Poznati književnik Slobodan Šnajder je u dnevniku Glas Istre od 24. svibnja 1994. godine objavio komentar ovog gnjusnog zločina pod nazivom "Strah i nada". Taj komentar ne želim prepričati već objavljujem (i prepisujem) u skraćenoj verziji.

"U noći, između 8. na 9.prosinca 1991. na Adolfovcu, u pejzažu sljemenskom, u plitku raku pala je dvanaestogodišnja Aleksandra Zec. Oči i ruke bile su joj zavezane, njezina je glava raznijeta pucnjem iz blizine. Grijeh curice, koja je pala kao vreća krumpira u ambijentu bajkovitom, u ambijentu patuljaka i štrumpfova, koji obično uspijevaju uteći pred strašnim Gargamelom, bijaše strašan. Njoj, ni njezinoj majci nije moglo biti oprošteno što su vidjele kako su im muža i oca ustrijelili na kućnom pragu kao psa. Zavezanih očiju i ruku, "odbivši coca-colu" štrumpfeta je pala u raku. Kada se, gospodo, uistinu dogodila ova priča? Radi se o događaju iz suvremene povijesti "hrvatske mlade demokracije". Kako te žalim, mala Aleksandro Zec! Moja kći ima danas točno toliko godina koliko si imala ti kad su te ubojice ponudile coca-colom. I kako žalim što ne vjerujem u uskrsnuće!

Radi se o događaju iz suvremene povijesti "mlade hrvatske demokracija". Radi se o događaju u jednoj zemlji "koja je od svih postsocijalističkih zemalja ostvarila najveći stupanj demokratičnosti. Radi se uopće o jednom revolucionarnom, utemeljujućem činu koji na posve nov način definira materiju prava kao takvog. To što ovaj halucinantni događaj kao da reminiscira neke druge iz europske i hrvatske povijesti jest jedan privid. Književni otisak straha, ništa više. Tko nema živce za krv, tko danas u Hrvatskoj misli da se ne smije raznositi dječje glave, taj neka ostane doma i povuče zasun, i to tako dugo dok odlučni muževi ne obave prljave poslove, na crti "višega naloga". Neka ostane doma, neka povuče zasun, tako dugo dok i njemu ne udari čizma hrvatskog viteza na vrata. Za razliku od obitelji Zec, on danas može računati da će mu posjet biti najavljen telefonom. Uistinu gesta viteška.

Da je viteški čin u noći 8. na 9. prosinca nedaleke 1991., kojim su energično odstrijeljeni ovdje rasno nepoželjni zečevi, čin revolucionarne pravde, koji kao takav ne može biti procesuiran po mlakim odredbama građanskog kaznenog zakonika, to jasno dokazuje razvoj događaja. Da su vitezovi - ubojice i sami imali pojam o "znakovitosti" višega naloga koji odlaze ispuniti, govori već i to što se gotovo i nisu trudili da barem donekle prikriju svoj čin, izbrišu tragove, kao da nikada nisu pročitali ni jedan krimić. Ljudi se raspitivahu o žrtvi na Dolcu, od živih svjedoka saznali ono što im je mogao odati policijski kompjutor. I samo ubojstvo na pragu kuće gospodina Zeca ima svoje svjedoke. Držimo da bi bila stvar rutine sastaviti vjerodostojan opis ove konkretne halucinacije na osnovi iskaza svjedoka. Hoću reći, njih se moglo sankcionirati i bez priznanja. Oni su međutim priznali, što se ionako nije moglo sakriti. Ili se moglo, ali su oni držali da skrivanje nije potrebno. Po mom sudu oni su znali da su "organ revolucionarne pravde", odnosno "svetog čina osvete", i da su, kao takvi, izvan i iznad pravde i prava. Pretpostavljam da su se oni osjećali žrtvama svojih neprijatelja, a prije svih, srpske obitelji Zec, jer eto, čine stvar koja je u stanovitom smislu ipak malo dubiozna, naime ubijaju dok građani hrču iza svojih zasuna i ni za što ih nije briga. Tvrdi momci, the tough guys, obavljaju umjesto drugih, umjesto lijepoduha, lijenčina, kukavica i pedera, prljavi posao za račun države. Oni, ti tvrdi, pravi dečki i ta djevojka s njima, koja je curici "dala coca colu, što je ova odbila", ne sumnjaju uopće u čistoću svojih motiva. Oni spaljuju novac koji su oteli u akciji, kako bi se ad limine isključila i najmanja primisao o grabežnom umorstvu, o koristoljublju. Ne, njih vode visoki, najviši ciljevi, oni su vitezovi konzervativne hrvatske revolucije. Jer, zločin bez kazne prestaje to biti. Fjodor Mihajlovič Dostojevski ovu mogućnost koju ponegdje zna donijeti opći civilizacijski napredak nije predvidio.

To je samo prvi strašni momenat.

Drugi je onaj kad im pravni sustav "mlade hrvatske demokracije" ovu krvavu halucinaciju potvrdi. Kad ih zapravo učvrsti u svemu što su mislili, kad im da za to pravo, ispuni im ono što im je obećano, a da u ta obećanja jedva da su mogli i sami vjerovati. Mi, gospodo, živimo danas u jednoj bajkovitoj zemlju kojoj je moguće da se nekoga oslobodi od odgovornosti za čin osobito svirepog ubojstva iz rasističkih pobuda, a na temelju namjernog proceduralnog previda. I to je drugi strašni moment, upravo najstrašniji. S nama gospodo, u ovom trenutku, žive ne samo mučki ubojice obitelji Zec, s nama žive i suci koji su ih oslobodili. Suci revolucionarnog tribunala "mlade hrvatske demokracije", koji mrtvoj štrumpfeti, dvanaestogodišnjoj Aleksandri Zec, poručuju: "Pravo ti budi!"

S nama žive, te nam eto, kad se sjete i telefoniraju, i inspiratori i duhovni začetnici ovog etničkog čišćenja usred "slobodnog kraljevskog grada Zagreba", a u samome osvitu "mlade hrvatske demokracije", u samome srcu mile nam, i jedine, domovine Hrvatske.

U jarunskoj kmici zagrebačkoj, u pomrčini političke i svake ljudske pameti, čuju se u ovom trenutku žabe. Čuju se bemvejci na svojim noćnim ophodnjama uz veslačku stazu. Čuju li se to već i čizme i na mojim vratima? Kolikima se samo ne sviđa moja faca koja vas iz tjedna u tjedan gleda s ove stranice? Zato što ja ne mogu, a da u ovom trenutku ne čujem tupi pad djetetova tijela u sljemensku raku koje će sad - nasuti zemljom i smećem? Zato što ja moram uspostaviti ovu opasnu vezu između godina 1941. i 1991.?

Srba će gospodo uskoro ponestati. Oni, kad ih najviše trebaš, obično nestanu. "Tko neće s nama neka ide!", urlao je Otac Domovine, negdje u svojim prvim pohodima, na primjer u Istri. Dobro sam to upamtio. Njegova mala republikanska kraljevina bit će uskoro rasno čista. Gonjeni neodoljivom ljubavlju za pticu kiwi, naši će gradski Srbi otići na Novi Zeland, ako ne promaše posljednji vlak, kako je na to na ovom mjestu već opisano.

Ali i mi, misleći hrvatski, moramo pažljivo čitati vozne redove. I nama se ovim drskim činom viteške revolucionarne pravde najavljuje da bi neki od tih vlakova možda mogli biti posljednji. Mesar Zec, mogao je lijepo prosperirati i na Novom Zelandu: gdje ima ljudi, ima i mesoždera. Utoliko i njemu hrvatski pravni sustav kaže: "Pravo ti budi!"

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Titovim imenom nazvano je 110 trgova i ulica diljem svijeta