Komentar glavnog urednika Roberta Franka

PEĐA GRBIN nije ni samuraj ni boljševik, ali brutalno skida glave neistomišljenicima

Robert Frank

Robert Frank


Šef SDP-a je unutarstranačke promjene morao provesti mekše, senzibilnije, pravednije, morao je u uži krug postaviti i one s kojima se nužno ne slaže, morao je odabrati široki spektar suradnika koji će internim debatama i razmimoilaženjima na kraju iskristalizirati najbolje stavove i odluke, morao je poticati razmjenu mišljenja, a dobit će šutnju iz straha od, pogađate, revanšizma i osvete

 

Ne izgleda nimalo (socijal)demokratski kad novi šef SDP-a Peđa Grbin u prvom tjednu svog mandata odmjerenim udarcem vitlajućeg samurajskog mača skida dojučerašnje prijateljske, a odnedavno neprijateljske glave. Grbin, naime, beskrupulozno i ekspresno dekapitira stranačke kadrove zatečene na važnijim (saborskim) funkcijama. U boljševičkoj maniri brutalnog obračuna s neistomišljenicima unutar svojih redova, prvi čovjek Partije (polu)staljinističkim metodama razrješava kadrovske gropove. Netko zlonamjeran bi mogao zaključiti da Grbin tretira one suprotnog mišljenja onako kako je Staljin doživljavao trockiste. Malo bolje informirani znaju kako je to 1940. godine završilo za Trockog u Meksiku.

OK, složit ćemo se da Grbin nije ni samuraj ni boljševik, ali modus operandi u nekim elementima neodoljivo podsjeća na razdoblja kad je to bilo aktualno. Za socijaldemokrate, koji se kite beskrajnom tolerancijom prema svim oblicima različitosti, suštinski je ono što Peđa radi ružno i neprihvatljivo. On pod krinkom prava novog šefa na svoje kadrove doista provodi revanšizam i osvetu. Revanšizam, zanimljivo, prema onima koji misle drugačije i legitimno su mu se suprotstavili na unutarstranačkim izborima. No revanšižam se u drugoj i terminalnoj fazi pretvara u osvetu, jer su, valjda, heretici i izdajnici glasali za njegove oponente, a to zahtjeva kaznu. 

Nepovjerenje i paranoja

Ako je a=b i b=c, onda je a=c! Dakle, matematički, logički i politički: tko se kandidira protiv Grbina, on će mu se, kad ispadne a=c, u konačnici i osvetiti. Zato je neupakirana poruka ambicioznim SDP-ovcima sljedeća: ne idite protiv Peđe! Kompromitirajući trokut s točkama a, b i c kristalno je jasan kao nebo dan poslije jake kiše, kad bura negdje daleko porazbaca teške, guste i olujne kumulonimbuse.

Nažalost, predsjednik SDP-a ušao je u matricu ponašanja goleme većine stranačkih čelnika: nepopustljivo zahtijeva bespogovornu lojalnost onih koji se stavljaju na mjesta eliminiranih. Kako se nepovjerljivo i paranoično ponaša, još će iz naftalina izvući nekog stogodišnjaka, smjernog, iskrenog partijca iz kasnih 30-ih godina prošlog stoljeća. Možda, naime, jedino takvima i vjeruje. Grbinov je sljedeći problem što ne nastupa nadahnjujuće i inspirativno. On, trenutno, nema ni snagu okupljanja, nego razjedinjuje ionako defetizmom i autodestrukcijom prožetu stranku, čiji je veliki politički potencijal obrnuto proporcionalan deficitarnim sposobnostima SDP-ovih elita.

Zasad Grbin nije inkluzivan nego isključiv, debalansirao je odnos snaga i moći u SDP-u, arhitekturu polarizirane strukture svakodnevno razbija još više. Problem je što u općem nepovjerenju u svojim rukama želi koncentrirati svu moć. A onda će mu najveći neprijatelj postati on sam: nekontroliran, samoizoliran, usamljen, uplašen. OK, scenarij je nategnut, ali malo, ne previše.

Šef SDP-a je unutarstranačke promjene morao provesti mekše, senzibilnije, pravednije, morao je u uži krug postaviti i one s kojima se nužno ne slaže, morao je odabrati široki spektar suradnika koji će internim debatama i razmimoilaženjima na kraju iskristalizirati najbolje stavove i odluke, morao je poticati razmjenu mišljenja, a dobit će šutnju iz straha od, pogađate, revanšizma i osvete. 

Bitka svih bitaka

Zadnje je unutar SDP-a, i to je bitka svih bitaka, zapelo oko mjesta za predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, važnu funkciju na koju Grbin, opet, i opet, i opet, želi staviti svog čovjeka od povjerenja. Ovog puta radi se o Siniši Hajdaš Dončiću, koji bi zamijenio unutarstranačkog neprijatelja Nikšu Vukasa. Ta funkcija uvijek, po nepisanom, ali potvrđenom pravilu, pripada najvećoj parlamentarnoj oporbenoj stranci. Trenutno, dakle, SDP-u. Umjesto da, po istoj logici pripadnosti te funkcije parlamentarnoj oporbi, Grbin tu funkciju prepusti unutarstranačkoj oporbi i pokaže minimum minimuma poštovanja SDP-ovaca koji ne misle nužno kao i on, čini se da inzistiranjem na Hajdašu po svaku cijenu kida i posljednju nit stranačkog prijateljstva i tako licemjernog drugarstva na koje se u Partiji pozivaju. Visoka razina isključivosti Peđe Grbina opasnost je ne samo za ambiciju njenog povratka na staze stare slave, već i za sam opstanak razjedinjene stranke.

Nažalost, za hrvatsku socijaldemokraciju i općenito političku scenu, kojoj zbog ravnoteže lijevog i desnog treba moćan, snažan i dosljedan SDP, u Peđe Grbina u ovom trenutku nema dovoljno mudrosti. Iako mu je nadohvat ruke "Umijeće ratovanja" Sun Tzua, njegovi brojni strateški savjeti te izvanredna mudrost, šef socijaldemokrata ne poseže za takvim rješenjima. Ne shvaća, kao što reče Sun Tzu, da „vrhunska odličnost nije u dobivanju svake bitke, nego u poražavanju neprijatelja bez ulaska u boj“. Suprotno tome, Grbin srlja u rat dok mu se nudi mir.   Istodobno je u toj stranci prisutna zbunjenost kod vojnika, što je očiti znak nepoštivanja generala. Teška vremena traže preispitivanje odluka. Ima li Grbin snage za to?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of