PIŠE ROBERT mATTEONI

Gospodin Dino, stara garda gospodske Pule

Dino Makovac

Dino Makovac


Dobri ljudi su bogatstvo našeg življenja. Oni u krugu naših obitelji, u krugu prijatelja i suradnika, u širem krugu poznanika, oni u krugu životne svakodnevice od najmlađih nam dana kroz djetinjstvo, školu, zaposlenje, periodične suradnje, oni u nekoj novoj međusobnom i obiteljskoj poveznici. Dobrih ljudi nemjerljivo je više nego što bi se danas osjetilo iz kritičkog stava svakodnevice.

Kroz 50-tak godina tih je proporcionalno sve većih krugova bilo puno. U 40-tak profesionalnih godina pogotovo. Pogled unatrag potvrdit će, iz logično iskusnijeg fokusa, doživljaje mnoštva kvalitetnih i pozitivnih ljudi koji su dio naše svakodnevice. U kojoj, prolazom godina i blijeđenjem susretanja, mnogi dobri ljudi ostanu na polici memorija. I kada napuste svijet, memorije se osvježe i u drugoj formi iznova snažno podsjećaju. Na dobrotu ljudi.

More vodilja života

U rujnu 2003. godine, za rubriku "Šetnje na sedam brežuljaka" porazgovarao sam i s tim gospodinom. Imao je tada 61 godinu. Sreli smo se u Zajednici tehničke kulture na Verudi gdje je bio u društvu s dragim mu suradnikom Ante Tonkom Rasolom. Još jedan iz stare garde sportskih pregalaca, entuzijasta, prosvjetara, posvećenih odgoju i obrazovanju mladih generacija. On, Dino Makovac, djelovao je u početku kao da nevoljko priča za novine. Kad se razgovor zahuktao na različitim prugama grada, sporta, školovanja, obitelji, potpuno se opustio.

Čitam tu njegovu životnu priču 19 godina kasnije. Jer Dino Makovac (80) je u srijedu preminuo, i trebalo se podsjetiti nekih stavova. Koji su tada bili takvi da ih čovjek može danas preslikati u aktualnosti. Da je prostora, trebalo bi ponoviti tu priču. Jer to je, bez pretjerivanja, priča o Puli i načinu života koji je naš grad učinio tako posebnim, ne samo Puležanima i Puležankama, od vremena drugog svjetskog rata na dalje. Od čega je krenuo i Makovac.

"Rođen sam u siromašnoj obitelji u Makovcima, kod Buja i s pet godina sam uz roditelje, brata i dvije sestre preselio u Pulu. Otac je dobio mjesto šefa u poljoprivrednoj zadruzi, u prostoru negdašnjeg DES-a na Verudi. Tadašnje vlasti dodijelile su nam kuću, ispod Vodotornja. Pula je bila pusta, kuća koliko želiš".

Godina je 1947., pusta, ali prelijepa Pula.

"Dijelom razrušena na Rivi, Monte Zaru, ali opet spektakl za oko. Brojni uređeni parkovi, fontane, slikoviti natpisi na kućama i obrtima, iznimno čiste ulice i gotovo umjetničke fasade, kipovi… Kako je tek zračio dušom Mornarički park, kraj svakog stabla bio je natpis s podacima o porijeklu i vrsti. Vodoskoci, ribice".

Netko je na to trebao paziti.

"Guardaradići su bili strah i trepet, nije bilo šanse hodati po zelenoj površini, kamoli devastirati".

Njega je kao petogodišnjaka šokiralo nešto drugo.

"Prva stvar koja me impresionirala jest žarulja. Do tada je nisam vidio. Prizor mora, naravno, bio je vodilja mog života".

Dino Makovac u svojem će vijeku postati sinonim plivačkog sporta i vaterpola, učenja djece plivanju, organiziranju sportskih manifestacija, su-osnivanju klubova njegova sporta… No, davno prije toga je morao sam postati plivač i zaljubljenik sportova na vodi.

"S pet godina su me stariji dečki u društvu bacili u more i kazali – plivaj! Tako se tada učilo. Na ulici se opstajalo u grupama, unutar kojih si se zabavljao. Bilo je različitih skupina po gradskim kvartovima, međusobnog rivaliteta, bilo je i tuča, ali puno manje od onog što se pričalo. Znalo je biti gužve kad bi se pojavili ljudi izvana".

Nepisana pravila reda unutar tadašnjeg društva, Makovac je slikovito predočio.

"Mi na Verudi sastajali bi se u 'Dobro kapljici', gdje su stariji igrali na boće. Mlađi smo morali čekati do pola sata pred kraj radnog vremena da bi malo bacili balote, kad bi stariji uzeli violine, harmonike i gitare te koncertirali za dušu. Bila su to zatvorena društva, teško se ulazilo u đir. No, stariji su respektirali vrijednosti i vremenom si postajao dio njihove priče".

Nagrada pa otkaz

Puno je tih "priča".

"Bili smo puno vremena na Stoji, na kupalištu, gdje su se okupljali autohtoni Puležani. Tko je bio malo jači, sa starijima je igrao u rotondi. U Grad se išlo zbog Korza, na ples u Circolo, čekalo se u redu".

Često je spominjao nekadašnji red. Dino Makovac se nametnuo prvo kao vaterpolist, iako je imao tek 165 centimetra.

"Bio sam nižeg rasta ali sam dobro i brzo plivao. I davao golove. Bili smo jaki u Puli, imali i reprezentativnog golmana Karla Stipanića. Igralo se kod veslačkog na rivi, bilo je i po tisuću gledatelja. Jednom su me pozvali u Rovinj kao pojačanje i na predstavljanju se publika smijala kad su me vidjeli onako niskog prema drugim divovima. Na kraju se skandiralo 'sedmici' iz Pule nakon mojih golova".

Vaterpolo, plivanje, život sportaša. No, Makovac je bio intelektualac, ne samo po diplomi nego i ponašanju. Što je teže u današnje vrijeme.

"Završio sam Pedagošku Akademiju u prvoj generaciji 1963. godine, područje kemije i tehničkog odgoja. Posvetio sam se djeci".

Radio je u školi Veruda, u Labinu, a nakon vojske dobio je posao u Moša Pijade, danas OŠ Centar. Predavao je tehnički odgoj, pa kemiju, potom 15 godina tjelesni, a od 1982. godine bio je direktor škole. Tu počinje i završava izmjena stvarnosti lijepog i mučnog, tipično na hrvatski način.

"U 1996 godini, u općoj nevjerici, nisam dobio produženje mandata i proglasili su me tehnološkim viškom (s 54 godine!?). Slijedilo je šest mjeseci bez posla".

Zahvala "društva" za sve što je s kolektivom učinio, podignuvši kvalitetu nastave u školi koja je do tada bila na lošem glasu. Uveli su računala već 1983., derutnu zgradu su potpuno obnovili praktično od temelja do krova. U tišini su četiri godine osposobljavali prostor dvorane za tjelesni, koji se do tada odrađivao u učionici.

"Sve smo to ostvarili zahvaljujući kompaktnosti kolektiva".

Slijedile su nagrade, kao preteča otkaza.

"Prvo sam ja dobio nagradu Grada Pule, godinu dana kasnije i Škola. Bio je to 5. svibanj 1996., a onda su mi odmah 6. svibnja poslali obavijest da sam 'otpao'."

Tako se to u nas radi, sa zaslužnim ljudima, koje suradnici i učenici poštuju, ali nisu…

"Moje neimenovanje bilo je posljedica čudnih situacija. Bilo je pritisaka, vrijeme kada se nije vrednovalo znanje i rezultati već poslušnost. Nisam htio u HDZ. Grozno je kad se politika miješa u sfere života koje bi morale biti čiste kao sunce, tipa zdravstvo, prosvjeta, sport. Gdje se političari umiješaju, jao si ga nama".

Držala ga je, dok je bio praktično na ulici, podrška kolega.

"Da, 50-tak odreda vrijednih kolega iz škole bili su maksimalno uz mene. Doživljavao sam najteže trenutke, ali ta mi je podrška davala snagu da izdržim. Pisali su peticije da me se vrati i to dovoljno govori o našem odnosu."

Otvorio pulski bazen

Tada su mu u pomoć priskočili gradski čelnici koji su imali osjećaj za ljude i gradski život?

"U vrijeme gradonačelnika Štokovića i Župana Delbianca dobio sam posao stručnog suradnika u Zajednici tehničke kulture. Kao organizator svih natjecanja osnovnih i srednjih škola u znanosti, jezicima i sportu. U tom procesu prođe 7-8 tisuća učenika godišnje".

Imao je temeljem iskustva već tada vrlo jasne stavove o obrazovnom procesu.

"To što radimo s djecom je kriminalno, marginalizirali smo tehničku i tjelesnu kulturu. Učimo ih tko je političar u Kini, a ne znaju držati kacavide u ruci. Da o motorici, koja im je katastrofa, ne govorim. Nastavi li se tako, s 18 godina ta djeca će biti polu-invalidi".

Dva desetljeća kasnije, alarmantni su podaci o pretilosti djece u Hrvatskoj. Eto, dobro je procjenjivao Makovac već tada neke stvari. A sport? Bio je jako kritičan, pogotovo prema odricanju iskusnih stručnjaka. I u evoluciji plivačkog sporta u Puli.

"Ostajem uvjerenja da je za grad kao Pula potreban i dostatan jedan klub. Sad ima u tri kluba veća masovnost, ali nema kvalitete. Sve ovo je proizvod roditeljskih pritisaka, loših međuljudskih odnosa, ideje nekih koji smatraju da se rad s djecom svodi na držanje štoperice. Kakva zabluda. Nisam tjerao djecu koja ne bi platila članarinu. Što je s trudom, talentom? Fućkaš jednu članarinu. Danas čim netko ne plati, pošalju ga kući. Kamo to vodi?"

Priča Dina Makovca je prebogata pozitive i tako je treba zaključiti.

"Sve sam u životu postigao, a shodno uvjetima koje sam imao. Izvukao sam maksimum. I ništa ne bih mijenjao, pogotovo ne svoja uvjerenja. Ostaje samo jedna nerealizirana ambicija, duga 40 godina- bazen! To je opsesija".

Tako je bilo do prosinca 2018. godine. Kada su oni koji su odlučivali, vrednovali njegove zasluge u razvoju plivačkih sportova, te mu ukazali čast da otvori, napokon doživljeni, novi kompleks bazena.

Dino Makovac jedan je iz stare garde koji su stvarali duh društvene Pule u onom okviru kojeg se danas drži zaslužnim za odraz identiteta umjerenosti i pitomosti urbane zbilje te nadasve kulture gospodskog ponašanja. Bilo bi zato povijesno pristojno odati mu priznanje i imenovanjem bazenskog kompleksa na Verudi po njegovom imenu. Zbog društveno važnog djela pedagoga, odgojitelja, sportaša i entuzijasta. Iznad svega, dobrog čovjeka.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini