piše tihana tomičić
Vojni mimohod - samo normalno
(Snimio Željko Lukunić / Pixsell)
U trenutku kad je bila održana proslava Oluje prije pet godina, također kao okrugla obljetnica, u Kninu su se čule rijetko viđene sukladne riječi predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad su njih dvojica na potpuno isti način govorila ne samo o važnosti Oluje, nego i o svim drugim važnim političkim pitanjima i kad se činilo da imaju suglasje o osnovnim temama.
Ali to je bilo vrijeme početka prvog mandata predsjednika Milanovića, a u međuvremenu se dogodilo još stotinu drugih stvari koje su pokvarile njihove odnose. U prvom redu to je rat u Ukrajini oko kojeg je Milanović stalno imao skeptičan odnos kad je Rusija u pitanju, pa tako i danas ruskog predsjednika Vladimira Putina ne vidi samo kao diktatora, niti Ukrajinu vidi samo kao žrtvu. Uz to, njih su se dvojica, to se dobro sjećamo, cijelo vrijeme prepucavala i oko raznih drugih pitanja pa je tako premijer optužio predsjednika da stvara lošu društvenu klimu i podjele, optuživši ga čak neizravno i za svojedobni napad na Vladu jednog mladog, očito poremećenog čovjeka. Sve je kulminiralo prošle godine na parlamentarnim izborima, kad se Milanović kandidirao, a Ustavni sud mu zabranio tu kandidaturu dok je još predsjednik Republike.
A onda su došli predsjednički izbori na kojima je Milanović rasturio i potvrdio da građani doista ne žele da samo jedna stranka, HDZ, ima sve poluge vlasti u rukama. Od tog trenutka, tenzija je splasnula jer je premijer Plenković razumio poruku građana. Od tada je krenula i njihova komunikacija, počeli su se dogovarati zajednički poslovi i klima se bitno promijenila. Čak i ako njih dvojica nemaju potpuno sukladno mišljenje o razvoju Hrvatske vojske, odnosno izdvajanjima za obranu koja bitno rastu temeljem nove politike NATO-a i Amerike, te različite stavove ne komuniciraju javno, prepucavanjima, već to sad odrađuju njihovi uredi iza očiju kamera. Kako je oduvijek i trebalo biti.
Ovaj put postoji i ozbiljna volja predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića da usuglase imena i supotpišu imenovanja novih veleposlanika. Činjenica da postoji prijedlog raspodjele tih kvota, znači da su uredi Pantovčaka i Banskih dvora zapravo već iskomunicirali većinu osnovnoga, i da je ovo finalno kalibriranje. Sve odjednom ide kao po špagi.
U takvom normalnom ozračju proslavit će se ove godine 30. godišnjica Oluje, vojne akcije kojom je Hrvatska 1995. bila konačno oslobođena. To je bio trenutak na koji Hrvatska zauvijek može biti ponosna. Akcija je trajala svega nekoliko sati i pokazala snagu Hrvatske vojske i policije. Ta ista snaga Hrvatske vojske, koja je danas vjerojatno stoput veća nego na početku rata 1991. godine, pokazat će se na velikom vojnom mimohodu u Zagrebu 31. srpnja.
A sada Hrvatska vojska doista ima što pokazati - od njemačkih Leoparda do američkih Bradleyja, od francuskih Rafalea i turskih dronova Bayraktara.
Nakon niza godina članstva u NATO-u i EU pozicija Oružanih snaga ipak postaje potpuno drugačija nego je bila donedavno. Promjena smjera k rastu izdvajanja za obranu od manje od jedan posto BDP-a na sadašnja dva posto, uz trend rasta do tri posto do 2030. godine, i potom 3,5 posto do 2035. godine, jednostavno zahtijevaju nova ulaganja, novu opremu, najmodernija vozila i letjelice. Sve to moći će se vidjeti 31. srpnja duž zagrebačke Vukovarske ulice.
Naravno, kao i u danima kad je u Zagrebu nastupao Thompson, i sada će biti gužve u glavnom gradu jer 31. srpnja je četvrtak. Ali 30. godišnjica Oluje je velika proslava, i gužve će se preživjeti.
A za ovu državu nije loše ni da će rame uz rame opet biti predsjednik i premijer. Jer to ne bi trebalo biti »novo normalno«. Nego - samo normalno.
Podijeli: Facebook Twiter
