PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPula: Prolazi još jedan (zeleni) vlak

Igralište na Valkanama / Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)

Igralište na Valkanama / Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)


Bio sam klinac kad su me roditelji vodili u Ljubljanu, gdje je poslom i kasnije životnim tijekovima bio i ostao moj dragi nono. Sjećam se tih kupea u starom sporom vlaku koji je u večernjim satima s željezničke stanice kretao prema "gore". Puno ljudi bilo je uvijek na stanici, u ispraćaju svojih, a puno i u vlaku. Kako je bila večer, odnosno mrak, brzo bih zaspao, a bio je mrak, ali u zoru kada su me starci budili jer je trebalo brzo sići na stanici u Ljubljani. Neka nam je tradicija bila da prvo slasno svladamo par "kranjskih kobasica" s puno senfa na jednom od tamošnjih kioska. Uglavnom je bilo hladno i često snijeg, jer govorim o zimskim ferijama u školi, ili novogodišnjim praznicima. Tada je Ljubljana bila značajno drugačija nego danas, a obližnji Podutik, novo naselje obiteljskih kuća, još nije imalo gradski prijevoz. Autobus je stizao do 2 kilometra od kuća pa smo pješice po snježnim i ledenim stazama, s koferima i torbama, kao mali maraton osvajali dionicu do djedove kuće. Iz današnjeg kuta mi se to doima kao nešto imaginarno jer je svijet napredovao u povezivanju do razine luksuza u odnosu na ono vrijeme. Koje je, obzirom na djetinjstvo pa mladost, bezbrižnost sreće s roditeljima, neovisno o materijalnim razinama, bilo nešto što ostaje kao vječno sidro nostalgičnih jedinstvenih emocija.

Eno zelenih

Bilo je u tom Podutiku jako puno zelenila. Slovenija je sva zelena i vrlo brzo, kako sam rastao i sazrijevao, shvaćao sam razliku u prostoru i funkcioniranju kod njih, u odnosu na nas ovdje. Imao sam zapravo dobru liniju usporedbe u raznim smjerovima. Kod djeda sam odlazio do srednje škole za vrijeme zimskih i dijelom ljetnih praznika. Dok sam bio osnovac zimi, kako su mi govorili, planinski zrak u Sloveniji poboljšavao bi apetit, a ljeti bi navodno pomoglo da se malo osvježim od toplina u Puli. Pretpostavljam da je starcima trebalo malo mira, da je djed forsirao da dođem gore i dok nisam prešao u srednju, kad je ipak malo više značila moja riječ, bilo je po njihovom. Djed, ekonomist, volio je nogomet i vodio me na utakmice Olimpije u prvoj jugo ligi, što je bio pravi doživljaj. Kao i kad me vodio u Slovenijašport da mi kupi neki komad sportske opreme Adidas, tada u velikoj modi.

Vjerujem da svi imate više ili manje slične doživljaje tog doba života i emotivne obiteljske poveznice. Ovom prilikom idem u smjeru razvoja "života" kroz vrijeme, što se simbolički veže na drugačija putovanja prema Ljubljani i natrag. Pojavio se Arena Express, na proljeće 1970. godine. Smeđi moderni vlak koji je nazvan poslovni (i za studente) i povezivao je Pulu sa Zagrebom, i na putu duže stao u Ljubljani. Iz Pule se išlo u 4.10 (opet po mraku), u Ljubljani bismo bili oko 7.45, a u Zagrebu oko 9.40. Povratak je iz Zagreba bio u 15.40, a u Pulu bi stigao oko 21.10. Negdje 1980. su ga modernizirali, obojali pronicljivo u zeleno, stjuardese su bile vrlo susretljive, a uvodili su i neke revije, izložbe. Bilo mi je drago zbog komoditeta, ali pogotovo i zato što je moj djed tada ipak lakše i češće dolazio u Pulu. Čekanje svojih dragih na pulskom kolodvoru u 21.10 bio je također doživljaj, a kada bi se vlak pojavio iza zavoja, kod Mlina, uzbuđenje bi mi raslo. Djed je uvijek donosio neki komad iz Slovenijašporta i punu dozu topline, pažnje i dobrog raspoloženja.

Ode i zeleno

Tamo 1993. godine, čini mi se, ukinula se linija Zelenog vlaka. Kao da je simbolično krenula linija modernih tematika, kontra zelenog, pro zagađivanje zraka i prostora te propitivanje do današnjeg dana zašto smo još željeznički isključeni iz svijeta i u 21. stoljeću. Koliko čudnih tijekova, onih koji bi trebali ići naprijed, a vraćaju se natrag, onih koji bi trebali gore, a stalno se spuštaju dolje. I obrnuto.

Svaki me put prema Sloveniji, nakon što je djed otišao na drugi svijet, asocirao nečime na one zajedničke dane. Jer tamo kod njih ono što sam osjećao kao klinac nastavilo se i danas kao uvjerljiv dojam da žive u nekom nama nedokučivom ritmu reda i napredovanja. Ili kako bi se našalio jedan moj dobar poznanik iz Maribora, oni kad dođu kod nas preuzimaju naše navike, valjda da osjete koje su to blagodati ne-reda, kojih se mi tako čvrsto držimo. Tu vremensku liniju napredovanja i kontinuiteta reda, sada u zrelijim, da ne kažem starijim, godinama promatrao sam u vrlo čestom odlasku u Kopar. Gdje smo nekad igrali sa svojim klubom, pa smo kao veterani uzvraćali gostovanja našim tamošnjim prijateljima, te smo to nadopunjavali kao roditelji prateći djecu u njihovim nastupima od pionira do seniora. Pamtim prvu utakmicu na stadionu Bonifika u Kopru, koji je bio ništa posebno u odnosu na stari naš gradski stadion. Okruženje onako socrealističko kao kod nas.

No, iz godine u godinu, u spomenutim gostovanjima, ta je priča Bonifike bivala sve ljepša, raskošnija i funkcionalnija. Svaki novi put značio je nešto novo, da bi danas, 10-20 godina kasnije, sportsko-rekreacijski centar bio optimalan spoj baš za taj naziv – sport, rekreacija, ljudi, mladi, zabava, mnoštvo sadržaja i neki nama nedokučivi mir, red i čistoća. Bonifika danas na 52 411 četvornih metara ima prekrasni nogometni stadion (5 tisuća sjedećih mjesta), atletski stadion s nogometnim igralištem i tribinom, 2 pomoćna igrališta s prirodnom i umjetnom travom, 4 poligona za nogometne treninge, dvoranu za sport, zatvoreni bazen, fitness liniju na otvorenom, stazu za trčanje unutar centra, skate park, 8 zemljanih i 4 betonska tenis igrališta, 3 igrališta malih sportova (košarka, rukomet, mali nogomet…). Sve je to u službi nogometnog kluba Koper, atletskih i drugih klubova, građana i rekreativaca. Oaza mira i tjelesne kulture, a za nas koji dolazimo iz ovog organiziranog kaosa to je okvir nedosanjane društveno-sportske simbioze u korist građana i nadasve harmonije reda i urednosti u prostoru.

Dođe i ode zemljano

I tako, malo po malo do kasnijih godina srednjeg doba stigosmo do naših znanosti u organizaciji kaosa. U ovom malom vremeplovu, kad je Zeleni vlak debitirao iz Pule, kao preteča valjda neke posebnosti ovog kraja i poveznice s velikima u Ljubljani i Zagrebu, eto tada je prvi put postavljena trava na gradskom stadionu u Premanturskoj. Još smo tada imali karboninu pored njega, imali smo livadu kao ostatak nekadašnjeg igrališta prema zaobilaznici (slavno Marsovo polje), te se ravnala neravna poljana igrališta na Valkanama, podno napuštenog kamenoloma. Eto, 52 godine kasnije, čvrsto držimo do svoje tradicije. Igralište na Drosini je travnato, karbonina je postala umjetna trava. Poljana na Premanturskoj je ostala poljana. Poljana na Valkana je prestala biti igralište. Jedino se dogodila Veruda i stadion koji ima najgori teren u svemiru, a u stopu ga prati takva atletska staza. Imali smo kratko i pomoćno igralište, ali tamo je niknuo bazen pa je Uljaniku oduzet jedini kakav-takav trening poligon. Obećali su ga na Valkanama, gdje je poljana uz cestu poravnata kao igralište za trening, divlje kao i naši pulski pristupi uređenju prostora i stvaranja sadržaja za mlade i sportsku priču. Do kraja godine, govorili su, jer uvijek govore i govore i govore, da će tamo djeca Uljanika, koji su djeca Pule, imati pomoćno igralište s umjetnom podlogom. HNS je osigurao 2 milijuna kuna za teren, a grad je trebao, kao što uvijek uglavnom stoji u fazi "trebati", osigurati temeljne zemljane pripreme. Da tako u 2023. godinu uđemo barem jednom s osjećajem reda i uređenja za 21. stoljeće napredovanja, za korist svih nas.

Eto, toliko smo mi u Puli (za)ostali da je državi valjda prekipjelo pa sada traži da taj komad zemlje na Valkanama pripadne njoj, a ne da bude za Pulu i njene ljude. Možda malo i za sportaše. Ne znam, prosječni intelekt mi valjda ne dopušta razumijevanje, kako to sada od svega i svih borbenih aktera oko Valkana, odjednom (?) saznajemo da to zapravo (možda) nije naše. Mislim pulsko. I da taj umjetni teren, jedan fakat običan trening prostor, ali koji sve znači jednom klubu i stotinama djece, neće ni nakon dvije godine ugledati rezanje vrpce. I zbog čega će (i) tih 2 milijuna otići u Labin ili neki drugi grad gdje su spremni samo da im dodjele ta sredstva za njihov teren. Kao što će milijuni u kamp Istre ići u Bale. Ono, neovisno tko što politički misli i pripada, tko što o hotelu ili zelenilu misli, zar zbilja ova naša sportska mladost zaslužuje ovu znanost organiziranja kaosa i stalno propitivanje "kako drugi mogu, a mi ne". Eto, prolazi još jedan (zeleni) vlak, a na kolodvoru urbane priče samo još jedna recka prevlasti filozofije ruralnog.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini