PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Stalno zaboravljamo koliko smo prolazni

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


Svaki smo dan svjedoci da ljudi odlaze. Nebitno imamo li vlastitih iskustava sa smrću bliskih osoba ili ne, često nas odlasci susjeda, prijatelja ili tek poznanika podsjećaju na to da, kako kaže stara izreka, danas jesi - sutra nisi. No, unatoč brojnim podsjetnicima, naša osviještenost o smrtnosti na niskim je granama.

Činjenica je da nitko od nas ne zna koji mu je dan u životu namijenjen kao posljednji, pa ipak većina ljudi živi kao da tom putovanju nikada neće doći kraj. (Pre)opterećeni materijalnim stvarima, toliki vape za zgrtanjem silnoga novca, nekretnina i ostalih materijalnih dobara, kao da će živjeti još barem tri-četiri života. I rijetko se tko zapita - čemu? Sve dok ne dođe još jedan podsjetnik, pa kratko potraje strah od vlastite prolaznosti.

Rijetki se, zapravo, upitaju zbog čega žive tako kako žive, uljuljkani u lažne životne vrijednosti koje je stvorio duh konzumerizma današnjice. Mnogi su zaboravili presložiti životne prioritete, komunicirati s najbližima, pa i samim sobom, biti blizu čovjeku u potrebi, biti čovjek. U toj utrci za 'biti najbolji, najbogatiji, najuspješniji, naj što god, neki ne prežu ni pred kime i ni pred čime.

Rijetki ljudi danas uopće pronalaze vremena za introspekciju. Predani radu i svim tričarijama koje se provlače u međuvremenu, poklanjaju svoje trenutke banalnim temama, površnim ljudima i poslovima koji ih mrve umjesto da ih ispunjavaju.

Tko smo, što smo i kamo idemo pitanja su koja ostaju negdje daleko od nas, zapisana u lekcijama filozofskih i teoloških knjiga na koje smo odavno zaboravili. Današnjem vremenu je važno samo koliko imamo i koliko smo 'važni', na ljestvici današnje 'važnosti'. Nasmijao bi se čovjek na sve to, da nije duboko žalosno.

Na temu prolaznosti mogli bi se napisati romani, no rijetko tko joj želi posvetiti i slovo, a ni misao. Puno je lakše, brže i daleko bezbolnije odmahnuti rukom, otjerati misli, emocije, pa i sugovornika koji se drznuo odmaknuti nas na trenutak u našoj besmislenoj utrci za nepotrebnim.

Kada bismo samo mrvicu bili svjesniji svoje prolaznosti, možda bismo prestali zgrtati blaga, laktariti se za vlastiti uspjeh, pa i gaziti preko drugih da bismo postigli svoje materijalne ciljeve, možda bismo bili iskreniji prema drugima, životu općenito, a prvenstveno samima sebi. Možda bismo se onda prestali čuditi smjeru u kojemu nas život vodi. Jer, svi smo mi isti ispod kože, samo je pitanje koliko njezinih slojeva treba skinuti da bi se stiglo do emocija.

Tko od nas ima petlje pogledati se u zrcalo i pitati se ima li smisla sve to što čini? Tko od nas ima snage zapitati se je li sretan? Jesu li sretni ljudi oko nas? I što smo mi učinili da budu sretni, ili barem manje nesretni?

Danas jesi - sutra nisi. To je jedina istina koja nikoga od nas neće zaobići. A istinu nikada nije lako ni čuti, a još manje prihvatiti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter