Piše Rudolf Frančula
Traženje dežurnog krivca
(Foto: Pexels, Milivoj Mijosek)
Prethodni dio dostupan je ovdje.
Među inim, predsjedničku dužnost prihvatio sam kao prigodu da osobnim prinosom pokušam popraviti nastalu štetu, a zahtjevom za kumuliranjem dužnosti i predsjednika DSV-a namjeravao sam ukloniti Antu Potrebicu i učiniti kraj njegovim kriterijima u imenovanju pravosudnih dužnosnika. Iako je svima bilo jasno da je A. Potrebica djelovao kao daljinski upravljana prazna poslušnost HDZ-ova trolista, dosljedno ostvarujući njihovu koncepciju HDZ-ova pravosuđa i Tuđmanovu tezu o obvezi svih tijela da provode jedinstvenu državnu politiku, odlučno sam se tomu usprotivio i završio svoju predsjedničku karijeru na način koji je opće poznat hrvatskoj javnosti. Bio je to moj svjesni izbor i osobna žrtva koju sam podnio u pokušaju javnog suprotstavljanja i razobličavanja Tuđmanova režima pred domaćom i stranom javnošću. O veličini i značenju te žrtve, svi, pa i Rudolf Frančula, imaju pravo na svoj sud. No, njemu i drugima odričem pravo da se u svojim javnim »zapažanjima i razmišljanjima« služe poluistinama i neistinama. A upravo je jedna od njih, moje mjesto i uloga kao tadašnjeg državnog odvjetnika Republike Hrvatske u sastavljanju liste mogućih kandidata za članove DSV-a.
Budući je tadašnji ministar pravosuđa, kao opći predlagatelj, odbio moju zamolbu za predlaganjem kandidata za članove DSV-a iz reda državnih odvjetnika, s obzirom da je listu državno odvjetničkih kandidata trebalo mijenjati zbog razrješenja mog prethodnika s dužnosti državnog odvjetnika, iskoristio sam zakonsku mogućnost za predlaganje kandidata iz reda državnih odvjetnika, sudaca i odvjetnika. Pri tomu je netočna i izmišljena tvrdnja Rudolfa Odvažnoga da sam predložio zatvorenu listu »svih 15 kandidata DSV-a« i da sam je predložio tek nakon što su kandidati Milana Vukovića, tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, neslavno propali na općoj sjednici svih sudaca tog suda. Istina je da je lista kandidata državnog odvjetnika predložena znatno prije te sjednice, na nije bila zatvorena lista i da uopće nije sadržavala kandidate iz reda sveučilišnih profesora. Lista mogućih kandidata iz reda sudaca i odvjetnika nastala je spajanjem lista mogućih kandidata iz njihovih redova po prethodnim prijedlozima tadašnjeg ministra pravosuđa i predsjednika Vrhovnog suda.
Dobro se sjećam da je lista imala trojicu kandidata za predsjednika DSV-a, trojicu kandidata za članove DSV-a iz reda odvjetnika i dvadesetak kandidata iz reda sudaca. Među njima su bila brojna ugledna imena, kandidati iza kojih je stajala struka, ali i tadašnji ministar pravosuđa, kasnije održana opća sjednica sudaca Vrhovnog suda i Hrvatska odvjetnička komora. Sve se to, kao i datumi utvrđivanja pojedinih kandidatskih lista veoma lako može provjeriti kod aktualnog ministra pravosuđa. No, to kao da ne zanima našega Rudolfa Odvažnoga. On traži dežurnoga krivca, kojega, primjenom crno bijele tehnike, jednostavno vidi u mojoj osobi kao tadašnjeg državnog odvjetnika. Pri tome smeće s uma činjenicu da sam, prema Zakonu o DSV-u, bio ovlašteni predlagatelj svih »osoba za koje sam smatrao da mogu biti kandidati za predsjednika i članove DSV-a« i da je lista tadašnjeg državnog odvjetnika bila pravovaljana, jednako kao i liste svih ostalih predlagatelja, osim liste Milana Vukovića. Toga su bili svjesni i svi oni, koji danas po javnim tribinama i okruglim stolovima, tom i takvom DSV-u oduzimaju legitimitet zbog navodnih propusta u kandidiranju njegovih članova. Svi su imali mogućnost provjere svojih današnjih hrabrih razmišljanja još 1994. godine pokretanjem odgovarajućeg postupka pred Ustavnim sudom, ali su bili svjesni nedostatka valjane pravne argumentacije i slabih izgleda na uspjeh.
U prosudbi izbora članova DSV-a držim ključnim dva elementa. Prvi se tiče vremena njihova izbora, tj. ljeta 1994. godine, kada je cjelokupna tadašnja parlamentarna oporba bojkotirala rad obaju domova Sabora. Razdoblje je to najteže parlamentarne krize u nas, izazvane raskolom unutar HDZ-a i prijelazom dijela njegovih zastupnika u redove nove Mesić-Manolić stranke. Upravo u tom razdoblju krnji domovi Sabora pristupaju izboru DSV-a, pa se, zbog nesudjelovanja u tom postupku, ni tadašnja oporba ne može amnestirati od odgovornosti za njegov izbor i posljedice njegova rada. Famozna »Pašalićeva komisija«, koju su, prema sjećanju, osim Pašalića, činili još i Mesić, Manolić, Crnić, Olujić i Vuković, raspala se znatno ranije u pokušaju održavanja svoje prve i jedine sjednice, tako da nije ni mogla imati utjecaja na izbor članova DSV-a.
No, to ne znači da pojedini njezini članovi, prepoznatljivi kao pripadnici desne HDZ-ove frakcije, nisu imali utjecaj na utvrđivanje kandidata za članove DSV-a u radnim tijelima i samom Županijskom domu, koji je utvrdio svih 15 kandidata i njihovu zatvorenu listu dostavio krnjem Zastupničkom domu, koji je na svojoj sjednici od 28. lipnja 1994. godine izabrao predložene kandidate za predsjednika i članove DSV-a. Drugi ključni element u izboru članova DSV-a tiče se činjenice da se ni Županijski dom u prigodi utvrđivanja kandidata za članove DSV-a, kao ni Zastupnički dom prilikom njihova odabira prvenstveno bili političke ili pak, regionalne naravi. Tomu treba dodati i činjenicu, koju sam, nažalost, tek naknadno saznao, da u trenutku izbora članova DSV-a, Zastupnički dom, zbog bojkota oporbenih zastupnika i neodgovornosti (ili bahatosti) manjeg dijela tadašnjih HDZ-ovih zastupnika, nije imao broj zastupnika koji je bio i kvorum potreban za odlučivanje. Sve bi to, naravno, valjalo utvrditi pregledom fonozapisa i zapisnika sjednice od 28. lipnja 1994. godine.
Pri svemu tomu ostaje neporeciva činjenica da je veliku većinu kandidata za članove DSV-a Županijski dom utvrdio s moje liste kao tadašnjeg državnog odvjetnika i da je većina njih potjecala iz redova sudaca koji su propali kao kandidati na općoj sjednici sudaca Vrhovnog suda. Iako je značajan dio tih kandidata bio i na listi tadašnjeg ministra pravosuđa, među kojima, radi potpunijeg informiranja Rudolfa Frančule, i sam Ivan Milanović, meni je osobno to bila veoma slaba utjeha. Već nakon prve sjednice novoizabranog DSV-a dalo se naslutiti kojim će smjerom krenuti to tijelo i kojim će se kriterijima rukovoditi u imenovanju pravosudnih dužnosnika. Svoj osjećaj odgovornosti na izbor i rad DSV-a nosio sam i nosim svo ovo vrijeme u sebi. Priznao sam javno svoju pogrešku i zatražio oprost od svih onih kojima je počinjena nepravda radom tog tijela. Bio bih neizmjerno sretan da sam svojom žrtvom pridonio ublažavanju njihove boli. Jednako tako, u njihovoj patnji, crpim dodatnu snagu u borbi za trajno razobličavanje svih aspekata »kadroviranja« Ante Potrebice i njegovih satelita u DSV-u.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
