Piše Milan RAkovac
Mazzacavai
Prethodni dio priče dostupan je ovdje.
Astra 9 mm! Roba španjola, mazzacavai!... Ma, zrman, ča se nisu i tebi partizani smijali da pištuolicu nošievaš, kako puškalicu? Ča te ni uni kurir drža per kulo, da će stati na pet kuorki i da ga niećeš zaditi z pištuolice-puškalice?
Gledao me netremice, tvrdo, ispitujući, trnci su mi laznuli niz kičmu: a zato se je predikalo da je Brnjusu čovika ubiti kako drugen škopca zaklati!...
Kao da mi se uvukao u um, ruku masnih od školjki, ruku s očekivanjem podignutih pred licem... A zato su rekli da je mora poj ća, u Poreč, u Španju, u Rašu, u partizane, u Italiju... vajk bižeći, vajk bižeći ki da su mu vajk kaplje krvi ljučke na tragu... ter vero da ni spodoba ljučka, stare žene bi se križale šakreto, z rukami u traveši za njin, pak roge petivale kada bi pasa, ter vero da ni Brnjus spodoba krstijanska na priliku Božju načinjena, nego da se je Bilfo u nj privrga, ma da ča, ma da vero da je, ma da vero da je Bilfo Orko ‘Kodlak u nj stavati doša jene noći kada da je z čovikon na bankuc kravu si jedinu zgubija pak čovika tega da je u jamu hitija kako ča je čuda njih potle jopet u jamu hita ki da su mrski nenarodni zlotvori i fašističke hulje ma vero pak ča da je oštar Menego fašišt bija kad je pištuolu partizanon da, pršute njin sla i sina su mu Niemci zavisli na srid srid piace u Šan Lorenco Paženatiko, ter ča...
Jedno jedino pismo da je bilo stiglo iz Južne Afrike još tamo 1957., kleo se poštin Giani kada su ga opili jedan bot na večerini poli Simatićovih, ma ča, drek pismo, ma da vero da je, ma da mu ga je uza Budo iz OZN-e i nienon niš da ne smi reći, pak da je muča, ter ča, Brnjusovih ni drugo živih bilo, ni matere ni oca, pak da je muča, ter ča?! Ma sad da ga drugo ne muči, ki da je grih sakramienski poštinu de arte e de onešta pismo čovikovo ne dati tamo kamo ga je čovik posla, ter vero da je i dolari bilo ki zna koliko u toj bušti, posvjedočio je Zvane Popačajkaro ča u svaku guzicu je kapac suoj nos zatući, ča, ča to, ča dolari, su se skočili Šimatići, ter to su naši šuoldi bili, i je popa za prsa poština jedan ud njih i kosiricu mu na trbuh zajno pritisa, si čuja poštin, ča je bilo z dolari? Ter krepa da bi uon, omo onešto, ko bi bija uon uza te dolare, ma da je Budo rasprikida buštu, nažga pismo zajno prid njin, sebi uza dolare i poša ća, uslipija da bin ko ni, časna partijska riječ! Uvi drugi pak z kosiricon škrrrkkk mu razriže košulju, poštin blid, ma da vero ne bi uon, ma da je Budo deset dolari uza sebi a deset hi njemu, poštinu da, ma vero da hi zajno puopu baderljansken ponija za Svietu Mariju Majku Bojžu Lurdsku ča moli za nas Hrvate, vero da bi mi dica umrla, ma vero da bi mi "renault 4" zgorija...
I Brnjus me gledao, gledao, gledao...
Nu da vidin pištuolu, Grgo mali?
Ne dan!
Ne daj, ne, pištuola je hudoba! Indiferente!
Opljahnuo je ruke u zdjelici pred sobom, pomno obrisao prst po prst salvetom, izvadio platinsko nalivpero s tirkiznim prstenom po sredini, pa notes tirkiznih kožnih korica, napisao mi nešto tamo, pružio mi.
Tamo je pisalo: "Astra" 9 mm - jurz - P - WA 252 - 54875 - Unceta y Compania - Guernica - Espana...
Izvadio sam svoj pištolj... ne mareći za prestravljenu, ledenu šutnju koja je u tili hip ušutkala razgovore i smijeh za okolnim stolovima. SVE TO PISALO JE NA MOME PIŠTOLJU, nosim ga uvijek sa sobom, jednom me neki motorist, Maltežanin, htio zaklati, krišom, noću provalivši u moju kabinu, jer sam ga nazvao Arapinom... jer tako je to pod "Bandiere ombra", tako je to pod svim zastavama na svim morima svijeta... Pružio sam mu pištolj. Nije ga ni pogledao, znao je sve. Promrmljao je samo "Madrid... trienta i sies... La Brigada del Amanecer"... niz lice su mu tekle suze... potekle su i meni, ljudi uokolo vratili su se svojim životima, što će im ta dva čudaka... ti sumanuti Europljani... Iz njega je iščilila sva čvrstina, srozao se u nemoćna, blagog, skrušenog i skršenog starca...
Što ga je to sad slomilo? Tog Bilfa-partizana, seljaka, rudara, republikanskog španjolskog revolucionera, tvrdog i opasnog čovjeka, partijskog likvidatora? Taj pištolj, uspomene, alkohol?
Ala, ala... companero! Ćemo zakantati? "Los quatros generales, los guatros generales... querida linda, querida linda"...
Španjolska 1936.! Brigada del amanecer, brigada svitanja... postoje o njoj svjedočanstva, spominju ju Luis Bunuel, Orwell, pričali mi naši "Španci" o toj bandi odmetnika koja bi u zoru "u ime revolucije" upadala u bogate kuće po Barceloni, pljačkala, zlostavljala, ubijala... Sad Brnjus, da li je i on bio u Brigada del amanecer, taj pištolj koji ga toliko uzbudio, zašto? Moj pištolj, poklonio mi ga tast, njemu ga poklonio drug mu Budo, knojevac, otevši ga zarobljenom njemačkom pukovniku kod Ilirske Bistrice 1945., poklonio mu ga s dobrim razlogom: tast svjedočio u njegovu korist 1948., spasio ga Golog otoka, Budo je, prije toga, bio po Istri, KNOJ, OZN-a, SDB, penzioniran kao "Rankovićevac", živi danas negdje u Herceg Novom, Kumboru.... Očevidno, moja se priča o tom pištolju "astra" (njemačka licenca, "Walter", otuda na njemu ono "kurz", za kratku cijev), očevidno nastavljala na Brnjusovu. Kako je i zašto upamtio zapis ugraviran u pištolj, pištolj kojeg je imao u rukama, nekog ubio? Kakva je njegova priča?
Htio sam čuti tu priču. Ujedno, bojao sam se nje. Bojao sam se Brnjusa. Ča je to moglo tako skršiti tega Bilfa, Ni Živo Ni Mrtvo Ča Na Križini Sela Čeka Spodobu krstijansku u Tovara u Vola Privržen Da Te u Jamu Vodi... Brnjus je znao da čekam to, i počeo.
Prvi je vlasnik "astre" bio zuavski poručnik Hasan Benhadžid, Francov jurišnik na Republiku, da li je on pištolj poklonio drugom vlasniku (u oružanom listu to nije pisalo), svom suborcu SS-feldwebelu Rolphu Ratzingerru? Kako bilo, esesovca je udarcem kundaka u čelo na Yarami dokusurio, ranjenog, iz samilosti, Fulgencio Muńoz Rosales…
Brnjus, kojega je u ideološkim pitanjima školovao Furlan Pepi Bentot zvani Fritaia, rudarili su skupa u Raši, učeći ga da je revolucija revolucija, ali da nikad do kraja ne smije vjerovati ni komunistima, a kamo li socijalistima, da vjeruje samo crnoj boji anarhije... taj Brnjus-Bilfo koji tu lekciju nije zaboravio, priznao mi je, ni kada je postao komesar bataljona u 13. Primorsko-goranskoj (trebala bi historija, magistra vitae, dodati tu i "istarskoj", ali ona je kurva, historija)... taj isti Brnjus što je sada preda mnom kršio prste i jecao, sprijateljio se s anarhistom Fulgenciom u Madridu, stekavši nove lekcije o revoluciji kada su Staljinovi povjerenici već hapsili i masovno strijeljali pripadnike POUM-a i anarhiste.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
