Piše Milan Rakovac

Krvave ruže Rapalla

Milan Rakovac (Snimio: Denis Lovrović)

Milan Rakovac (Snimio: Denis Lovrović)


Ta "neuzvraćena ljubav" matične nacije, tako drastično iskazana u povijesno bitnoj Riječkoj rezoluciji, van svake sumnje je porazno djelovala na kolektivne mentalne procese istarskog narodnjaštva onog doba, a sama srž Rezolucije neizravno će utjecati na sudbinu 650.000 ovdašnjih Slovenaca i Hrvata (djelovanje Jugoslavenskog odbora, tajni Londonski sporazum iz 1915, djelovanje Narodnog vijeća u Zagrebu, Rijeci i Puli 1918, pregovori 1919. u Genevi o stvaranju Jugoslavije, mirovna konferencija u Parizu - te "kruna" jadranskih političkih procesa: Talijansko-jugoslavenski sporazum u Rapallu 1920. godine...

Jedan od ključnih hrvatskih političara s prijelaza stoljeća bio je Splićanin Ante Trumbić; vođa dalmatinskih pravaša (koji će se fuzirati s dijelom narodnjaka i postati najjača hrvatska stranka na Jadranu), ideator Riječke i Zadarske Rezolucije iz 1905., vođa Jugoslavenskog odbora (uz Frana Supila, koji će odstupiti (i inače su u njemu mahom bili Dalmatinci, za Istru kasnije fatalni). "U istoj državnoj polovici bili su dalmatinski Hrvati, ali su oni tada imali dosta borbe sa malobrojnim ali moćnim Talijanima. Osim toga, "Dalmacija je predaleko Istri", lakonski će ustvrditi Božo Milanović). Ante Trumbić postat će prvi jugoslavenski ministar vanjskih poslova, onaj isti ministar koji će potpisati sporazum u Rapallu. Tako je jedan Dalmatinac, Hrvat, svojim potpisom zapečatio našu sudbinu.

Danas djeluju zapanjujuće protuslovlja koja su tištila rasuđivanje tog nesumnjivo velikog čovjeka, čovjeka koji će bitno obilježiti sveukupnost hrvatske politike kroz više od pola stoljeća djelovanja u samom njenom vrhu. Evo, stoga, izvadaka iz njegovih vlastitih rasuđivanja, pisanih 1935. godine, kada i sam uviđa svoje kolosalne promašaje. Razočarani Sveslaven, Jugoslaven, hrvatski tvrdi pravaš, a zatim jednako uzneseni "radićevac", nalazi utjehe i opravdanja za svoje poteze, kao i poštenja da gorko prizna vlastite zablude. Ante Trumbić tipični je predstavnik one konfuzne, neobaviještene, retoričke hrvatske barjaktarsko-tamburaške ideje, o kojoj onako sarkastično i sa žučnom boli piše Zvane Črnja.

Dakle, Ante Trumbić, piše 1935. (uz "lakonsku" opasku kako je "dualizam otrgnuo Istru od Hrvatske" - kao da Hrvati nisu sudjelovali u tome!): "Odstranjenje Austro-Ugarske sa Jadranskog mora, koje ima da pripadne narodima koji na njemu žive, to je bila za nas baza jednog sporazuma«. - Povijesno fatalna baza, što ćemo shvatiti kasno i prekasno - »Prva zapreka bila je talijanska iredenta, sentimentalna, fanatična, jednostrana. Italija je imala da ju ukroti i uglavi da ne postavlja sitne lokalne interese talijanstva ispred velikih problema budućnosti. Dogodilo se obrnuto, da je iredenta svojim sentimentalizmom uplivala na ratnu politiku Italije, i vršila nad njom kontrolu"... "Na fanatičnu dreku iredente Italija se ganula kao zaslijepljena mati i u toj sljepoći nije vidila ništa na svijetu nego istočnu obalu Jadrana".

U Rapallu 1920., kada je jednako razočaran, i nalazi "utjehu" u tipično hrvatskoj političkoj konstanti (od koje je Krleža bjesnio), da je izbjegao MALA MAIORA, veća zla, jer da nije potpisao u Rapallu, Italija bi tražila cijelu Dalmaciju, a ne "samo" Istru. Pašić je zacijelo računao s tom Trumbićevom nevjerojatnom moralističko-pragmatičkom osobinom, jer ga je dan prije potpisivanja ovlastio da sam odluči; potpisati ili ne!

Iz Trumbićevog govora o "rješenju jadranskog pitanja" u splitskom kazalištu prosinca 1920.: "Znao sam, predviđao sam, bio sam uvjeren, da će Rapalski ugovor izazvati bolan, težak utisak u cijelom narodu. Kad ne bi bilo tako, bilo bi žalosno. Narod koji može da trpi bez boli amputaciju životnih dijelova nema osjetljivosti, nema budućnosti (!!!??? - M. R.)... Italija je jedan jaki personalitet nacijonalni i kulturni u međunarodnom životu, dok je naš narod jedna nova pojava... Nastao je za nas momenat odluke i odgovornosti, čas duševne krize. Trebalo je odlučiti: ili primiti ili kidati. Trećeg izlaza nije bilo. U toj muci trebalo se sabrati i ocijeniti posljedice jedne ili druge odluke..."

O problemu pak nas koji smo pripali Italiji: "Nismo mogli da postignemo da se Italija prema nama obaveže u ovom pitanju. Ali u razgovorima, koji su se vodili u Rapallu, izjavljeno nam je, da će talijanska vlada dati u parlamentu deklaraciju o zaštiti prava naših sunarodnjaka u Italiji"; – i Trumbić se morao zadovoljiti tom praznom frazom – IZJAVLJENO NAM JE (???!!! - M. R.)...

Zanimljiva su onovremena izravna svjedočenja sudionika, kakva nalazimo u prigodnoj Spomen-knjizi proslave 60-godišnjice zastupnika naroda prof. Vjekoslava Spinčića (iz "Istarskog trolista" narodnjačkih prvaka – Laginja, Mandić i Spinčić, u Kastvu 22. i 23. listopada 1908., tiskanoj 1909. u istom Kastvu), s opaskom na koricama da je »čist prihod u korist Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru i Ðačkoga pripomoćnoga društva u Pazinu«. U knjizi je otisnut i govor samoga Vjekoslava Spinčića, evo iz tog govora dvije epizode koje jasno oslikavaju ondašnje stanje stvari: "Svršiv bogoslovne nauke pa filozofsku fakultetu, usposobljen za srednje škole, hoteć službovati u Istri, došao sam 1876. službovati kao pokusni kandidat na učiteljište u Kopar. Ravnatelj učiteljišta rekao mi je jednom zgodom: Sve je lijepo i dobro, ja Vas imam jako rad, ali mi ćemo se posvaditi radi Vašega hrvatstva; mi smo Iliri, naš je jezik ilirski! Hrvatske razrede označivalo se je 'Ilirische Klasse'. Nit onako učenu i razumnu čovjeku kaošto bijaše Revelante nije išlo u glavu, da smo mi Hrvati i da je naš jezik hrvatski"…

"Godine 1891. jeseni išlo nas je istarskih Hrvata na izložbu u Zagreb. U ime njihovo zahvalio sam se na bratskim pozdravima, te izrazio želju za ujedinjenje svih Hrvata, i nazvao Zagreb prijestolnicom svih Hrvata. Radi toga su me austrijske vlasti svrgle sa službe"...

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini