PIŠE MILAN RAKOVAC

Uskočki rat: Sve naše dižgracije

Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)

Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)


Ladri Kraljievci!/Tati Benečani!/Suoga nimate!/Tujega pijani!

Gre kunfin kroz srce Istre,/piljuh črni i žuti,/i lav Svietega Marka,

čovik ni čovik, čovik je blago./Ni za tovara siedlo,/Ni za Ćića barka.

Ala Gorinjci, ala Dolinjci!/Ala Šavrini, Bezaki, Kastavci, Boduli, Vlahi, Ćići!/Ala veli i mići!/Ala Kraljievci! Ala Benečani!...

Jopet će te tukati/arme vrći u šake/pak puoj suoga ubiti,

brižnjaka kako si i ti,/i za šinjuorsku rit/kopati.

Ovo je izvod iz moje pjesme (»Priko Učke«, Istra kroz stoljeća, 1980). Da bimo kapili »ki smo, ča smo, kamo gremo« (iz mojih zapisa za tjednik »Danas«, pred potonje ratove), valja nan vajk uzieti u šake libar »Jedna zemlja, jedan rat«, pak štiti prija nego grieš leći i ujutro kad se ustaneš...

U prvorazrednoj studiji iz »Istre« broj 3/4 za 1986. Miroslav Bertoša (kao student zagrebačke Filozofije jedna od velikih nada hrvatske proze, sad »tek« historičar) s naslovom »Jedna zemlja, jedan rat« (Istra 1615. - 1618.) razgoni u vjetar glasoviti hrvatski »uskočki mit« stvoren u 19. stoljeću. Prije svega, jasno, riječ je o ratu između Venecije i Beča za prevlast na Jadranu. Zatim, proslavljene uskočke lađe što no su nam biva, poslije Neretljana, poslije Tomislavovih sagina i kondura, donijele dično hrvatsko moreplovstvo, tek su bile efemerna epizoda toga krvavog rata koji se u svoj žestini vodio upravo na tlu Istre, kao svojevrsna anticipacija novovjekih gerilskih ratova. »Uskočki je rat samo naoko bio kratki povijesni prasak«, piše Bertoša. »Bio je to zapravo događaj čije su se posljedice u gospodarskoj sferi osjećale desetljećima, a u mentalnim strukturama svijesti idućih generacija - još stoljećima, sve do danas!« Kako to, zašto to?

Potkraj 1615. austrijske (uskočke) trupe iz Pazinske grofovije (pod vlašću Austrije) Vuka i Nikole Frankopana, austrijske trupe i seljaci s Pazinštine (hrvatski starosjedioci) nahrupili su u »mletačka« istarska sela (hrvatskih starosjedilaca, te novodošlih Hrvata, Morlaka (Srba i Vlaha), Crnogoraca, Albanaca... Furlana i Krnjela) paleći i pljačkajući Osp, Grabrovicu, Mrčeniglu, Barban, Savičentu, Grimaldu, Hum, Draguć, Dvigrad, Vodnjan, Rovinjštinu,.. zatim Črnicu, Fjerogu, Sočergu, Pregaru... Popaljene kuće, opljačkana stoka, ljudi (bez obzira na dob i spol) odvedeni.

Mlečani se slabo opiru, hrvatski seljaci iz »črne vojske« (cernide, svojevrsna teritorijalna obrana kakvu su organizirali Mlečani) bježe glavom bez obzira. Venecija skuplja vojsku, nameće nove poreze i tlake seljacima, od kojih je najgora bila »karetada« - obveza dovoženja vojsci svoga sijena na svojoj zaprezi, besplatno sve, dakako.

Početkom 1616. pak mletačka soldateska i seljaci provaljuju u pazinsku grofoviju i vraćaju se s bogatim plijenom - 5.146 grla sitne i 1.730 grla krupne stoke, odvodi i ona ljude koji na obje strane postaju unosan kapital, jer suprotna strana morala je platiti krupan otkup, ili bi oni završili na galijama!

Mletački plaćenici svibnja 1616. zajedno sa seljacima pale i pljačkaju Kašćergu, Kršiklu, Prviš i Borut. Slijedi odmazda - seljaci i soldati s Pazinštine provaljuju na Motovunštinu i spaljuju netom požnjeveno žito. Kašćerga je obnovljena, ali i opet spaljena!

Svjedoči Jure Milešić iz Labina, pobjegavši iz »kraljevskog« zarobljeništva natrag na »Benečiju« da je na Boljunskom polju vidio oko 1.000 konjanika, a da stiže njih još 500 grofa Zrinskoga, te »još 1.000 konja i vrlo mnogo pješaka«. Zrinski drži u Bakru još 2.000 konjanika, u Pazinu pak 420 mušketira - prava »laka artiljerija«.

Austrija osim uskoka i domaćih seljaka ima svoju vojsku, zatim njemačke plaćenike, pa i španjolske, a Madrid i novcem pomaže Beču.

Venecija, videći da stvari stoje loše, novači i plaća Hrvate (iz svojih posjeda u Dalmaciji), Crnogorce, Albance... ali i ljude iz Afrike i Azije, da bi naposljetku unajmila plaćeničku žestoku vojsku iz Ujedinjenih holandskih provincija, prekaljenu u ratovima sa Španjolskom i građanskim ratovima što su trajali preko 80 godina (!) - što izaziva bijesne prosvjede papi protiv kalvinista koji će poremetiti katoličanstvo - bez odjeka. Venecija na proljeće 1617. ima već snažnu vojsku od 17.000 ljudi, jaču i brojniju od Ferdinandove. Bojište se širi na cijelu Julijsku krajinu i Furlaniju, sada Venecija žešće pljačka austrijske posjede u Istri, ali i »kraljevci« se svete stalno upadajući u »benečanska sela«, i poslije primirja, još kroz 1618. godinu, upadamo mi Istrani jedni drugima u sela, Hrvati na Hrvate, Talijani na Talijane, Slovenci na Slovence, pljačkajući jedni druge, premda se više nema što opljačkati »osim kamena«.

Bertoša procjenjuje, na temelju brojnih dokumenata o tom ratu što je uzbibao Evropu, da je u Istri, na obje strane, pobijeno 30 do 50 posto stanovništva, opljačkano do 99 posto stoke, porušeno ili spaljeno do 90 posto kuća, napušteno do 98 posto zemljišnih površina.

Istrani bježe, ako mogu, u mirnije krajeve, ili bar iz austrijskih posjeda na »Benečane« i »Kraljevce«, tada se ukorijenila rečena »forma mentis«, a »samilosni udarac« preživjelima ubrzo stiže kroz dvogodišnju epidemiju kuge.

Jedan glagoljaški pop, svjedok toga stradanja, piše: »I bi kruto velik rat, da bog zna broj ljudi kolikih pogibe. Istria bi vsa poplinena... I tako naidoše, da ih pogibe i ednih i drugih veće od pedeset tisuć«...

Svjedok piše da je Istra strašno smanjenog pučanstva i opustošena, »multum deminuta et desolata«, rat je pogodio cijelu pokrajinu, potonja pak kuga više mletački dio, te Venecija stimulira koloniste iz svojih krajeva da dođu, a tako i prebjege iz austrijskoga dijela. Kolonisti bivaju lišeni svih dadžbina, i još dobivaju pravo na besplatno rabljenje pašnjaka, što izaziva bijes starosjedilaca i nove zazore među ljudima, kao što među novodošlima izaziva otpor kada im se nameće, kao i ostalima, plaćanje desetine, četvrtine, travarine (za pašu) i ostalih daća (gravezze - tereti), pa mnogi od njih vraćaju imanja i odlaze. Brodari iz Boke masno zarađuju prodajući žito namijenjeno Veneciji po istarskim lukama, iako im za to prijeti globa od čak 500 dukata, čime si mogao kupiti tucet volova! A istarski se gradovi nekako dovijaju mukama švercajući sol u Trst (Austriju). Totalna pustoš, krajnja bijeda vladaju Istrom, pogoršane još stoljetnom mletačkom beskrupuloznom eksploatacijom hrastovih šuma oko Motovuna i Poreča. Kuge više nema, ali ima malarije - sve do konca 19. stoljeća. Do tada se Istra niti nije oporavila, niti populacijski, niti pak ekonomski.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini