Štraveder e patatrac e tananaj

Prethodna kolumna dostupna je ovdje.

Reč po reč Poreč

Pukla je lumbarda

Ča je svi ti štraveder i ta patatrac tananaj

i čirko i čine

Kastavčići gredu črnu vunu predu

Došo je Hrvo s Hrvati pojeo Kranjca s Kranjčići:

Maher šalal haš baz - reče Jahve Izaiji:

Brz grabež – lak plijen Izaija 8, 1-3.

Klobuk zguor mažurane

krožet slavuja koromač brnavreke jaketun

narodni dom posuijlinca Družba sokolaši

Pazinska gimnazija kružiera korijera bičikleta trebija frantojo Tićan Draga hlepetac babica pritiz garam kažun gromača samanj

Karijola tralje

Nažbrh se pogledan u vetrini butige u via Sergia i se domislin

Cine Pistola i STRIPOVA Mandrak i Forza John i Flash Gordon

Pak pensan ko je to vajk svejieno staklo-špegelj spiegelspecchiozrcalo

Cose belle italiane e nostrane domaće

Pak

Da ću vrći slovo

Harta mi se ruga

Šenj šenjati sinj sinjati

Timbar timbrati

Ma lapiž muči

Harta bila mi se ruga

Nu čto vsjo patjerajl vsjo doigral

E moj Zoranić

Unjkave sinkope balkanske tule kako i šurle

E moj Zoranić

Aj gran su nas regulale planine i gudure

A ča nismo mogli smiron stati

Ča smo meritali to nas i tukalo ča smo bili kapaci to smo i načinili

Vilenica, špilja u kojoj obitavaju vile, krasnog li toposa! Neprimjereno, kao i obično, moram ovdje ispričati kako sam uveo u Vilenicu mladog hrvatskog pjesnika i filozofa, Marka Pogačara (slovenskog porijekla, inače po kulturi tipičnog Splićanina, Mediteranca): Marko, velim Pogačaru - sjajnom sudioniku Foruma Tomizza - Vilenica je zapravo fojba, velim, kraška jama; Fojba, veli Marko, ONA FOJBA; da, kažem I ONA FOJBA, silaziš kao u pakao, kao u smrt, svjetlo se polako guši, raste u žilama hladnoća, u kostima vlaga, u živcima neopisiva atavistična jeza, ali kad dođeš do Danteovog dna, preobrazi se strava u čudnu, pogansku mističnu metaforiku, odjednom se pred tobom otvara čarobna pećina, kao stvorena nekom majstorskom rukom koja dobro zna zakone prostora, arhitekture, skulpture - eto to ti je Vilenica. Djelo hirovite prirode ili pak božanskog hira, kreativnosti: Kanda, OK, ako smo već u paklu, hajmo ga malo uljepšati.

Vilenica je odličan izum slovenskih književnika, a jedan od glavnih ideatora međunarodnoga susreta pisaca, i nagrade Vilenica (namijenjene samo autorima izvan Slovenije!), jest i veliki slovenski pjesnik Veno Taufer. Prego la brilante Chris de meter i versi de Taufer in sloven: "Od povsod do povsod volčji molk/ Vukovar, Vukovar, Vukovar" – De per tutto fin a tutto, el silenssio del lupo/ Vukovar, Vukovar, Vukovar (ossia Lupone, perche Vukovar vol dir La Citta del lupo, Vuk – lupo in croato (serbo) var – citta in ungherese...

Sa svoje se strane, mogu s nostalgijom ovdje prisjetiti se sjajnih međunarodnih susreta pisaca s granice, koje je, prije Vilenice, bio utemeljio Eros Bičić u Portorožu, koji je, na žalost trajao samo nekoliko godina, kao i literarna nagrada i konkurs za prozu. Osobita je šteta jer su ti susreti okupljali napose pisce talijanskog, njemačkog i južnoslavenskog kulturnog prostora, i zapravo ih nismo uspjeli nadomjestiti. Još ranije od Portoroža, u Opatiji (Rijeci, Gradu...), godinama je trajao sličan susret pisaca, napose iz ondašnje Jugoslavije i Italije, pod okriljem časopisa "La Battana", čiji je jedan od osnivača bio Lucifero Martini. I taj je suret s vremenom prestao postojati; još jedan razlog za žaljenje.

Danas imamo Forum Tomizza, koji nastoji održati tu tradiciju istarsku i oba presahla simpozija, kao što i Vilenica, na samoj granici, širi naše horizonte. Vilenica mislim da je danas postala jedna od najvažnijih europskih točaka kulture, pa i politike, premda je i ona imala svojih kriza; osobno, mislim da se pojačana skrb za neposredno susjedstvo, koliko i za cijeli svijet, koje se pokazuje potonjih godina, može ocijeniti najvišom ocjenom, kad govorimo o Vilenici. Tu u prvom redu mislim, pristrano, dakako, na Magrisa i Karahasna, dva potonja dobitnika nagrade, ali i prije toga na mnoštvo manifestacija na kojima nastupaju pjesnici iz cijelog svijeta.

Ali, Vilenica, uključujući i svijet od Alpa do Jadrana, širi se cijelim svijetom, što je sjajno, samo ovaj naš mikrokozmos ipak bi morao više brinuti (uz Forum Tomizza) o samome sebi. A to nije kritika upućena Vilenici (Ljubljani, sjedištu Društva slovenskih pisaca), nego Trstu, Udinama, Rijeci, Kopru i Puli...

*Nastavak u sljedećem broju