Bila je 1984. i iz ovog kuta čini mi se još jedna memorija prahistorije. Ali znate kako kažu stariji ljudi, u čije cipele svi uskočimo protokom vremena, što je više godina za nama to se čini da je brže prošlo. Dakle, iako je 42 godine od tog dana, detalje pamtim(o) dobro jer je intenzitet doživljaja bio maksimalan. Igrali smo Uljanik i Grobničan, odlučivali o prvaku lige Rijeka-Istra i promociju u Republičku ligu. U Uljanik smo dvije-tri godine prije stigli nas 4-5 juniora iz Istre, na poziv trenera Ivana Pržiklasa koji je momčad preuzeo po ispadanju u niže lige. Pržiklas je tada bio još jedan od zaposlenika Brodogradilišta, nekoć vrlo talentirani vezni igrač Istre u generaciji koja se pod Aldom Drosinom tretirala jednom od najznačajnijih u povijesti. Pržiklas je stvarao neku novu priču u Uljaniku, pomlađivao kadar. U dvije sezone se napredovalo dva ranga. U sezoni o kojoj govorim, Uljanik je bio pri vrhu i, tipično za Pulu, zaoštrila se rasprava da ne može grad imati dva kluba u višem rangu, ondašnjoj jakoj skupini Hrvatske lige. No, u svlačionici smo, u samačkom domu, pored male pošte, željeli u svakom slučaju osvojiti prvo mjesto, pa neka se politika, sportski savezi i naposljetku najvažniji "igrač" Brodogradilište Uljanik odrede prema našem statusu.

Bili smo, pogotovo mi mlađi, vrlo uzbuđeni za odlučnu utakmicu sezone. Atmosfera se pumpala i preko medija cijelog tjedna. Tada nismo računali da bi se netko treći mogao uključiti u borbu za prvo mjesto jer se trebalo poklopiti dosta nemogućih situacija. No, znate kako to već ide u nas, uvijek ima neki nenadani scenarij.

Utakmicu s Grobničanom igrali smo na bivšoj Karbonini. Ona već tada nije bila crna šljaka, nego je netko teren mnogih bitaka pretvorio u crvenu šljaku. Podloga je djelovala prilično "opasna" kada se ukliže jer je bilo dosta malih kamenčića koji bi derali kožu. Kako god, neki su imali dijareju prije utakmice, neki smo treperili od uzbuđenja kada je Pržiklas, uz Brunjaka i Poldrugovca, pozvao da krenemo pored Ekonomske škole, preko Marianijeve, do Doma Braća Ribar. Kao da smo igrali finale Kupa prvaka, a ne odlučnu utakmicu regionalne lige. To su snage bavljenja i praćenja nogometa. Emocije su, pogotovo u kontekstu dobi i unutar proporcija natjecanja, uvijek maksimalno strastvene. Taman kada smo šetnjom ukrotili prvu nervozu, iza zida koji je pokrivao vizuru Karbonine, odjednom nam se ukazao prizor za novo uzbuđenje. Na tribinama rukometnog igrališta, odakle su ljudi gledali i nogomet, bilo je puno gledatelja i niz transparenata. Oko igrališta puno gledatelja na stajanju. Bilo je sigurno više od tisuću ljudi, a to je za nas tada bilo kao da ih danas na Drosini bude 5-6 tisuća.

Imali smo mi mlađi neka izolirana iskustva takvog ambijenta. Kada smo igrali s Crvenom Zvezdom braće Đurovski 1980. odlučnu utakmicu grupe Kvarnerske rivijere (završilo 2:4), na tribinama Gradskog stadiona bile su pune tri tribine. No, ovo na Karbonini je bio seniorski nogomet, viši rang u pitanju i vidljivi veći interes publike za jednu amatersku momčad. Uglavnom, iako smo gubili 0:1, zahvaljujući navijanju s tribina i oko igrališta, uz notornu brodsku sirenu, osjetili smo neku posebnu snagu koja nas je odvela u preokret. Postigli smo gol pobjede u 89. minuti (Ristić) i od tog trena jurili smo svi na sve strane, gotovo "ludi" od sreće, zajedno s nama treneri, neki navijači, prijatelji kluba. Kakav fantastičan osjećaj. Zamislite, pričao sam i Luki Modriću, dok smo u njegovoj madridskoj vili zajedno s većim društvom evocirali senzacionalni doživljaj njegova oproštaja s Bernabeuom. Jest da je u pitanju svjetska veličina i lokalna priča, ali u mnoštvu mojih doživljaja nogometa na najvišim razinama, spoznao sam i uvijek promičem uvjerenje - emocije su iste, samo su dimenzije različite.

Da zaključim priču o onom Uljaniku. Dok smo mi slavili, igrala se neka čudna utakmica na drugoj strani Učke, i neočekivano završila pobjedom manje jačeg suparnika, i to točno onom razlikom golova koliko je trebalo (a činilo se nedohvatljivo) da budu za gol razlike bolji u odnosu na nas.

Pustimo domaći folklor i vratimo se pozitivnim emocijama nogometnih doživljaja. Bilo bi lako o tome lamentirati temeljem svjedočenja, primjerice, spomenutom emotivno na entu doživljaju Modrićeva oproštaja. Takav intenzitet nogometne emocije, na samom vrhu, i unutar najvećeg kluba u povijesti, gdje su akteri bili najveći igrači otkako se igra, a prema našem čovjeku, to je zbilja teško prepričati. Toliko uplakanih lica starih, mladih, žena i muških, čak i suparničkih navijača i igrača, dok se Modrić krugom oko terena gdje je gazdovao 13 godina i postao najtrofejniji igrač povijesti najvećeg kluba, opraštao od publike koja ga obožava, to je teško više ponoviti. Sjećam se kao jučer i Modrićevih, Srnih, Ćorlukinih suza iz Beča 2008. kada je Turska zaustavila moćnu Bilićevu Hrvatsku prema finalu EURO-a.

Iz 30-ak godina praćenja reprezentacije, dakle vrhova nogometa, uz "igru" navijača na otvaranju SP-a u Njemačkoj protiv Brazila, nema mi dojmljivijeg navijačkog drila. Kako je 15-20 tisuća naših ljudi pjevalo i grmjelo cijelu utakmicu, čak i uz negativni ishod, to je jednostavno senzacionalan doživljaj. Bio sam na puno stadiona širom svijeta, na najvećim utakmicama, i takvu verziju u njihovoj dimenziji, najviše sam zapamtio na Anfield Roadu. Navijači Liverpoola, ne samo oni na Jugu, u Kopu, stvaraju fantastičnu kulisu koja izaziva trnce čak i onda kada ne pripadate njihovoj "priči".

Mnogi imaju svoje doživljaje, i uz Hrvatsku, i uz klubove, domaće i inozemne, svatko ih tretira na svoj način. Dosta Puležana i Istrijana putuje na utakmice po Europi. Meni su osobno najdraži oni doživljaji u kojima navijači i gledatelj "igraju" uz svoje. Što pod time tretiram, pokušat ću objasniti kroz našu priču. Pulsku, na Drosini.

U proljeće prošle godine, kada je bilo očito da su vlasnici iz Baskije odlučili uložiti više novca za natjecateljski iskorak Istre 1961, dogodio se možda i najveći boom navijačkog zanosa. Jer nije bilo na Drosini samo pojačanog naleta inače uvijek prisutnih Ultrasa na Sjeveru, ili stalnih kibica sa Zapada. Mase gledatelja, koji više ili manje prate Istru i pulski sport, slijevale su se i u radnom danu prema "doživljaju našeg". Jedan od trenutaka za pamćenje ostati će ponedjeljak sat vremena prije utakmice sa Slaven Belupom. Unatoč radnom danu, spuštajući se niz "Omladinsku" odmah se vidjelo kolone ljudi kako teku prema stadionu, sa svih strana. Podsjetilo me to na godine kada sam kao klinac od 9-10 godina sa starim i bratom išao na utakmice Istre, i otkrivao svijet navijačke mase. I tada su kolone išle prema starom Gradskom stadionu gotovo pa u svakoj utakmici, a pogotovo kad su bile drugoligaške.

Istra je prošle godine dovela Lončara i Radoševića, i vratila Gonzala Garciju. Veliki ulozi koji su jasno ukazivali na iskorake ambicije. Vrhunac, nažalost bez euro happy enda, bio je u Osijeku, gdje nikad brojnija karavana navijača stvarala je štimung kao da se igra na Drosini. To je bila potvrda, nakon više od 30 godina "navijačkog drila" na Drosini, da je duh podrške uhvatio debele korijene. Zajedno s gledateljskom (umjerenijom) publikom doprinosi ključnom smislu postojanja sportskog kolektiva. Igra se za publiku, i igra bez njenog doprinosa, osim manjka prihoda, zapravo je osiromašena najvažnijim, emotivnom pričom i doživljajima svih aktera.

U proteklih nekoliko tjedana mogli smo vidjeti što znači kad ta masa "igra" i kad "ne igra" nego slijedi destrukciju. Zanimljivo je, u tim slučajevima rezultat nije bilo mjerilo bolje ili lošije atmosfere.

Dakle, protiv Osijeka su Zeleno Žuti igrali dobru utakmicu i bili su blizu pobjedi nakon 4 uzastopna poraza. No, gosti su jednom šutnuli na gol i pogodili za pobjedu. U toj utakmici dok je Istra imala inicijativu ali nije uspijevala postići pogodak, dominirala su negodovanja s tribina, povici "igrajte p….i", uprava, trener napolje i slični folklori. U slijedećoj utakmici Istra je na Rujevici neočekivano upisala pobjedu, uz podršku Demona odolijevala naletima domaćih i preokrenula ritam. Uslijedila je utakmica s nezgodnim Varaždinom, koji je bio bolji dobar dio utakmice, propuštao šanse i vodio.

No, s tribina, eto, čula se samo pjesma, podrška i gledatelja (Zapad), uz povremenu tišu varijantu kada su gosti propuštali šanse. Kad su nakon sat vremena Varaždinci počeli otezati publika je opet "zaigrala" i podigla tonove podrške svojima, gotovo pa prkosno, bodrila do samo kraja, iako se činilo da je novi poraz izvjestan. I eto, prvo Heister pogodi za 1:1, pa ubrzo uz pomoć neravnog terena Radoševićev šut prevari golmana gostiju i neočekivano završi u mreži! Da nije bilo "igre" s tribina, uvjerenje je čvrsto da Istra ne bi preokrenula tu utakmicu. S vjerom i vjetrom u leđa gledatelja, bez obzira koliko ih ima (1.500), Drosina je atraktivnijeg ambijenta i poticajnija za momčad. Neće uvijek to pridonositi uspjehu, ali hoće svakako širenju pozitive doživljaja dolaska na Drosinu i privrženosti klubu te pulskoj stvari. Takve pozitive "igre" su i najjači adut kontra destrukcije svih vrsta. Na terenu, izvan njega, u okruženju. Ujedno su i najveći gušt za praćenje nogometa, svejedno govorimo li o lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj ili globalnoj razini, amaterizmu ili profesionalizmu. Zato i kad Pula-Drosina igra uz Zeleno Žute, uvijek se nešto (i nekog) pobjeđuje, čak i onda kada se na terenu gubi.

Povezane vijesti

• Igrač sezone navijači, utakmica godine publika
• Andersenove bajke, Pula via Bodo u realnosti
• Ne trčite li dok ste zdravi, morat ćete kada se razbolite