITO I FRANJO TUĐMAN, DVOJICA HRVATSKIH DRŽAVNIKA NOVIJE POVIJESTI (2): Neosporan je Tuđmanov doprinos, no puno toga što je napravio imalo je izrazito loše posljedice

Poznato je da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine, te crtali svoje ideje i prijedloge na salvetama. Kad se nisu uspjeli dogovoriti, Tuđman je silom htio ostvariti svoj naum pa se obrambeni rat iz Hrvatske proširio na Bosnu i Hercegovinu, konkretno na Hercegovinu, što je u citiranoj njegovoj biografiji (iz Hrvatske enciklopedije) usput spomenuto; da je njegova politika prema BiH imala različite faze "… od suradnje sa Muslimanima do poticanja sukoba Hrvata i Bošnjaka u kojima su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom…"

Franjo Tuđman bio je prvi hrvatski predsjednik

Franjo Tuđman bio je prvi hrvatski predsjednik


Zbog opisanih Titovih grijeha, kojih je više i nisu mali, od strane bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i bivše predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović je proglašen zločincem, a njima su se priključile i neke političke stranke i nemali broj pojedinaca. Aktualni predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković je nešto blaži u Titovoj diskvalifikaciji pa Pavelića, Tita, NDH i SFR Jugoslaviju naziva totalitaristima, odnosno totalitarističkom državom.

To izjednačavanje Tita i Pavelića, SR Jugoslavije i NDH događa se u prilikama kada se treba odgovoriti na pitanje o zločinačkom karakteru NDH. Ne završava se to samo na riječima, već se i konkretnim radnjama dokazuje ta mržnja prema Titu i Jugoslaviji, skidanjem natpisa ulicama, trgovima i sl., koje nose Titovo ime, bacanjem (u smeće) Titovih spomenika .

S druge strane, ne reagira se na širenje ustašluka (znakovlja, pozdrava "Za dom spremni" i slično), a kamoli da se sankcionira. Svećenici održavaju mise zadušnice za Pavelića, Glas koncila za ustaški logor Jasenovac tvrdi da se radi o radnom logoru. Ipak postoji jedna iznimka; u Istri nisu izbrisani nazivi ulica koje nose Titovo ime, njegovi se spomenici ne diraju, poštovan je i cijenjen i među mlađim generacijama. Nadam se da će u memoriji Istrijana Tito ostati pozitivna povijesna ličnost, kao i njegovi, naši partizani. On to zaslužuje iz razloga koji su napisani u Hrvatskoj enciklopediji, a to su:

- Tito je prvi u Europi, s Komunističkom partijom, organizirao oružani otpor Hitleru kada je 1941. godine napao Jugoslaviju. Kroz svo vrijeme rata ustrojio je partizanske jedinice koje su oslobodile zemlju;

- vratio je u našu državu hrvatske teritorije koje je Pavelić poklonio fašističkoj Italiji: Istru, Zadar, Rijeku, otoke. Godine 1943. prvi su Istrani (istarski partizani) donijeli odluku o pripojenju Istre matici Hrvatskoj, koju je potom potvrdio ZAVNOH a Tito je izjavio kako je pripojenje Istre Hrvatskoj-Jugoslaviji "…jedna od najljepših pobjeda narodno oslobodilačke borbe…";

- Titovim imenom nazvano je 110 trgova i ulica diljem svijeta,

- zbog organiziranog otpora nacizmu, fašizmu, ustašama u Drugom svjetskom ratu Tita su saveznici Churchill, Roosevelt i Staljin prihvatili i priznali kao ravnopravnog partnera, što je napisano i u Hrvatskoj enciklopediji da "…Tito iz rata izlazi kao priznati vojskovođa, političar, vođa u antifašističkom ratu…"

Milan Rakovac u svom ranije već citiranom tekstu "Zašto Istra pamti Tita" navodi i jednu anegdotu s prvog susreta Amerikanca i Rusa, krajem rata 1945. godine, koja glasi: "General Patton digao je čašu da nazdravi najboljoj savezničkoj vojsci, maršal Žukov se smješkajući uspravio na stolici, ali Patton je dovršio zdravicu Titovim partizanima".

Svakako treba posebno izdvojiti hrvatske partizane koji su bili sastavni dio narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Od rujna 1942. pa sve do završetka rata Hrvatska je imala razmjerno najrazvijeniji partizanski pokret u Europi. Od četiri jugoslavenske armije pri kraju rata, jedna, četvrta imala je u svom sastavu uglavnom hrvatske partizane. Od 53 divizije, hrvatskih divizija bilo je 16, a među njima je bila i 43. istarska divizija.

U sklopu partizanskog pokreta bila su uspostavljena i djelovala su tijela državne vlasti koja su očuvala hrvatski državni suverenitet. Vlast na teritoriju pod partizanskim nadzorom imali su narodnooslobodilački odbori, vrhovna vlast pripadala je ZAVNOH-u na čelu kojeg je bio Vladimir Nazor, koji je u Topuskom 9. svibnja 1944. godine proglasio Federalnu državu Hrvatsku (FDH). U travnju 1945. u Splitu je osnovana vlada FDH na čelu s Vladimirom Bakarićem.

O Titu i partizanima narod je ispjevao pjesme koje se i danas (tu i tamo) čuju. Podsjećam samo na neke: "Ide Tito preko Romanije", "Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga" , "…čuje se odjek koraka po kamenju Hercegovskom…". U Puli jedan pjevački zbor ima na repertoaru partizanske pjesme, što je vjerujem jedinstveni slučaj u Hrvatskoj. Neki dan mi je na ulici prišla jedna gospođa predstavivši se kao Ružica Stojaković i rekla mi da redovito čita moje kolumne i da joj se sviđaju, te da je ona članica zbora koji sam spomenuo. Odgovorio sam joj kako mi je drago što tako misli o onome što pišem i neka pozdravi svoje kolegice iz zbora, što činim i ovom prilikom. Jeste li čuli neku narodnu pjesmu o Tuđmanu? Ja nisam.

Poslije rata Tito je uspio, usprkos sukobu sa Staljinom, organizirati prehranu stanovništva, da bi istovremeno prionuo obnovi zemlje koja je bila razorena, uništena, devastirana. Zatim se pristupilo izgradnji Jugoslavije, sagrađene su mnoge tvornice, prometnice, gradovi, škole, bolnice. Jednom riječju, Jugoslavija je postala razvijena zemlja. Po razvijenosti, standardu i drugim pokazateljima bila je pri vrhu u Europi, a daleko ispred istočnoeuropskih zemalja, članica Varšavskog pakta, koje su bile pod čizmom SSSR-a (Poljska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Bugarska, Rumunjska, Albanija). U istom rangu, pod istim gazdom bila bi i Jugoslavija da Tito nije 1948. godine Staljinu odlučno rekao "NE".

Tito je istovremeno s ustrojem Jugoslavije, u kojoj je već na startu republikama, kao federalnim jedinicama, dao neke prerogative državnosti, gradio i unapređivao društveno političko uređenje države, provodio reforme. Već 1970. godine Tito je inicirao temeljitu reformu Federacije radi prenošenja njezinih ovlasti i funkcija na republike. Na međunarodnom planu Tito i Jugoslavija uživali su veliki ugled. Tito je bio osnivač i vođa nesvrstanih zemalja. Obišao je cijeli svijet. Bio je rado viđen, uspostavio je dobre, prijateljske odnose s mnogim zemljama svijeta i njihovim vladama. U času Titove smrti Jugoslavija je bila razvijena, moderna zemlja, a Hrvatska je bila, uz Sloveniju najrazvijenija republika u Jugoslaviji, sa prerogativima državnosti.

Evo što o Titovoj Jugoslaviji u svojoj nedavno izdanoj knjizi "Nismo mogli vjerovati" piše danski povjesničar Christian Axboe Nielsen:

"... SFRJ je bila najbolje mjesto za život od svih socijalističkih država. Crveni jugoslavenski pasoš u to vrijeme funkcionirao je kao ulaznica u mnoge zemlje, često bez vize. Zbog toga, kao i zbog relativne slobode koja je postojala u zemlji, ljudi u Jugoslaviji su se osjećali građanima svijeta – ili u svakom slučaju građanima Europe. U Sloveniji nezaposlenosti gotovo i nije bilo – bila je manja nego u Danskoj 1,4% u 1980. ...Jedan je Mađar rekao da je Jugoslavija u to doba bila zapad..."

Povjesničar A. B. Nielsen je u razgovoru sa novinarom Jutarnjeg lista Vladom Vurušićem, objavljenim 8. siječnja.2022., koji ga je predstavio kao povjesničara koji precizno daje znanstvenu analizu jednog od najdramatičnijih razdoblja povijesti ovdašnjih naroda, o Josipu Brozu Titu između ostalog rekao:

"… Mnogi maštaju da budu Tito, a pritom nisu Titu ni do koljena. Kritičan sam i prema Titu, on je ipak bio autoritarni doživotni predsjednik, ali ovi prostori, ako hoćete Hrvatska, nije imala neku političku ličnost takvog svjetskog formata kakav je bio Tito. On je čovjek epohe. Bio je važan dio tadašnjih međunarodnih odnosa. Milošević je imitirao Tita a slično je bilo i s Tuđmanom koji je znao s velikim pijetetom govoriti o njemu. Konačno, dok je on bio živ nikome nije palo na pamet dirati Titov trg u Zagrebu. Današnji post jugoslavenski političari   frustrirani su time što niti jedna od država nema ni politički, ni ekonomski značaj i ostali potencijal kakav je imala Jugoslavija. Bojim se da današnji lideri nisu sposobni, niti imaju snagu rješavati izazove unutar svojih društava, kao što su korupcija, klijentelizam, nepotizam, a vidim ni na razini međusobnih odnosa. Moram reći da mi danas u Danskoj imamo neke stvari koje su u Jugoslaviji bile u 70-ima, poput zdravstva, prava radnika i socijalne sigurnosti".

Ugled Jugoslavije, a pogotovo Tita, u svijetu najbolje dokazuje njegov pogreb na kojem je bilo 209 delegacija iz 127 zemalja. Na Tuđmanovom pogrebu, prema mom sjećanju, od stranih državnika bio je samo predsjednik Turske Demirel. Tito je umro u Ljubljani i prevezen je "Plavim vlakom" u Beograd, gdje je sahranjen. Na kolodvoru u Zagrebu, gdje se vlak zaustavio, na ispraćaj su došle tisuće i tisuće ljudi, od kojih su mnogi plakali. Bilo je vidljivo kako ljudi doista žale za Titom.

Vezano za Titovu smrt, veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža dao je sljedeću izjavu: "Kada je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek, nijednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega, o čemu je pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštalo vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko-preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao…Tito je nesumnjivo takvo ime da je zaslužio da mu se čitav svijet pokloni…"

Nakon Titove smrti u jugoslavenskoj javnosti počinju se otvarati i nekadašnje tabu teme poput Golog otoka. O toj temi Krleža svojem biografu Enesu Čengiću, evocirajući to opasno razdoblje nakon raskida sa Staljinom te nastojeći naći racionalni balans između tadašnje realne prijetnje od sovjetske invazije (kako se to 1956. dogodilo Mađarskoj, a 1968. u Čehoslovačkoj) i krajnje nehumanog odnosa prema golo otočkim zatočenicima, 11. veljače 1981. godine govori:

"To je otvorena problematika i moralno i intelektualno i politički. Da nije bilo Titove šake otišli bismo bili bestraga. Da on to nije svladao udarivši pesnicom po stolu, đavo bi nas odnio, ništa od nas ne bi bilo, ali priznajem metode nisu bile naročito simpatične, ni naročito progresivne. Bila je to borba: biti ili ne biti. Tito je imao jasnu sliku. Znao je dobro da nam se radi o glavi. Josip Broz je to znao na temelju vlastitog iskustva, njegova je glava u pitanju već toliko godina, a ovaj put ima da padne, pa prema tome – tko će koga ?

Svakako da se neki postupci ne mogu pravdati, ali Tito je kod Staljinovog nasrtaja reagirao svojim punim temperamentom. Osjetio je vjetrove i znao je kako stvari stoje pa je rekao: "Nećete vi mene nego ću ja vas! To sad će pokazati, oko toga i oko čitavog niza takvih stvari, znači rušiti sve što se dogodilo do dana današnjega…"

Tito nije bio bog, nepogrešiv, uostalom poznati su, a ja sam ih i nabrojao, njegovi nemali grijesi, pa i ljudske slabosti, ali je zaslužio, kao i njegovi partizani, visoko mjesto u našoj hrvatskoj povijesti. Tvrtko Jakovina, istaknuti povjesničar, kazao je da je Tito najveći Hrvat 20. stoljeća. Konačno, bio je naš, Zagorac, Hrvat.

Na više mjesta sam se dotaknuo Franje Tuđmana, pogotovo kada sam pisao o obnašanju svojih funkcija u Javnom tužilaštvu i Vrhovnom sudu RH. Na ovom mjestu posvetit ću Tuđmanu nešto više pažnje da bih usporedio i iznio svoja zapažanja s njegovim susjedom, Zagorcem Titom. Stoga ću i za Tuđmana, kao što sam to učinio i za Tita, citirati dio onoga što je u Hrvatskoj enciklopediji o njemu napisano:

"U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret, od 1942. bio je član KPJ. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane kao načelnik…Godine 1957. završio je višu vojnu akademiju, a potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora. Na osobni zahtjev 1961. napustio je aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb gdje je postao direktor (1961-67.) novoosnovanog Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske… Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i sporazumu Cvetković-Maček te kritičkog pisanja o Drugom svjetskom ratu u ožujku 1964.godine bio je optužen za "buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnom pitanju", a u travnju 1967.bio je prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta i isključen je iz SK, uklonjen sa sveučilišta i umirovljen…Nakon sloma Hrvatskog proljeća bio je uhićen u siječnju 1972. i na političkom procesu osuđen na dvije godine zatvora, no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnog djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom časopisu Hrvatske države…

Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi, SAD-u, potom po Europi…Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989. osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije i od starčevićanskog pravaškog nacionalizma, radićevskog mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. a on je kao predsjednik stranke…potkraj svibnja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, nakon donošenja novog demokratskog ustava (1990) na predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran je za predsjednika republike, u lipnju 1997. ponovno je izabran na taj položaj…

U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u Savez suverenih država. Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijem u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorije (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1996-98. na temelju sporazuma iz Daytona (1995.), te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države.

Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovim shvaćanju BiH i hrvatskih interesa o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima do poticanja sukoba Hrvata i Bošnjaka u kojima su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom (1993.-94.) do politike zaustavljanja sukoba te okončanja rata u BiH (1994-95.). Ta je politika izazvala kontroverzije u Hrvatskoj i međunarodnoj javnosti, a Hrvatsku je 1993.-94. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji. Kritiku je potaknula i njegova unutarnja politika, osobito politika privatizacije i pretvorbe, zbog tajkunske privatizacije, klijentelizma i gospodarske stagnacije te autoritarni stil vladanja…" Jedna opaska vezana za citirani tekst: upada u oči činjenica da Tuđman nije samovoljno napustio SKJ, već je isključen 1967.godine.

Prihvaćam ocjene o Franji Tuđmanu iznijete u Hrvatskoj enciklopediji da su u fazi sloma komunizma i raspada SFRJ on i HDZ koji je osnovao doprinijeli osnivanju odnosno osamostaljenju Hrvatske. Također je pod njegovim vodstvom ugušena srpska pobuna u Hrvatskoj i vraćena okupirana područja tj. mirna reintegracija Podunavlja. Ne osporavam mu zasluge za međunarodno priznanje Hrvatske i prijem u Ujedinjene narode. To bi, što se mene tiče, bilo sve za što bih Franji Tuđmanu dao pozitivnu, dobru ocjenu.

Puno toga je, međutim, Tuđman napravio za što mu ne bih dao prolaznu ocjenu, a dosta toga, za što mu neki pripisuju i zasluge, imalo je negativne ili izrazito loše posljedice. To je, naravno, moje mišljenje s kojim se mnogi neće složiti, pogotovo ne oni koji ga glorificiraju, prave od njega kult ličnosti, da ne kažem božanstvo.

Prije nego krenem s iznošenjem mojih stavova o Tuđmanu i njegovoj vladavini, želim kazati sljedeće: drago mi je bilo i osjećao sam se ponosnim što je ostvaren san generacija Hrvata da smo dobili svoju državu. Jugoslavija me je podsjećala na kućne zadruge, tj. velike obiteljske kuće u kojoj pod istim krovom živi više generacija i više obitelji. Premda su i krvno bili povezani, ipak su bili sretniji i zadovoljniji kada su se razdvajali u više manjih, ali kompaktnijih, obitelji. Jugoslavija je bila jedna velika zadruga koju je na okupu držao autoritativni karizmatični vođa Tito, koji je često govorio da treba "čuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka".

Nakon njegove smrti ta je zadruga počela pucati, da bi se ubrzo i raspala. Tada sam (tek) shvatio da je ta država bila na vrlo klimavim temeljima te da je bratstvo i jedinstvo bilo puka fraza iza koje se krila ogromna mržnja koja je izbila na površinu, posebno između Srba i Hrvata. Ne mogu i neću prihvatiti činjenicu da se ta država nije mogla mirno raspasti, bez rata (ubijanja, zločina, genocida, koncentracionih logora). Vjerujem da bi rasplet bio drugačiji kada bi postupke razdruživanja vodili drugi vođe, a ne tri "jahača apokalipse", kako je Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića nazvao Stipe Šuvar.

Hrvatska je država osamostaljenjem dobila najljepši teritorij. Trebalo je na tom divnom teritoriju postaviti sigurne temelje na kojima će graditi infrastrukturu tj. državu i njezine institucije. Tuđman i njegova ekipa (mislim na HDZ), umjesto da naprave modernu, demokratsku nadgradnju tj. državu - tu mislim na sekularnu državu (odvojenu od crkve) trodiobu vlasti, u kojoj će naglasak biti na samostalnosti sudske vlasti, vladavini prava, efikasnoj sudskoj zaštiti, posebno jamstvu i zaštiti temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina, sve podrediti razvoju i unapređenju društva, podređenu čovjeku, njegovoj sreći i zadovoljstvu - napravili nešto što je Igor Mandić nazvao "propalim projektom", a s vremenom su mu se pridružili mnogi.

Pa počnimo od temelja koji su od izuzetne važnosti kod stvaranja svake države, pa tako i naše. Temelji naše Hrvatske leže, prije svega, da ne kažem isključivo, na hrvatskom nacionalizmu. Sjećate se kako nam se Tuđman uvijek obraćao sa "Drage Hrvatice i Hrvati", nikad nije spominjao riječ građani. Jednom je javno izrazio zadovoljstvo i sreću što mu žena "…nije Srpkinja ili Židovka…".   Kada su kolone Srba bježale iz Srpske Krajine, rekao im je neka idu i ponesu sa sobom "svoje prljave gaće".

Tuđmanu nije bila dovoljna onolika Hrvatska kakvu su utemeljili hrvatski partizani (ZAVNOH 1943.) i Ustav RH iz 1948. godine. Sjećam se, gledao sam na TV-u jednu emisiju, bilo je to vjerojatno 1990. godine, Tuđman je stajao kraj zemljopisne karte na kojoj su bile Bosna i Hercegovina i Hrvatska (vjerojatno i druge republike bivše Jugoslavije). Objašnjavao je da Hrvatska ima neprirodan izgled (kao perec) i s prstom (ili štapom) pokazivao dio Bosne i Hercegovine koji bi lijepo zaokružio Hrvatsku državu. Bio sam začuđen, da ne kažem zgrožen takvim otvorenim pretenzijama prema teritoriju druge države.

Poznato je da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine, te crtali svoje ideje i prijedloge na salvetama. Kad se nisu uspjeli dogovoriti, Tuđman je silom htio ostvariti svoj naum pa se obrambeni rat iz Hrvatske proširio na Bosnu i Hercegovinu, konkretno na Hercegovinu, što je u citiranoj njegovoj biografiji (iz Hrvatske enciklopedije) usput spomenuto; da je njegova politika prema BiH imala različite faze "… od suradnje sa Muslimanima do poticanja sukoba Hrvata i Bošnjaka u kojima su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom…". Još se navodi da su "…hrvatske snage otvorile logore Dretelj i Heliodrom kraj Mostara i dr. …". Tuđman je uspostavio i teritorijalnu jedinicu Herceg Bosnu kao "političku, kulturnu, gospodarsku i područnu cjelinu", kako je ta tvorevina definirana u Hrvatskoj enciklopediji.

Poznato je također da su Hrvati iz BiH, od strane Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, osuđeni za zločine nad Muslimanima, mislim da ih je bilo sedam, osam. Sjećam se Darija Kordića, Praljka, Blaškića, Tute, Prljića i dr. Sjećam se svečanog dočeka Darija Kordića u Zagrebu nakon izdržane kazne, dočekalo ga je u Zračnoj luci Zagreb mnogo građana kao nacionalnog heroja, na čelu s jednim visokim crkvenim dostojanstvenikom, mislim da se radilo o sisačkom biskupu Košiću. Kordić nakon toga javno nastupa po Hrvatskoj, a čest je gost i na crkvenim slavljima. Uostalom, i osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca javno je na jednom skupu posebno pozdravio bivši ministar obrane Damir Krstičević.

Poznata je stvar da su u vrijeme domovinskog rata ubijani i proganjani srpski civili koji nisu imali nikakve veze sa srpskom pobunom ili agresijom na Hrvatsku. Ubijeni su samo zato što su bili Srbi, uništavane su kuće kojih su bili vlasnici Srbi, otimana im je i pljačkana njihova imovina. O tome je domaća i međunarodna javnost opširno izvještena (na 33 stranice) od strane Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Helsinki Watch (HW) sa sjedištem u New Yorku 1992. godine, pod nazivom "Izvješće o kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj". Bitno skraćenu verziju tog izvješća objavio je Glas Istre u broju od 18. veljače 1992. godine pod naslovom "Pokolji, otmice, mučenja…".

Počinjenje zločina nad srpskim civilima predsjednik Vlade Andrej Plenković priznao je tek 2020. godine. Za ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom, Srbima u Hrvatskoj, prema mojim saznanjima, osuđeni su Mirko Norac i Tomislav Merčep.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater