(Foto Sergej Drecshler/Davor Kovačević)
Sankcije nisu tek oruđe kojim velike sile isključivo ciljaju samo svoje velike protivnike. One često imaju kolateralne žrtve koje s osnovnim sukobom imaju malo ili nemaju nikakve veze. Manje države koje su samo tangentalno uključene u sukob interesa velikih igrača nerijetko plate razmjerno najveću cijenu. Takav je primjer i ova najnovija kriza u kojoj bi hrvatska tvrtka Janaf, operater naftovoda i važno čvorište u opskrbi Srbije naftom, mogla pretrpjeti veliki gubitak prihoda zbog sankcija koje je Amerika nametnula Naftnoj industriji Srbije (NIS) koja ima ruskog vlasnika.
Na početku ove godine SAD je uveo dodatne sankcije koje se tiču ruskog energetskog sektora. Među pogođenima je i Naftna industrija Srbije (NIS), u kojoj značajan udio imaju ruske tvrtke, prije svega Gazprom Neft i Gazprom. Washington je zahtijevao, odnosno postavio početni uvjet da se ruski vlasnički udio smanji ili da se vlasnička struktura promijeni kako bi se izbjegla potpuna primjena sankcija. Iz niza razloga to se nije dogodilo, a Amerika je odlučila na srpsku tvrtku srušiti punu težinu sankcija.
Srbija, odnosno NIS, u velikoj mjeri sirovu naftu uvozi preko Janafa, hrvatske državne tvrtke. Međutim, dovođenjem sankcija NIS-u dogodio se domino-efekt, odnosno u pitanje je došlo poslovanje svih tvrtki uključenih u taj lanac, uključujući i Janaf i luke i brodare.
Iako još uvijek nije sigurno da će prihodi Janafa biti smanjeni za čak 30 posto, podaci pokazuju da bi sankcije mogle ozbiljno destabilizirati poslovanje ove tvrtke. Dozvole za nastavak transporta znatnih količina sirove nafte do NIS-a su se od početka proljetnih mjeseci redovno produživale na ograničeno vrijeme. To znači da Janaf cijelo to vrijeme nije mogao ni dugoročno planirati, što pak znači da im je poslovni rizik znatno porastao. Ako bi se obistinila najgora nagađanja, da Janaf zaista izgubi 30 posto prihoda, bio bi to veliki udar na stabilnost poslovanja, na mogućnost održavanja investicija i modernizacije infrastrukture. Postoji tu i izravna ljudska cijena. U pitanje bi mogla doći i dosadašnja razina zaposlenosti jer fiksni troškovi ostaju, a prihodi se istovremeno znatno smanjuju. I tu je sada ključna stvar.
I Hrvatska i Srbija su premale zemlje da bi mogle išta učiniti na promjeni globalne slike koja ih je dovela u nepriliku. Ostaje im dakle da se prilagode. A toj prilagođenosti definitivno neće pomoći izjave da bi Hrvatska ovaj problem mogla riješiti kupovinom NIS-a. Ista ona Hrvatska koja je svoju Inu, odavno za relativno male pare i na čudne načine, prepustila Mađarima. Naravno, na toj političkoj frekvenciji već odavno funkcionira srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je u velikim problemima pa mu je javni sukob s morskim mu Hrvatima poslužio kao dobar odušak. On je, naime, ustvrdio da će problem riješiti na način da Srbija kupi i Janaf i Hrvatsku elektroprivredu (HEP). Uglavnom, mali se svađaju iako su oba u problemu koju nije nastao njihovom zaslugom. Činjenica da je NIS velikim dijelom u vlasništvu ruskih tvrtki, ali to se dogodilo u vrijeme kada je ruski kapital bio ne dobrodošao, nego bio s fanfarama dočekivan u svim velikim zapadnim metropolama.
Nije Srbija tada učinila ništa što nisu radile sve zapadne zemlje. Nije, dakle, u političkom smislu nimalo odgovorno da je ruska tvrtka vlasnik njihove naftne tvrtke. Kao što nije Hrvatska nimalo kriva što se nalazi odmah pored Srbije. I što ništa nije bilo logičnije da se još za vrijeme Jugoslavije napravi Janaf kako bi se sirova nafta dopremana u jadranske luke mogla prevoziti i do rafinerija u Srbiji. Međutim, bez obzira na to, na tu mučnu povijest dvaju država i naroda, bilo bi veliki pokazatelj zrelosti da dvije države kada već, zbog uvođenja sankcija NIS-u, moraju birati između nekoliko loših opcija da to naprave, ne kao neki strateški partneri jer to je nemoguće, već kao dvije susjedne zemlje koje kroz nekakvu elementarnu suradnju pokušavaju umanjiti štetu koja će neminovno nastati. I koja će ih obje pogoditi. Da se pokuša pronaći neki kompromis koji bi umanjio tu štetu. Mada je veliko pitanje koliko će veliki igrači imati razumijevanja za muke u koje su gurnuli dvije susjedne zemlje.