Piše Milan Rakovac

Moć stereotipa

(Pexels/Denis Lovrović)

(Pexels/Denis Lovrović)


Dobro znam moć naših lokalnih identifikacijskih stereotipa: Trieste je Trst i Carso je Kras in Istra je Istria itd!. Ali, kao ordinarni istarski "imperijalni iredentist", Istru vidim gore do Beljaka (Vilach) i Celovca (Klagenfurt), do Krmina (Cormons), do Tržića (Monfalcone), do Rijeke (Fiume), po otocima do Boke, Krfa, i zapravo je Lepant njena istočna granica, gdje su naši momci, iz Istre i s Krasa, na galijama tonuli za svoju jadransku republiku Serenissimu i kršćansku Europu, ZA Vittorija Emanuela i Ducea na Zari i Poli kof Matapana.

Zatim u Puli na "Viribus Unitis" za našeg ljubljenog Franju Josipa, ali kranjski dobrovoljci, kako podsjeća Jančar, prije toga i za Maximiliana u Meksiku! Zatim na krstaricama "Pola", "Zara" i "Fiume" za našeg Dučea i Vittorija Emanuela III kod Matapana.

Zatim su naši očevi u Prekomorskim brigadama zatvorili krug; iz udobnih savezničkih logora (kao zarobljeni talijanski vojnici, o čemu piše Pahor) iz Tunisa i Tobruka ajde na Vis, Knin, ajde na Fjumu i Trst i Soču…

Čini mi se da sam i sam veslao na duždevoj galiji kada se vjenčavao s Jadranskim morem!

Stoljeće i pol (od one 1848. barem!) samo se prezirali, mrzili, zatirali, MA ORA BASTA!, ali sada dosta. U mnogim glavama uz granicu (i "našim" i "njihovim"), na žalost, još bridi povijesna demarkacija koju je izrekao Ruggero Fauro Timeus, "ovdje ima mjesta ili za njih ili za nas"!

Ne, ovdje ima mjesta za svakoga, ovdje ima mjesta za nas "autohtone" (navodnici, jer ta riječ implicira rasizam!), kao i za srpske zidare koji čekaju posao po tršćanskim pločnicima, za kineske kuhare i konobare, za cijelu Europu i Aziju i Afriku; TO je kolektivni istarski osjećaj danas – ako ne pretjerujem, doduše! A moram pretjerivati, a tko će, ako pisac neće?

Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i ZATO nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim da ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih "nema". Nego mislim upravo na onu tako tipično istarski (tržaški, kraški) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku; ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće postvariti svoj "niži" a ne više "viši" interes; živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se – A OVDJE SE TO NE MOŽE BEZ PRIJAZNOG I PRIJATELJSKOG ODNOSA S ONIM DRUGIM, i najprije POSLOVNOG, INTERESNOG KONTAKTA, s tim drugim - koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to da li je "večinec" ili "manjšinec", i živi li s ove ili one strane granice!

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Trenutno na cestama