Piše Milan rakovac

Historija se sastoji od marginalnih detalja: ti detalji su nju, historiju, stvarali

| Autor: Milan RAKOVAC
Ilustracija/Milan Rakovac (Foto Saša MIljević/Pixsell/Arhiva Novog lista)

Ilustracija/Milan Rakovac (Foto Saša MIljević/Pixsell/Arhiva Novog lista)


Prije osamdeset godina, 8. rujna 1943., Italija je kapitulirala nakon pada fašističkog režima. Bio je to (i ostao!) najvažniji događaji za jadranske narode: za Talijane najvažniji nakon ujedinjenja. Za obalne Slovence i Hrvate, možda najvažniji od doba velike seobe naroda: Italija se vratila demokraciji, a mi smo se prvi put našli formalno (ako zanemarimo Napoleonovu Iliriju – protiv koje smo se borili!), pravno, u svojim nacionalnim zajednicama, slovenskoj i hrvatskoj. I jugoslavenskoj. Osim zamjetne, razvijene i brojne slovenske zajednice u tršćanskoj, videmskoj, goričkoj pokrajini. Kao i osim zamjetne, razvijene i brojne talijanske zajednice u Istri, Primorju i Dalmaciji.

Historija, povijest, zapravo se sastoji od marginalnih detalja: ti detalji su nju, historiju, stvarali.

Za Pazinske odluke NOO-a za Istru od 13. rujna 1943. o "kidanju svih veza s Kraljevinom Italijom" i "sjedinjenju s našom hrvatskom braćom", vodstvo NOP-a Hrvatske i Jugoslavije doznaje iz plakata što ga donosi kurir na motociklu u Topusko. "Tko se to tamo s nama sjedinjuje", zacijelo je pomislio Vladimir Bakarić?! Ma ne more se piplje sjediniti z kokošon, dite z materon? Rečeno-učinjeno: brže bolje je sazvano zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su donijete povijesne odluke - koje su donijete tjedan dana ranije u Pazinu! A Jakov Blažević pod hitno se otpravio u Istru, kad tamo opet šok – u Opatiji ga s autom čeka naš pop i vozi ga u Pazin. A onda smo opet u Pazinu na Saboru Istre 25. rujna donijeli parlamentarno, demokratski (svi slojevi prisutni, uključiv svećenike i Talijane!) odluke donijete 20. i 13. rujna 1943. Ali, Istru smo dobili najviše zato, što je Churchill izjavio da Italija mora kupiti "kartu za povratak". Za povratak, kamo? Među civilizirane, demokratske zemlje, a to je bila nagrada Titu i njegovim partizanima (uključiv hrvatske i slovenske partizanske jedinice iz Italije! – kad je na tisuće Hrvata i Slovenaca, vojnika talijanske vojske u Africi, poslije kapitulacije Italije formiralo čuvene prekomorske brigade. Cijela Istra ustala je i zbacila fašistički jaram. Tako će prije Pazina 13. rujna 1943., proglasom Narodnooslobodilačkog fronta za Istru od 7. rujna 1942. organizirana i istarska žena, "drugarice hajd u brobu s nama, jer Sloboda neće doći sama": "Organizirajmo se u čvrst nesalomljiv savez. Samo organizirani i složni moći ćemo da se borimo i pobijedimo neprijatelja. Rodoljubi, muškarci, žene, omladino, svi bez razlike, svi bez obzira na nacionalnu, klasnu pripadnost, sve što je pošteno, neka se sjedini u jedinstvenu narodnooslobodilačku borbu protiv naših dugogodišnjih fašističkih neprijatelja."

Već 13. rujna u Pazinu pokrajinski NOO donosi odluke o kidanju svih veza sa Italijom, ali već 9. rujna počeo je masovni ustanak i gotovo mirno razoružavanje talijanske vojske po garnizonima u Lanišću, Lupoglavu, Buzetu, Pazinu, Žminju, Kanfanaru, Svetvinčentu, Barbanu, Vinežu, Kršanu, Nedeščini, Rapcu, Labinu, kao i još masovniji ustanak po slovenskom primorju, Istri i Krasu... Osobito je važan bio poziv na ustanak kojeg je već 8. rujna navečer uputio rovinjskim i ostalim Talijanima Pino Budicin, te njegovi drugovi Malusa’, Poretti, Naddi, Privileggio, Segalla, Turcinovich...

Danas je važnije nego ikada držati u životu antifašističko nasljeđe jer fašizam, ne samo da se vratio diljem Evrope, nego uspijeva "abolirati", izbrisati, genocidna zlodjela nacifašizma. Zato je važan bio ovih dana nastup talijanskog književnika i sveučilišnog profesora Antonija Scuratija na 11 Festivalu svjetske književnosti. Scurati, autor tetralogije o Benitu Mussoliniju - prva dva romana "M. Dijete svojega vremena" (Premio Strega, 2019.) i "M. Čovjek providnosti" izdala je zagrebačka Fraktura, a preveden je na nekih 40 jezika - rekao je za ovdašnje medije: "U Italiji se o fašizmu govorilo iz kuta gledanja antifašizma. To gledište otežalo je razračunavanje Talijana s fašizmom. S vlastitom poviješću možeš se razračunati samo ako ju prihvatiš i preuzmeš odgovornost. Mislio sam da je demokracija datost, ali to je nešto za što su se naši djedovi i očevi borili, ona nije oduvijek postojala... Kad nacionalni vođe počnu citirati Mussolinija, smatrajući da će dobiti suglasje od slušača, očito je da antifašizam 20. stoljeća više ne vrijedi i treba ponovno započeti borbu... Moj roman odgovor je na autoritarizam, radi se o popularnom, demokratskom književnom obliku... Trenutno pišem četvrti nastavak o godinama Drugog svjetskog rata i opisujem najcrnje stranice fašizma i grozote koje su i ovdje tada činili. No mislim da neće biti dovoljno zaključiti djelo s padom fašizma ‘43., nego će biti potrebno napisati još jednu knjigu".

O da, treba napisati još mnogo knjiga o fašizmu, ali trebat će nam mnogo više od literature, jer bojati se da je uspostavljen, kao kolektivna opsesija, svojevrsni anarhofašizam kojem se priklanja sve više mladih ljudi diljem Evrope, i to baš zbog njegovog "filozofski", "etički" legitimiranog nasilja. Nasilje kao odgovor na propadanje Zapada, liberalkapitalizma, liberalističke demokracije. Nasilje nad vlastitom ženom i djecom, susjedom, migrantom, "ne-bijelcima", muslimanima, "komunistima" (ima li nas još uopće?) Hmm, da, možda, u oblastima kulture, umjetnosti, aktivizma. Ali, kako je još prije pola stoljeća pisao partizan, zadrti boljševik pa demokratski disident Milovan Đilas - "comunism is a spent force". Da, komunizam je "ugašena sila", ali ugašena je i snaga kapitalizma, kao i same demokracije – barem ove u kojoj još "živimo". Za sada...

Uovom našem kutku svijeta, između srednje i istočne Evrope, između Evrope, Azije i Afrike, između jučer i sutra, izvorni, generički antifašizam, antifašizam kao pogled na svijet, živ je još u Istri, a mislim i cijeloj republici Sloveniji. Zato je iznimno važno uputiti najmlađe generacije slobodara 21. stoljeća u neizbježnu konstantu moderne civilizacije, u samu srž ovodobnog humanizma, a ona je u historijskom, konkretnom, borbenome antifašizmu njihovih djedova. Koji su, od 1939. i napada Sila osovine (Njemačka, Japan, Italija – plus sveevropski kvislinški pokreti i cijele armije) na svjetski poredak – stvorili nikad prije čvršći planetarni savez do jučer napomirljivih protivnika. Jer moralo se rušiti nacifašizam, nasilni, rasistički pokret, do tada nezabilježen u cijeloj historiji civilizacije. Pokret mržnje i uništenja, gori od ratničkih pohoda "barbara" na Evropu u ranom srednjevjekovlju.

A mi, "alogeni", "s’ciavi" iskusili smo svu silinu fašističkog odiuma već 1919. kada prvi skvadristi zatvaraju naše škole i novine i ustanove, ubijaju, konfiniraju po logorima naše djedove, pale Narodni dom i cijela sela. Zato ovdje, posve sigurno, NO PASARAN!

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater