Piše Robert Matteoni

MetroPola: Sportske emocije za ljude i grad, a ne za glas

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)


U pedesetak godina odlaska na sportske priredbe bilo je mnoštvo verzija doživljaja (i) atmosfere. Kad igra klub za koji vam više titraju emocije, logično je da umnogome dinamiku diktira rezultat. Kad igra reprezentacija, doživljaji su u pravilu stalne emotivne dinamike jer su utakmice rjeđe, druge razine, pogotovo na velikim turnirima. Na stranu tzv. VIP navijači, koji su trendovski viđeniji upravo na tim najjačim turnirima, pravu atmosferu gdje pršti dobra energija priredit će, ajmo je nazvati, masa.

Od 1996. kada je Hrvatska debitirala na EURU u Engleskoj, do finala Lige Nacija 2023. godine, bilo je svekolikih izdanja navijačke atmosfere. Na Final Fouru bilo je masovno kao rijetko kada u inozemstvu za navijače Vatrenih, glasno, raspjevano i sretno u pobjedi protiv Nizozemaca. Bilo je i slično u finalu sa Španjolcima, a epilog (poraz na jedanaesterce) je dokinulo sreću, ali i dalje je reprezentacija ispraćena emotivno i s izljevima ponosa.

U Njemačkoj idućeg lipnja, uvjerljivo mi djeluje najava da će opet biti kao i 2006. na istom mjestu. Tada su na SP-u naši navijači priredili fantastičnu podršku reprezentaciji. Nije se prošlo grupu, nažalost, ali podrška nije jenjavala, štoviše. Hrvatska je odmah nakon toga, u početku ere Bilić-Modrić, senzacionalno igrala (Engleska) i do EURA 2008. i gubitka (opet jedanaesterci) s Turcima u četvrtfinalu, navijačka atmosfera (18 tisuća naših) bila je čudo doživljaj, s vrhuncem na Prateru u Beču. U Nottinghamu 1996. kada se debitiralo na EP-u s Turcima, bilo je možda tisuću navijača Hrvatske. Unatoč činjenici da je Turaka bilo višestruko više među 22.500 prisutnih, a da su i inače među najglasnijim navijačima, Vatrenima se itekako čula podrška. I kada je Vlaović pogodio u 86. minuti za pobjedu, najveća grupa naših navijača bila je upravo iza tog južnog gola. Njihovo slavlje, mokri do kože od kiše, bilo je zbilja upečatljiv prizor, koliko i ona pjesma skoro 20 puta više navijača Vatrenih na Prateru u Beču.

Prošlog petka na "Drosini" je Istra 1961 igrala protiv Varaždina. Pet dana nakon rekordne posjećenosti na utakmici s Hajdukom kada su brojači pokazali 8.606 prolaza. Protiv Varaždinaca brojka je bila 802, deseterostruko manje. Na ovoj utakmici Istra 1961 je odigrala vrlo dobro, bitno bolje nego s jačim suparnikom. Negdje oko sredine drugog dijela jedan je dječak sa zapadne tribine prvo "rezervirano" krenuo pjevanjem refrena pjesme koju Demoni inače izvode na utakmicama. Kada je taj mladi navijač spoznao da su ga dobro čuli na Sjeveru i uzvratili, osnažio je svoj inače "mladi" glas, okuražio se potpuno i nastavio je predvoditi pjesmu Demona zajedno s Demonima. Bilo je već 2:0 za Istru, kontrola "zeleno-žutih" u igri uvjerljiva, dakle bez neke napetosti koja bi razbuktavala emocije na tribinama. Nakon desetak minuta navijači sa Sjevera su se pomakli do ograde koja ih dijeli od Zapada i dok su tamošnji gledatelji-navijači dvojili što se događa, uslijedila je u završnih 15-tak minuta jedna od najboljih atmosfera u 12 godina rekonstruirane "Drosine".

Svi zajedno, Sjever i Zapad, stali su pjevati i pljeskom diktirati ritam te nisu prestali do kraja utakmice. Spontano, emotivno, složno, i da, ponosno. Osjećaji su naravno subjektivni, ali iz mog kuta bila je to jedna od najupečatljivijih slika na pulskom stadionu, pogotovo zato što je u kontrastu masovnosti – 8.606 prema 802 (900), unutar samo pet dana. Rekord je posljedica euforije oko Hajduka i benevolentnosti Istre 1961 da gostujućim navijačima omogući popunjavanje dvije tribine, što je potom utjecalo i na domaće doživljaje te utakmice. Utakmica protiv Varaždina bila je u radnom petku, nakon poraza, po hladnom vremenu i, objektivno gledano, s ne baš atraktivnim imenom iz velike četvorke. Unatoč svemu, atmosfera je postala super, uz pobjednički rezultat, ali i intenzivnije iskazivanje privrženosti zeleno-žutoj boji, klubu i gradu. Kao da se htjelo pokazati ono što je nepisani zakonik (ne samo) sporta, nije važno koliko ih ima, nego je presudno koliko su pravi.

Publike na "Drosini", s obzirom na demografska i ina kretanja u Puli i okruženju, ima u solidnom broju. Lani je prosjek bio 1.910, što je za grad od 50-tak tisuća stanovnika oko 4%. No, podršku i praćenje jednog kluba ne definira samo posjeta stadionu. Mnogo ljudi prati utakmice i preko tv ekrana, i na druge načine komentira, procjenjuje, iskazuje interes. Što znači da je važnost kluba za urbanu pulsku priču značajan. Navijači Istre ne bi se trebali osjećati, zato što ih je manje od nekih većih skupina, da su manji po vrijednosti za klub. Kao što bi trebalo poštovati i one kojih u drugim klubovima ima manje. Pula ima šestu posjetu u Hrvatskoj. Da je Istra klub koji je igrao Europu, borio se za vrh ili je kontinuirano blizu te borbe, onda bi posjeta svakako bila i značajnija. Pitanje je kakve bi navijačke posjete bile kod nekih drugih da su im klubovi imali slične rezultate kao pulski. Kako se uvodu priča odnosi na razlike u masovnosti na reprezentativnim utakmicama, tako treba stvari tretirati i u klupskom smislu. Eto, drugi klub po snazi u Istri, porečki Jadran, ima u kontinuitetu zavidnu podršku svojih navijača, Šajeta boysa. Za treći rang je to u vrhu navijačkih privrženosti, a pogotovo što je ta podrška postojana i unatoč i jesenskoj teškoj natjecateljskoj priči kluba, ona je krajnje pozitivna. Dobra energija s te dvije priče poluotoka vidljiva je i u sinergiji porečkih i pulskih navijača, koji se na tribinama često zajedno oglašuju za Istru i Jadran. To je pozitivna priča koja, tko zna zašto, ne dobiva toliki odjek u medijskoj javnosti, koliko odjekne svaka negativna konotacija o malom broju, incidentnoj situaciji ili »nejakom glasu« s tribina.

Kontinuitet velike navijačke podrške reprezentaciji, kao posebnoj nadgradnji navijačkog klupskog drila, uz očiglednu emotivnu snagu koju nogomet potiče u domaćoj javnosti, pridonijelo je da u Hrvatskoj sazriju uvjeti da se strateški napokon država postavi prema poboljšanju infrastrukture. Sada je jasno da je Vlada Republike Hrvatske, uz doprinose lokalnih samouprava, te UEFA-e, FIFA-e i HNS-a, pokrenula investicijski ciklus za izgradnju, rekonstrukcije i moderniziranje nogometnih borilišta u zemlji. Mehanizmi su pokrenuti i koliko možemo procjenjivati, temeljem iskustava kroz proteklih 30-tak godina, a i prije u bivšoj državi, te procese se više ne može zaustaviti. Ono što je bilo presudno za to pokretanje bila je, kao i uvijek, politička volja. Kad je politika osjetila da se stvorila kritična masa za njoj opasnu negativnu percepciju da pored tako uspješne reprezentacije i masovne nogometne strasti, nije više samo stvar nogometa nego društva uopće da se mora podignuti standard stadiona, tada je ona odlučila da se krene. I sigurno će biti prijepora u javnosti, oduvijek sklonoj umanjivanju značaja gradnji infrastrukture sporta u odnosu na druge »uvijek važnije« društvene resore. No, na stadione, u dvorane, na sportska borilišta, pored sportaša, uvijek idu gledatelji, navijači, dakle stanovnici, ljudi koji vole emocije uz svoje klubove i reprezentacije. Ti ljudi na tribinama nisu ništa manjeg statusa od onih koji idu na neka druga javna događanja. Kao što brojka takvih posjetitelja nije presudna za mjerenje koja je podrška veća, bolja ili važnija.

Investicijski val u nogometne arene navodno je trebao zahvatiti i Pulu. Hoće li politika uhvatiti taj ritam i iskoristiti nešto iz državnog fonda da bi dovela u red pa onda i poboljšala standard "Drosine"? Vidjet će se, nagovještaji nisu optimistični. Na »Drosini«, osim terena, raspadaju se ograde oko igrališta nakon što 12 godina nisu premazane za zaštitu od hrđe. Krov na Istoku? Mah, možda treba biti sretan ako se uredi teren i ofarbaju ograde, da netko ne padne i ozlijedi se. Kako god, ljudi će na »Drosinu« dolaziti, više ili manje, ali uvijek dovoljno masovno, za dobre atmosfere, jer u pitanju su emocije, a ne glas na izborima. I bez obzira kako ih društvo bude tretiralo i doživljavalo. Kao što bi masovnije išli u dvorane, kao nekad, na košarku da se igra u višem rangu. To su uvijek naše pulske atmosfere, ne velike kao kod većih, ali svakako ovdašnjem navijaču najjači doživljaj.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of