Naravno da najbolji sinovi nacije (koji su sada očevi države) nisu bili zadovoljni nama pa su se pobrinuli da nam vrate poljuljani ponos, okupe nas pod stjegovima, no koliko je riječ o slaboj, nedovoljnoj nakani najbolji pokazuje tzv. »ribarski rat«.

Najglasniji slovenski ribar bio je Hrvat, a s hrvatske strane parirao mu je Talijan iz Umaga slovenskog prezimena. Perverzija s blokadom čak je i euroregionaliste petvorila u patriote, ali nije riječ o nečemu novome – takva podvojenost, zapravo višestrukost postoji od 16. stoljeća kada nije bilo granica. Usprkos discipliniranju, otpor je učinio da su razdvajanja i sporovi sada patetično važni još samo predsjednicima i premijerima.

Pure facts, odnosno gola statistika broja referenata, umjetnika iz desetak zemlja koji su sudjelovali u radu Foruma mislim da dovoljno govori da postoji zdravo jezgro otpora unifikaciji i jednoznačnoj identifikaciji. Kako je rekao XY, profesor iz Barija – mi smo s ove strane identiteta. Jadranski identitet je anti-identitet i kaptivno primamo uz sve te velike osvajače, ideje, vjere, a zapravo ostajemo u svojoj poganskoj izvornosti. Prije desetak godina uzbuđeno i oduševljeno sam čitao Camusovog Prvog čovjeka, o Francuzima, Arapima, Židovima, ponekom Slavenu na periferiji grada Alžira… pa to je Pula 1947. godine! Mediteran je jedna ovca i jedna maslina koji su dovoljni za cijeli život jedne generacije. I magarac, na čijim je leđima preneseno kamenje za piramide i katedrale.

Mediteranac je štedar, skroman, ali može napraviti što god mu padne na pamet. Usprkos svakodnevnosti, običnosti pritiska razdvajanja mi ipak odolijevamo. Ali, ono što nedostaje, što je mana; ponekad nismo dovoljno snažni, uporni da bismo postigli, dohvatili ono što je na dohvat ruke, ono najbliže nam. Sa svim komunikacijama, ekonomskim, kulturalnim, političkim, pa i estradnim između zavađenih nacija (od 1945. između Italije i Jugoslavije, od 90-ih između Hrvatske, Slovenije, pa i dalje Italije) ostali smo prikraćeni na elementarnoj razini, komunikacije između nas; tu mislim – nas oko granice. Buje ne znaju što se događa u Kopru, oni ne znaju koliko koštaju trešnje u Umagu, ali svi znamo što se događa u Zagrebu i Ljubljani. Dijelom je to rezultat pritisaka identifikacije, ali dijelom je i rezultat, kako je to opisao Mark Twain, mediteranskog nepomućenog mira u kojem uživamo nakon objeda.

Aliberti je djelomično u pravu kad imputira Tomizzi iskorijenjenost i nerješivost procijepa, ali taj je problem rješiv, i Tomizza ga rješava. Kaos polifonije, anarhičan i izazovan, Tomizza pretvara u simfoniju, u harmoniju; a jako je teško ugoditi taj orkestar, ali svirači jedva čekaju dirigenta. To je Tomizza. Ne, Fulvio je dijelom pripadnik Mitteleurope, ali i slavenskoga svijeta, romanskog, mediteranskog, i to se vidi na svakoj stranici njegovih knjiga...

Tomizza je onaj koji je otjerao mir u kojem sam živio do čitanja Boljeg života. Natjerao me da promijenim pogled na svijet, da se sjetim Talijana koji su odlazili u kamionima, autobusima, na zapregama a koje smo mi, dripci tada, gađali kamenjem. Jer bilo je živo iskustvo pogibije dida, oca, zrmana, no sjetio sam se pogleda istog takvog dječaka čiji je pogled uprt u grad iz kojeg odlazi i možda je prošao gore od mene. Ponovit ću ono što se čini već banalnim – Istra nije talijanska, ona je talijanska, hrvatska i slovenska, ona je istarska. Tomizza je na velika vrata ponio u svijet, na tako mnogo jezika na koje je preveden, hrvatskog popa don Stipu, Kružićebog sina partizana, slovensku učiteljicu Francisku; hvatsko i slovensko ime prenio je u svijet i dao nam povijesni, moralni, kulturalni legitimitet, i nama Slavenima u Istri, pokazao je Italiji našu jednakopravnost, našu historičnost, našu istarsku autentičnost.

Razmišljam o nama na granicama. I kako je virusna opsada same čovjekove srži učinila smiješnim šengenske slobode, sjetim se nas, ratne djece Istre, i sjetim se Daše. Nije ovo suvisao zapis o Daši Drndić, jer suviše smo bili bliski, kao ljudi, svjetonazorski, ovo su tek bilješke o neprebolnoj sjeti. Baš pamfletski me zadesilo, dok bijesno lupam za Glas po tipkovnici mog laptopa, kao da je moja pisaća mašina, dragocjena Olympia koju će biti da je jur pojila rža u konobi, a čuda je koštala, cilu plaću, i kupija san je prija će biti po stolitja lit u Beogradu, unih dani kada smo tamo načinili Društvo Istrana, Primoraca i Gorana, kada san upozna Dašu, zanosnu, visoku, vitku, sardoničnu mladicu. Pamtim njen ironični spleen i na tom našem istarskome, još jednom u dijaspori, utemeljenju, a od prvih utemeljitelja bili su njej utac Ljubo »Vladlen« i barba Ante »Stipe«...

»M’identifico con la frontiera«, bio je rekao Fulvio Tomizza. Ma kako to? Kako se identificirati s granicom, iracionalnom linijom koja razdvaja ljude? Identificirati se s granicom? Identificirati se s onim drugim? Biti i ono što jesi, i onaj drugi? Takva «nepovijesnost» i takva «protuslovlja» nisu logična, zar ne, ne može se «biti netko drugi»? »Moraš« biti ono što jesi, a samo Dario Marušić bez krzmanja se deklarira kao »jedan cijeli Hrvat, cijeli Slovenac, cijeli Talijan«...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• O lovu, homo erectusu i homo sapiensu
• Šaka besid proti pozabljenja
• Govorimo po našu