Piše Robert Matteoni

MetroPola: Super lige zabluda i lokalne priče

Ilustracija / Robert Matteoni (Reuters / Milivoj Mijošek / Glas Istre)

Ilustracija / Robert Matteoni (Reuters / Milivoj Mijošek / Glas Istre)


Kao što mnogi znaju, u četvrtak je jedna odluka Suda pravde Europske unije, izazvala veliki medijski potres. Više nego što je objektivno treslo nogomet, o kojem su mediji tako izvještavali temeljem te sudske odluke. Količina netočnosti, krivih zaključaka i uopće stvaranja pogrešnih slika onog što se događa u europskom nogometnom poretku velikim je djelom posljedica površnosti današnjih medija. Priča nije što se točno dogodilo, priča je skup predviđanja koja nemaju logike u realnosti. To je, naravno, eksplozivnog odjeka u trenutku kada se koncentriraju sve te revolucionarne »najave« i tretiraju kao da su se već dogodile.

Mediji, zbog portal dinamika, društvenih mreža i te isprazne priče o klikovima, nužno trebaju stalne trešnje oko nečega da bi privlačili pažnju. To što je pregršt zabluda u pitanju, kao da nije bitno. Dok se to otkrije, zablude, biti će novih tema koje su »zvučne« pa će one lako pokriti poraznu spoznaju (i) za medije i generatore tih zabluda, kako ljude navode na krive putove. Jedan urednik u mojoj profesionalnoj zbilji imao je odgovor na moju primjedbu zašto objavljujemo nešto što je jasno da nema osnove u realnosti. »Nije istina, ali mora se priznati da dobro zvuči, ljude će to privući«. Da ne povjerujete kako netko u ozbiljnom mediju može imati takav stav. Nažalost, dojam je da se ta vrsta tumača virtualnih istina samo širi.

Dakle, Sud EU razmatrao je tužbu agencije A22, koja je preuzela operativni dio vođenja Superlige. Radi se o instituciji koju su osnovali 12 među najbogatijim klubovima Europe u travnju 2021. godine. Predvodili su ih lideri tog projekta, Real Madrid, Barcelona i Juventus. Uz njih Inter, Milan, Atletico Madrid, Chelsea, Manchester United i Manchester City, Arsenal i Tottenham. Njihova je ideja bila izvan UEFA-e, koja je krovna kuća europskog nogometa od 1954. godine, pokrenuti Superligu u kojoj bi nastupali najbogatiji klubovi. Uz njih 12 i još 10-ak koje bi pozivali temeljem samo njima znanih kriterija. Zašto su to htjeli ti klubovi, kada su već sada među najmoćnijima, zarađuju ogroman novac od UEFA-inih natjecanja, a opet bili su spremni slomiti tradicionalni nogometni poredak? Odgovor je prost da prostiji ne može biti. Bogati su htjeli biti još bogatiji i to učiniti na štetu siromašnijih! Priča o ljudskom rodu. U dva dana od objave osnivanja Superlige, koju su osnivači konspirativno tajili do posljednjeg trenutka, priča se raspala. Iako su imali iza sebe JP Morgan, jednu od najmoćnijih financijskih korporacija, spremnu uložiti milijarde za osnivanje Superlige, osnivači su bili u zabludi glede svojih moći.

Promptni prosvjedi navijača u Engleskoj odmah su izazvali državnu reakciju te su se tamošnji klubovi odmah povukli podvijena repa iz te priče. Onda su ih slijedili Atletico Madrid i dva milanska kluba, te se priča o Superligi svela na tri imena. Real, Barcelona i Juventus. Što je zajedničko tim klubovima velike tradicije i uspješnosti? Svi su oni u golemim dugovima! Govorimo o milijardu i pol eura za Barcelonu, o blizu milijardu za Real, o 800-tinjak milijuna za Juventus. Pitat će se netko kako onda ti klubovi i dalje troše veliki novac, grade stadione i funkcioniraju. Stvar je u njihovoj moći nad masama, koji ih prate u stopu i praktično osiguravaju da im financiranja nikad ne manjka. Tako veliki klubovi upravo zbog utjecaja na mase imaju ogromno društveno i socijalno značenje i uvijek će se naći ekipa društveno-političkih-financijskih moći koja će podmetnuti leđa da takvi, narodno važni kolosi, funkcioniraju.

No, ulazak američkih kapitalista, špekulativnih fondova u europski nogomet, kao i ogromna ulaganja prebogatih šeika i (prije) ruskih oligarha, počeli su jako utjecati na dinamiku kontinentalnog nogometa. Engleska, u kojoj su spomenuti financijski top igrači raspoređeni po mnogim klubovima, ima fantastične materijalne potencijale. Svoju ligu kao tv prava prodali su (2022-2025) za 6,3 milijardi eura unutar Engleske, a prema svijetu prodana su za 6,5 milijardi eura. Uz pune stadione, sponzore, i tih skoro 13 milijardi eura, da o bogatim vlasnicima ne govorimo, Englezi su postali bogatuni za ostale bogatune nogometa. Vladarima (trofejnim) proteklih 20-ak godina, iz Italije i donedavnih iz Španjolske, takva supremacija Engleza iznimno smeta. I zato su poticali da se formira drugačija liga, izvan UEFA-e, da bi se drugačije raspodijelio novac i poravnalo potencijale. Radi ilustracije, UEFA za svoja tri natjecanja (Liga prvaka, Euro liga i Konferencijska liga) osigurava proračun od 4,5 milijardi eura. Od toga 75% novca (3,3 milijarde) ide u blagajne klubova, za solidarno pomaganje ligama iz koje dolaze akteri eurokupova ide 10% (440 milijuna), za troškove organizacije 8% (387), a UEFA-i za njene aktivnosti (razvoj nogometa u 55 članica) ostaje 230 milijuna eura (5%).

Eto, Superligaši su htjeli da se ti prihodi pretoče u Superligu, tumačeći da je to pravedno jer ti najveći klubovi proizvode taj veliki novac. Što je generalna zabluda. Nogomet kao sport je stvorio tu osnovu da se privuče toliko sponzora i gledatelja, a veliki klubovi tome daju dodatni zamah jer pokreću veliku masu. Dakle, Superliga je htjela da ima svojih 4,5 milijardi eura i, naravno, da to dijeli na 20-ak aktera. Svi ostali u EURO nogometu snalazite se onime što na tržištu ostaje na trpezi. Mrvice, dakako.

Nakon dvije godine od raspada osnivačke grupe, Agencija A22, koju kontroliraju tri spomenuta kluba odmetnika, tužila je sudu EU krovnu organizaciju, UEFA-u (i FIFA-u kao svjetsku) jer smatraju da monopolistički nameće s pozicije moći svim savezima i klubovima svoje ideje. UEFA, kažu, prijeti kaznama svakom tko bi poželio organizirati neko natjecanje izvan njenog okrilja, a to je suprotno načelima slobodnog tržišta i konkurencije Europske unije.

I sud je u četvrtak dao za pravo tužitelju i presudio da nitko, pa ni UEFA i FIFA, nemaju pravu tražiti da ih bilo tko pita za dopuštenje organizacije nekog natjecanja, a još manje da zloupotrebljavaju poziciju moći i da prijete sankcijama. I, kako rekosmo u uvodu, taj je pravorijek shvaćen u redovima Reala, Barcelone i bivšeg menadžmenta Juventusa kao njihova pobjeda. Mediji su se pak požurili ustvrditi da je to kraj nogometa kakvog smo znali 70 godina, kraj UEFA-e, lige prvaka, raspad nacionalnih liga, raspad planete…

Stvari stoje bitno drugačije. Sud je osporio procedure UEFA-e kojim se blokira nekog da organizira natjecanja. Sud je dao za pravo superligašima da ne moraju tražiti dopuštenje za osnivanje neke druge lige. I to je suštinski to, glede odluke. Što u realnosti znači da UEFA treba usuglasiti svoje procedure za zakonima o slobodnoj tržišnoj konkurenciji EU. U praksi, dakle, treba utvrditi koja su pravila za one koji sudjeluju u UEFA-inim natjecanjima, pa tko hoće u njima sudjelovati, mora ih se pridržavati. Tko neće, jednostavno neće u njima sudjelovati. Za Superligu, koja bi u stvari htjela preuzeti ulogu UEFA-e, ali da bude u privatnim rukama, porazna je reakcija svih saveza, klubova (uključujući one koji su bili osnivači), državnih politika i inih koji su se odmah javno distancirali od te ideje i masovno podržali funkcioniranje unutar UEFA-e.

Koja će se morati više demokratizirati i slušati glas baze, ali koja će i dalje ostati krovna kuća nogometa kao i proteklih 70 godina. Superligu se, naravno, neće zabranjivati, ali kako će ta ideja uspjeti ako u nju ne želi nitko ući osim dva španjolska kluba (Juventus se s novim vodstvom povukao)? Neće uspjeti. Zabluda je bila da netko može promijeniti DNK nogometa, koliko god je on u ovim, tzv. modernim, vremenima odveć zaglibio u bezobzirnoj trci za profitima. Jedan od ključnih faktora koji je zapravo izazvao (re)pozicioniranje svih na kontra stranu bogataškoj elitističkoj klasi, bili su navijači. Koji jesu, bili su i ostali najjači glas nogometa, bez obzira što namet kapitalističkih okupatora nogometa narušava ravnotežu navijačkog utjecaja na dinamike razvoja.

No, istina je da navijači u Njemačkoj žestoko brane vlastodršcima da omoguće većinsko vlasništvo pojedinaca nad klubovima. Navijači u Engleskoj žestokom borbom izvojevali su kod Vlade da se njihovi predstavnici moraju uključiti u vodstvo klubova, bez obzira na privatno vlasništvo. Mobiliziraju se navijači i na drugim europskim adresama i taj pritisak jest stvorio nevidljiv, ali iznimno snažan zid da nogomet definitivno ne ode »na drugu stranu povijesti i razuma«. Zabluda je bila da se to može ostvariti bez njihove podrške, jer na kraju cijele priče, globalne, nacionalne i lokalne, sve se to igra zbog publike. Oni kupuju TV prava koja danas iznose 13 milijardi eura godišnje. Kad publike nema, onda nema profita, sponzora, nema spektakla nogometa. Vrijeme COVID-a je to vrlo jasno pokazalo na praznim stadionima.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum