Piše Milan Rakovac
Istra kao planeta
(Foto: Arhiva, Denis Lovrović)
No, iako Fulvio Tomizza ne sugerira vlastite analogije s Vergerijem, on je zacijelo »literarni Vergerije« ovoga doba, koji tvrdokorno nastoji pomiriti, prožeti, povezati, uortačiti, složiti, upregnuti nas sve zajedno u veliku europsku zapregu, a kada je o lstri rijeć (Istri koja je za nj isto što i za me, i za još toliko nas...), Istri shvaćenoj kao PLANETA, a posrijedi je »konkretni kozmopolitizam« na principu pčelinjeg saća u kojemu je svaka čelija samo to saće kao takovo - te je tako i Istra nezaobilazna ćelija toga sada bez koje se ono raspada (za razliku od prevlađujućeg amorfnog humanističkog planetarizma plus ekonomska unifikacija što pak vodi u kulturološku stupidizaciju).
Shvaćajući i prihvaćajući smisao Vergerijevih napora usred netom probuđenih natruha novoga doba Europe (otkriće Amerike, Gutenbergov tiskarski stroj, renesansa, protestantizam...), napora za kontinentalnim dogovaranjem što ga Vergerije zastupa zacijelo barem intuitivno predosjećajući da kršćanski raskol neće ostati samo ideološke naravi, uzimajući, dakle, sve to u obzir, Tomizza zna da je tada Europa za daljnja stoljeća (koja će se, avaj, možda protegnuti i poslije nas) neopozivo razdijeljena na produkcionistički sjevernjački protestantizam i ideologizirani južnjački katolicizam....
A sve ostale podjele poslije svih tih naših blaženih ratova i veličanstvenih revolucija (uključiv podjelu Istok-Zapad) samo su varijacije na istu temu... Tomizza se zato, čini mi se ozario kada je u jednom svome Istraninu otkrio anticipatora nekih vlastitih pogleda na život i svijet, i zato napisao sjajan »romančić« o svojim mladim danima u Kopru, i zato napisao ne tek biografski roman, kakav je, možda, namjeravao, o P. P. Vergeriju, nego golem roman biografski, golem koliko po broju stranica, toliko po krajnje subjektivnom, gotovo egoistički zaljubljeničkom pristupu tom velikom Istraninu...
Odista, Petar Pavao Vergerije i jest čovjek u kakvoga će se pisac lako zaljubiti: Pun života, akcije, pameti i najviše, krajnje protuslovna osoba. Vrlo ambiciozan, Vergerije (da nije bio takav) mogao je doživjeti udobnu i čak blistavu egzistenciju kakvoj je bio gotovo predodređen. Peto dijete koparske plemićke obitelji, po volji oca mu Giacoma, bilježnika, biva kršten imenom slavnoga pretka humanista i književnika... plemenitaškim vezama obitelji stiče najbolje obrazovanje, izvrstan je učenik, student prava, naočit mladić mio ženama, u Veneciji drži tečaj prava, (zastupa Cicerona: »plješćite znanosti!«) i advokaturu, biva promaknut u zamjenika vikara u Padovi, potom suca u Veroni,.. favorizira ga očev prijatelj i slavni pjesnik Pietro Bembo do čije riječi itekako drže velmože, od vojvoda do samoga pape, zbližava se i s drugim velikim književnikom onoga doba, Firentincem Pietrom Aretinom koji tada radije živi u »bezbrižnoj, slobodnoj, pravednoj« Veneciji.
Upravo od Aretina, Vergerije uči se gramzljivosti i luksuzu, spletkama pomoću kojih se penje ka uspjehu, denuncirajući papi ljude, kao njegov poslanik u Vatikanu uvijek sumnjivoj republici Svetog Marka. Zacijelo, te poslove dobro vrši, jer papa ga 1533. određuje na moćan položaj nuncija na bečkom dvoru, te tako postaje moćan čovjek »božjeg namjesnika« za Austriju, Ugarsku, Češku, Hrvatsku i Wurttemberg.
Rimskome kralju Ferdinandu tada je 30, a Vergeriju 35 godina, te i stoga oni postaju prijatelji, a imaju i zajedničkih ambicija - sklopiti mir s Turcima, prirediti protuluteranski koncil. Valja se prisjetiti da je protestantizam tada tretitan kao najveće moguće zlo. Da bi upoznao neprijatelja, Vergerije čita luteransku literaturu, tražeći kasnije od pape dopuštenje za to, što svjedoči o njegovoj nezavisnoj ličnosti, ali i opreznosti.
Papa umire, Vergerije je malko zabrinut za se, ali mu novi papa Pavle Treći potvrđuje položaj, i još mu, za razliku od ranijeg štedljivog, obilatije šalje dukate. Vergerije obilazi Njemačku, zapanjen je činjenicom da je »pogubno luteranstvo« tako ispraznilo veličajne katedrale, susreće Luthera koji obećava da će doći na koncil, Vergerije vidi »opčinjene oči« i »zloduha« - priprosti i praznovjerni Istranin... Vergerijeva zvijezda blista ali i tamni, svi očekuju da će biti promaknut u kardinala, ali ga njegove ambicije, spletke, gramzljivost malko i koštaju. Množe se neprijatelji, te koliko ga »zadovoljava« dodijeljena mu biskupska čast, toliko je ponižen dodijeljenom mu biskupijom modruškom u beznadnoj hrvatskoj provinciji... prijatelj mu Ferdinand nagovara papu te ga ovaj ipak postavlja za biskupa u rodnome Kopru, što je bolje od Modruša, jasno, ali ga i opet »kažnjava« odredujući da od 200 dukata čak 50 mora isplaćivati svome konkurentu i kasnijem progonitelju, Kopraninu Antoniju Eliju koji živi u Rimu. Nevolje Vergerijeve samo podjaruju njegovu buntovnost, stalno nastoji ne plaćati tih 50 dukata, odbija i porez plaćati, a ima nevolja i zbog protestanata u obližnjoj Izoli...
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
