Piše Milan Rakovac
Upa Benece!
(Pexels/Arhiva Glasa Istre)
Kripka ruka muojih didi i prididi i priprididi
za uzada mi glavu ćepa i postisne mi uši mrež dlani
i dvigne me zguorun biš reka valje zguoron h Danici:
Upa Benece! Glej je Venecija!
Glej, glej, naš mali,
puoteč naš kako ča i mi smo puoteč naših starih,
glej kako se lipo vidi Venecija!
Vidiš, vidiš, vidiš?
A vidin, vidin...
Ča vidiš, sinko, povi nan, povi
ča vidiŠ tamo
valje svita kraju?
A ča ćete da vidin, muoji,
vidin ziemlju crlenu z koje smo potekli, crleniju ud krvi.
Glagoljaša vidin,
z vrton kosirice kako slovo u stini riže i mašu maši po našu,
i vidin Hermana kako gre u
pars arabica
najti libar znanja.
Vidin i Picburg Juesej i vas di lijete žitko želizdo,
I u Nevjork Juesej vas vidin kako cimu vaporu ćapate ča vas nikad drugo doma povesti niete da,
i vidin Trešnjevačke istarske ulice di ste pobigli ud squadristi,
i Woolongog ‘Štralija vidin di ste posli bižieći ća ud naših
skupa z Latini...
Upa Benece!
A ča ćete da vidin, muoji?
Vidin palace z našega kamika z našon rukuon meštarskon uzidane,
i libre našega Petrisa i Vlačića i Trubara štijen,
i mužiku našega Andree čujen,
i kvadre nasega Bernarda vidin.
I vidin čuda galijuni
punih naše bile soli, naših trdih dubi,
punih črnega terana,
punih zelenega ulja,
punih naših trdih dubi i tržih žulji,
punih naših debelih voli;
i galijota vidin
zontu,
kako ji slanu srdelu i pije malvazije
brojieći još to lito, još dva, još devet lit z veslon
proti Levantu i Kandiji i Čirenajki i Smirni,
pak najzad,
ako diblji uskoki Slavinci Hrvati kako ča je i uon ne potope galijun;
dela račun galijot-zonta,
će doma tornati na suoju ziemlju za koju je cilu mladost mora potratiti kad je
kako zonta
poša vogati namisto unega ča se je ima nakrgati;
tebi njegov kus intrade, ma tebi i njegovo veslo!
I, dela račun čovičina,
ter vero, ča, ako barka gre fondo i me tuka krepati,
almeno mi fameja nieće lačna ustati.
Nisam bio pijan, moram reći, kao što moram reći da nisam bio ni trijezan, bio sam onakav kakav je čovjek koji sedam dana, uglavnom, pije, uglavnom ne mnogo, ali, uglavnom, stalno. Otežala tijela i nebeski čistog uma. Sjeo je u visoku barsku stolicu ostavljajući među nama jednu praznu, tiho je škripnula blijedožuta, fino štavljena devina koža, čvrsto zategnuta i prikucana o crnkastosmeđi mahagonij mrkožutim mjedenim čavlićima osmokutne izbočene glave.
Vrtim među prstima ćikaru ohlađene kave (»kalte caffe machts schoen«) s laktovima na šanku. On se jednako nalakćuje i prebire prstima finu cigaru. Četiri zaposlene ruke kao da se došaptavaju nešto. Da li sluteći, pogled mi neskriveno pada na te njegove ruke, njegov na moje.
Kao na nečiju zapovijed, obojica smo naglo, suviše naglo i gotovo napadno, trgli ruke... i Mister, koji je vidio sve i znao sve, prestravljeno nas prostrijeli očima zbunjeno se cereći. Bila su to dva para posve istih, ne sličnih, posve istih ruku...
Reakcija je bila nagonska, shvatili smo obojica, obojica prepoznali te ruke, svoje ruke.
Otpuhao on žestoko kroz nos, kao da želi reći: do vraga i ruke!
- A drink, Sir?
- Sure!
- Aaa, Boy, Garcon!
- Je soui Mister!
- Two cognancs, Boy!
- Sir!
- The best stuff you have!
- But Sir!
Gledamo se prvi put u oči, dva davna znanca što nešto skrivaju jedan od drugoga. Šutke pijemo. Mister stavlja kazetu s onom nekom blesavom amerikanoidnom »ein-zwei-drei« disco-muzikom, i čovjek mojih ruku i mojih očiju i mojih jabučica presamiti se preko šanka, dohvati bocu Cordon Noir, do vrha nam napuni dvije ogromne, trbušaste čaše, lupne oštro svojom o moju, i glasno otklokoče niz grlo onih nekoliko gutljaja što je preostalo u boci, Mister ga pogleda pogledom punim bojažljive mržnje koja želi biti prijetnjom, netko u sali znakovito nešto promrmlja na arapskom, on zavitla u tom pravcu preko ramena praznu bocu, ne gledajući, boca zvonko odskoči od nekog stola, i skotrlja se zvoneći poput tisuća zvona na podu od smeđih cigli.
On glasno podrigne, neka mladica tamo sleđeno cikne. Muk... Muk...
Odlučno klimne glavom piljeći mi u lice, ne u oči, kucne čašom o moju, naiskap istrusi čašu tražeći pogledom moje oči u zrcalu za šankom, u bezbroju izlomljenih majušnih ogledala s bezbrojem naših očiju u njima, s bezbrojem naših čaša u bezbroju naših podignutih ruku.
Ča će meni sve, dižgraciji...
THE MAN WITH THE GUN
Kao da me netko ošinuo bičem po licu, kao kod Ostrovskog što je onaj Petljurovac bičevao kozačkom nagajkom onog crvenoarmejskog junošu.
Ča si reka, ćo?
Ča si reka?
’Sto vento, ‘sta sabbia maledetta, ‘sta gente...
’Co sofia, tutto vola qua...
E de che razza ti xe ti, omo?
Raširih ruke, uz naklon.
Un povaro marittimo, Sior mio.
The Man with The Gun!
Ugledao mi pištolj uz lijevu slabinu pod raskriljenom jaketom.
Selfprotection!... A ti? Il Signore in bianco ed aperto turchese?
Let’s drink! Para el Pistollero!
Ma ča ćeš ti meni srati! Koji si? Ča si? Koji si? Čigov si?
Un marinaio in Sahara.
Marinaio? Već valja tvoj prsten nego moja »Učka«!
Gregory Symm is my name. You can call me Greg.
Mister je pred nas stavio drugu bocu.
Una scomessa? US dollars 500, da će moja muha prva letiti?! Dvije muhe pred nama na šanku.
Imam deset dolari!
Tuojih 10 na mojih 500, okay?
Prva je poletila moja muha. Odmah mi je izbrojio pet novčanica
po 100 dolara. Orca, qua go soldi!
Cognac tutnji moždanima, hoće probiti slipo oko.
Škometimo još, ti 510 dollars, ja 5.000 dolars, da ću znati ki si i čigov si, a ti da za me niećeš? Va ben?
Sure like Hell!
Mister bulji u nas posve raspamećen novcem, i svi ostali u restoranu.
Lucin si ti, mali Grgo Lucin!
Esattissimo! A ti si prvi zrman pokuojnega mi oca Jakova, ti si Grgo Šimatić kako i ja, de šoranome Brnjus, magari si ubrija bafe!
»Štalin«, pero, Štalin su me zvali naši!
Staljin de paura, Brnjus de micicija.
Izvadio je novčanik, odgurnuo sam mu ruku, pokušao je opet, odbio sam.
Donke je oštarija moja večeras, ki ča pije - pije! Pago mi! Boy, drinks for everybody, for you too!
Yesss Sirrr!...
Je ti lipa mati još, Grgo mali?
Ča će ti lipuota kad si sam i star...
I ja san je poglediva, ma su je Jakovu ubećali, hudobe! Sve mora biti de prima classe za prvorojence prvorojenih, mi drugi smo blago i mižerija!
Vi drugi ste živi, njega ni jur kvarnar lit!
Prosciuto, salmone, oysters, dentice...
I supu, i supu ordinaj!
And boy!
Due litri de nero, olio dentro, pocco, zuchero, pepe!
Ma signore?
E pane tostato? Chiaro? Tutto insieme, chiaro?
But Sir!
Okay, tu portare, Boy, io fare? Chiaro?! Boy?
Oui, Sir!
Sjeli smo za odulji stol, sa dvanaest stolica, Krist i Juda? Tko je tko?
Mio zerman de mi!!! Xe 40 anni che zerco...
Ča nisi doma doša iskati?
Che duri che i xe, sti sc’iavi beati! Ti sa quela de tamburin i baioneta?
Ča pak ti, veliki Talijan, ča si za koru kruha breke od ferme poša češljati, conte Polesini je ima kruha i skute za te, mesa i ‘trobe za engleske ptičare!
Xe vero, xe vero, ma mi ghe rubavo carne, e i cani i magnava napoj za svinje: Lo Spirito di Classe operaia rivoluzionaria! Ma slušaj pismu:
»Bon giorno re,
deme la fia per sposa,
rau-rau-rau-tralalera-li-ra-le-ra-rajjjj!...
...Mi si che te la do,
mostra le tue richeze.
Le mie richeze xe
tamburo e baioneta,
tamburo e baionetaninevojatrananinenajjj«...
Bella, sta qua... Zašto nisi doša?
Bella? Nideri mladu najti, niena nieće kolona siromaha ča po breki vonja, po karbunu iz Raše potle, ni dekla Kranjica, ni Šavrina puna morbina...
Mister nam donio ogromne porculanske pladnjeve pune školjaka, riba, škampi, i ogromnog brkatog jastoga. I dvije boce ligurske »barbere«, ulje, šećer, papar, dvije čaše. Brnjus se ogledao, skočio do šanka, rasuo po njemu trinaest žutih ruža iz velike i veličanstvene vaze kobajagi murano, isplaknuo ju ovlaš na špini iza šanka... stigao i prepečeni kruh.
Sad da, oštrigeta, sad san doma, a zrman?
Zašto nikad nisi doša doma?
Moje doma je tamo di san!
Di je to?
Nell inferno, North pole, selvas, Sahara...
Pili smo, jeli, pili, pili, pili... Cognac, vino, vino, cognac...
Kad ćeš doma, Brnjus?
Fancy stuff, ‘sta pistoletta, a zrman?
Pištuola mala, velika dižgracija!
Stuff for dames, a zrman? Zugatula. »Beretta«?
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
