Lahor nostalgije u sve toplijem ljetnom razdoblju. Emocije su takav faktor, diraju dušu, lijepe su, ali i negativne, ali što bi čovjek bio bez emocija. Prošli tjedan jedan od najboljih košarkaša pulske povijesti, Mladen Živković, nazvao je i najavio jedan posebni događaj. Prva reakcija bila je, zar već 10 godina!? Da, vrijeme leti. Nekad su govorili što ste stariji da je doživljaj protoka vremena sporiji, ali nema to veze s novim vremenima. I zato podsjećanje da je Slobodan Jovanović, svima nam znani Đole, preminuo prije jednog desetljeća, djelovala je nestvarna. Kao da je jučer bio tu, on koji je dio košarke ovog grada, i dalje, postao još tamo 1961. godine, igrajući za pulski Uljanik. Slijedila je Pula, i od 1968. Istragrađevno. I Đole je bio jedan od učenika, i među omiljenijima, legendarnog učitelja Jože Severa. Istragrađevno, ah orilo se Pattinaggiom 1972. u netom natkrivenoj prvoj dvorani u Puli. Borili su se žuto-crveni za prvu ligu, ali Industromontaža i Kvarner, godinu za godinu, bili su s(p)retniji.

S Đoletom smo često o tome pričali u kasnijim desetljećima. Bio je jedan od najboljih strijelaca i deset godina kapetan, ali i dobri duh Istragrađevnog, ali potom i svestran aktivan član onomad atraktivnog nam sporta. I u Puli. Đole je bio trener u četiri ere. U svim varijantama, Istragrađevno, Puljanka, Gradine, Istra. Kad nije išlo, kad nije bilo koga, kad je trebalo staviti leđa, zvali su njega. Zato mi je na pitanje kako to da pulska košarka ne uspijeva ići gore, ponavljao ono što je upravo na ovom "danu Đole", kojeg je inicirao, kazivao i Mladen Živković.

- Vidiš, klub su u najboljim danima pratili Istragrađevno, Puljanka, Gradine, Istra, dakle naše firme. Nema tih firmi, ali nema ni novih koje bi preuzele na sebe pomoć košarci i gradskoj zajednici kroz sport. To je razloga zašto se ne može ići naprijed.

Tema je, rekli bismo, već izlizana kroz mnoge godine anonimnosti pulskih košarkaških dosega. Đole Jovanović je osobno imao "svoje momente" za pamćenje. Kao zaposlenik Mornaričkog nastavnog centra Pula, pokrenuo je ekipu sastavljanju od afirmiranih igrača na odsluženju vojnog roka. Kao trener ih je doveo do četvrfinala Kupa Jugoslavije, gdje su 1983. izgubili od Jugoplastike.

Kroz tu ekipu su prošli u par godina Dražen Petrović, Perasović, Popović, Sobin, Dukan, Poljak, B. Macura, Tabak, Vučica, Vranković, Žurić, Arapović, Knego, D. Anzulović. U Istarskom sportskom biografskon leksikonu impozantni su podaci. Bio je Đole savezni sudac, sudio i superfinale između prvaka Jugoslavije Cibone i osvajača kupa Bosne 1984. u Metkoviću. Bio je delegat nakon sudačke karijere, sudački instruktor, a kao djelatnik član Uprave pulskih klubova, jedan od osnivača Županijskog saveza Istre, četiri mandata član Sabora HKS-a, član organizacijskih odbora Univerzijade (1987.) i Europskog košarkaškog prvenstva (1989.) u Zagrebu. Sve je to stalo u pedeset godina djelovanja, doslovno do njegovog preranog odlaska. Duh Istragrađevnog ostao je do danas jedan od najemotivnijih podsjetnika na velike dane pulske košarke, punu dvoranu i gromoglasno navijanje. Zato su ti dečki, na čelu s Mladenom Živkovićem, pa Sudarević, Krizman, Gobo, Vinko Dražić, Cukerić, inicirali i doprinijeli da se prije dva dana održi svojevrsni Dan Đoleta Jovanovića. Nažalost, osim Živkovića, zbog spleta više nego objektivnih osobnih razloga, oni naposljetku nisu mogli biti prisutni. Ali su upravo duhom nekad vrlo homogene ekipe, bili "tu". Ništa spektakularno, ali u današnje vrijeme kada se gube te vrijednosti pripadnosti, prisjećanja na one koji više nisu s nama, kada se živi svijet u kojem mnogi misle da je isti počeo od njih, bio je to baš dojmljiv dan. Okupili su se mnogi iz svijeta košarke i Đoletovih pola stoljeća u košarci, uz obitelj, te položili cvijeće na njegovo posljednje počivalište.

Uputili su se i na grob njegova učitelja i oca pulske košarke, Josipa Jože Severa, koji je preminuo 2004.godine. Potom su se svi zajedno opustili uz trpezu, kojom prilikom se evociralo sve one anegdote, dogodovštine, sretne i manje sretne epizode iz karijera koje su, na ovaj ili onaj način, dijelili s Jovanovićem.

- Nedostaje mi, jako – kazao je Živković, najbolji strijelac onog vremena. – Kao suigrači, potom aktivni u vodstvu kluba, u raznim organizacijama turnira i inih događanja, i posebno kao prijatelji, Đoko i ja proveli smo zajedno 60-tak godina. Bio je ljudina, uvijek spreman pomoći, na raspolaganju klubu, košarci od jutra do navečer.

O tome bi najbolje mogla svjedočiti njegova diskretna supruga Ilja, koja je uz kćerku Jelenu i unuka, pa Đoletova brata i nećaka, bila prisutna na druženju iznimno slavnih nam košarkaških vedeta prošlosti. Nije bilo mogućnosti da Jovanović toliko vremena posveti košarci da mu prva supruga, a onda i kćerka i sin, nisu imali razumijevanja za odsustva. Priča o radu u sportu, o obiteljskim odricanjima.

Eh, bio bi Jovanović više nego ponosan da je mogao sjesti s društvom koje je došlo obilježiti desetu godišnjicu njegova odlaska na drugi svijet. Jer bili su tu i među najslavnijim pulskim izdancima košarke, ali i slovenske, odnosno onih iz vremena Jugoslavije. Takva su vremena da me jedan od njih, Željko Jerković, rođeni Puležanin koji je postao velikan košarke u Jugoplastici i kroz reprezentaciju Jugoslavije, pitao da li znam koji je onaj stariji gospodin koji je sjedio par mjesta od nas. Uh, takva su vremena, mlađe generacije žive u nekim drugim ritmovima memoriranja velikana. Bržim i u stvaranju dojma da je netko velikan, i u još bržem ritmu zaboravljanja.

Je, to je Ivo Daneu, tko ga od onih koji su živjeli one košarkaške ere, bivše države, ne bi zapamtio. Kazao bi na svoj način vrlo raspoloženi Jerkov, "on je bio Jordan prije Jordana", jer su o njegovim sjajnim igrama i utjecaju na parketu svi njegovi suvremenici govorili da je čudo. Ivo Daneu, osvajač zlata na SP-u u Ljubljani 1970., srebra na Olimpijadi 1968. u Meksiku, još 2 srebra na SP-u i tri, uz broncu, na EP-u, najbolji sportaš Juge 1967., MVP igrač SP-a, pet puta prvak Jugoslavije (onomad najjače lige na svijetu osim NBA) danas je vitalan 88-godišnjak. I čovjek koji respektira aktere košarke iz svog vremena. Stigao je na Jovanovićevu 10. godišnjicu, kao što je prije nekoliko dana, s istom ekipom, njih 7-8 prijatelja i bivših igrača (braća Nebojša i Marko Macura, Petar Marter i drugi) bio na Danima Krešimira Ćosića u Zadru.

U Pulu je stigao i Nikola Plečaš, legenda Lokomotive (preteča Cibone), sa suprugom, s kojom, kako kažu, četiri mjeseca godišnje živi u vikendici u Peroju. I "sveti Nikola", kako su mu skandirali, također djeluje vrlo vitalan uz svojih 77 godina. Kaže da sve to zahvaljuje supruzi, koja je sjedila do njega. Željko Jerkov joj je pokrio uši kada su evocirali neke anegdote iz zajedničkih košarkaških (reprezentativnih) dana, koje su se među inima odnosile na popularnost igrača kod ljepšeg spola. Jerkov (72) je pak često u rodnoj Puli, jer mu je majka u stanu, na Verudi, gdje su živjeli, a koji je on napustio 1972. i otišao u Jugoplastiku, razvivši fantastičnu karijeru. Majka mu je dobrog zdravlja, i sa 95 godina autonomna i o svemu u stanu i svakodnevici sama brine.

U ime pulske priče došao je Boris Grgurev, koji je bio igrač Gradina, a koji je kao i ja, veliki navijač košarke iz tog vremena, bio dojmljen velikim imenima gostiju, i njihovim brojnim zanimljivim pričama iz slavnih vremena domaće košarke. Susret s velikanima koji su obilježili naše djetinjstvo i odrastanja svjetskim dosezima, ima neku posebnu čar, miks nostalgije za onim doživljajima, ali i zadovoljstvo upoznavanja takvih ljudi. Kao kada sam upoznavao naše velikane, Matu Parlova, Cvijetka Bilića i druge. Bili su na okupljanju i Ivan Đukić, trener košarkašica Pule, bio je Bruno Tripković, veliki fan košarke i Jovanovićev prijatelj, bio je i svima njima dragi prijatelj, ribar Pejović, koji je uvijek doprinosio i ulovom, ali i prisutnošću dobrim druženjima.

- Tri olimpijca, Daneu, Jerkov, Plečaš, nije mogao iz obiteljskih razloga stići i četvrti, Vinko Jelovac – kazao je Živković, sretan što je na kraju Đoletov dan ispao sjajno obilježavanje za njegovog velikog prijatelja, podsjećanje na zajedničke dane i puno dobrih košarkaških memorija. - Zamisli ti što smo mi mogli imati da smo ostali na okupu. Jelovac, Jerkov, Ušić, Moffardin, Kolarović i svi mi iz Severovog kruga onog vremena. Ali šta ćemo, u Puli je tako. Sve što vrijedi uzimaju nam drugi, jer mi nismo u stanju zadržati ih ovdje. Malo je onih kao Luka Belić, koji je također tu s nama, a koji je aktivno pomagao klubu i sportu uopće, uvijek dajući doprinos i potičući ideju da se ambicioznije na sport gleda u Puli. Ali, hajde, da se ne ponavljamo. Znaš kako je Pino Gjergja, na sličnom druženju nedavno u Zadru, na Danima Čosića, kazao, "imam osjećaj da je današnja košarka kao igra mjesnih zajednica".

Smijali su se svi, Gjergja je uvijek bio iskren u iznošenju stavova, ali stvar je da domaća košarka zbilja ide u nekom krivom pravcu odavno. Pogotovo onima koji imaju memorije nekadašnjeg vremena, teško je prihvatiti takav drastičan pad (ne)konkurentnosti. No, tema za neke druge prilike, kako bi i Đole Jovanović znao kazati kad bi se kratko oglasio s nekim pozivom medijima na neki turnir ili skupštinu, a na pitanje "šta se događa sa košarkom".

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast