Kad je prije nekoliko dana premijer Andrej Plenković po prvi put u javnosti spomenuo kako ne mogu svi problemi u državi biti na grbači Vlade, pa je prozvao i HNB s mjerama protiv inflacije, te poslodavce koji bi trebali početi misliti i na radnike, a ne samo na sebe i svoje profite, spomenuo je da su privatne tvrtke u hrvatskom vlasništvu u prošloj godini ostvarile oko deset milijardi eura dobiti. Ne prihoda, nego čiste dobiti.

Propulzivne djelatnosti, inovacije, jednorozi, IT - u redu, razumljivo. Ali sad je objavljena i vijest kako su milijardu eura u 2024. godini iznosili samo prihodi poduzetnika u djelatnosti proizvodnje kruha, svježih peciva, slastičarskih proizvoda i kolača. To je povećanje od čak 9,5 posto u odnosu na 2023. godinu. Svi znamo - istovremeno su cijene kruha u zadnje četiri godine povećane u Hrvatskoj čak 60 posto, a cijena pšenice stagnira već tri godine i na niskim je razinama.

Dakle, inflacija je 4 i pol posto, ako to pomnožimo s četiri godine, to je hajde od oka 20 posto, a cijene kruha rasle su 60 posto. Što reći?! Sve je pametnome jasno: netko se opasno bogati na leđima najsiromašnijih, jer kruh je ona namirnica koja je supstitut za sve drugo što bi se moglo nazivati luksuzom. Ako nemaš za pjenicu na posteljici, pojedi sendvič, rekla bi neka moderna Marija Antoaneta.

Ovi podaci o zaradama pekara, uglavnom velikih mega lanaca, najbolje govore o stanju svijesti u Hrvatskoj. Dok Vlada pokušava ograničiti cijene nekih od najosnovnijih namirnica kao što je polubijeli kruh, istovremeno trgovci ostvaruju milijarde dobiti na varijantama pekarskih proizvoda koje, budimo realni, ljudi u tolikoj mjeri u Hrvatskoj jedu jer im je to i dalje najjeftinija (i najnezdravija) varijanta prehrane.

Pritom ti isti ekstraprofiteri još i od Vlade traže sastanke na kojima bi upozorili koliko ih pogađa podizanje minimalne plaće - umjesto da ih je sram što ljude plaćaju manje od tisuću eura, oni se na Vladu ljute što taj limit podiže, a jedan kruh cijene na 2 eura i više. "Troškovi rada u našoj su proizvodnji jako porasli", kažu proizvođači koji su ujedno i prodavači kruha. Porast dobiti od deset posto nije im faktor u jednadžbi, nego im je vlast kriva što pokušava zaštititi onih oko sto tisuća radnika koji u Hrvatskoj rade za minimalnu plaću. Baš sramotno.

Na listi 40 europskih zemalja po cijenama bijelog 500-gramskog kruha Hrvatska jede srednje skup takav kruh - po 1,46 eura, čime je na 16. mjestu. Najskuplji je na Islandu - 3,59, a najjeftiniji u Bjelorusiji - 0,48 eura. Ali ako pokušate u jednom od tih pekarskih lanaca kupiti najnormalniji sendvič, on košta i do 7,5 eura. To je više od 50 nekadašnjih kuna. Pa da je ta focaccia i od zlata, ne može koštati 50 kuna. Onaj dragulj iz krune Napoleonove ostavštine u Louvreu koji je ukraden prije dva dana, jedini joj valjda može konkurirati.

Pritom, cijene pšenice stagniraju li, stagniraju. Nikako da nakon napada Rusije na ukrajinska polja pšenice cijene porastu, kako bi proizvođači imali razloga da ovoliko napuhuju cijene. Ali ekonomija je često samo percepcija, psihologija, pa im je rusko-ukrajinski rat baš dobro došao za prodaju priče o tome kako je pšenica postala nešto poput svetoga grala. Ali nije - onaj tko prati, zna da je to samo isprika. Da ne kažemo laž.

Naravno, ratari su stoga u minusu. Ali ne i proizvođači i trgovci kruhom - i kolačima. Sve je dakle jasno kao dan, ali može premijer i svi mi zazivati pravdu koliko hoćemo, privatni profiteri time se ne zamaraju.

Zato je rješenje opet isto, a zove se Andrej Plenković. Ako država ne bude krenula u snažnije oporezivanje ekstraprofita, sve će uvijek ostati isto. Sirotinja će i dalje jesti kruh, možda čak i kolače, ali netko drugi će jesti pjenice i posteljice. Problem je u tome što se pod ekstraprofitima smatraju doista enormne zarade iznad sto milijardi eura ili slično, i to se odnosi uglavnom na ogromne međunarodne korporacije. Tako je na europskoj razini, tako je i u Hrvatskoj. No neka rješenja morat će se naći. Jer s rastom inflacije, za sve je kriv Plenković. Ako želi skinuti taj teret sa sebe, morat će naći rješenja da privatnike prisili da smanje cijene, ili da barem počnu svoje radnike pošteno plaćati.

Povezane vijesti

• I 2025. u spirali
• Rekonstrukcija koalicije
• Globalno i lokalno – politika bez srama