Prošlog vikenda imao sam privilegiju svjedočiti oproštaju jednog velikog igrača, od jednog velikog kluba, u jednom velikom i prekrasnom gradu. Madrid je praznik za oko, senzacionalne arhitekture, širokih avenija, mnoštva zelenih oaza, monumentalnih građevina, a u kojem je unatoč milijunskoj naseljenosti promet protočan, bez stresa i nervoza. Ionako su Španjolci relaksirani pa im ta bolest suvremenog urbanog svijeta, diktatura vozila, samo dodatno daje snagu cool tipova.

Madrid je svjetska metropola nogometa. Svjetska nogometna organizacija FIFA je službeno proglasila Real Madrid najboljim klubom XX. stoljeća. Uzmemo li u obzir da su u prvoj četvrti XXI. stoljeća najuspješniji, jer su uz ukupno 41 trofej dodatno podigli rekord europskih naslova (s dodatnih 7 na 15), jednostavno je dokučiti u kojem pravcu nastavlja madridski kolos.

Dok sam se upoznavao s uzbudljivom vizurom iz hotela Eurostar, na visini 30. kata tog atraktivnog tornja, prvi će vam prizor zaokupiti velebni stadion Metropolitano. Dom je to Atletico Madrida, ljutog gradskog rivala Realu, čiji se navijači međusobno ne vole. No, unutar iste gradske priče se taj rivalitet završava na toj deklarativnoj različitosti u privrženosti nogometnim bojama, ali i mentalitetu.

Za Real će, smatra se, navijati elita, dok se Atletico percipira kao simbol privrženosti radničkih slojeva. Pitanje je koliko je u današnje vrijeme, i po općim dojmovima madridske svakodnevice, ta statusna razlika realna. Činjenica je da se iz Realovih okruženja emitira vibra elitizma, te da je taj klub oduvijek bio najdraži subjekt nekadašnjeg režima (general Franco) i kasnijih vladajućih kasti.

Iz redova kroničara tamošnjih glavnih sportskih dnevnika, kolege će mi naglasiti da je gradonačelnik Madrida (opet) čovjek koji se javno deklarira kao navijač Atletico Madrida. Kao da to nešto posebno znači. Naime, i Real i Atletico imaju maksimalne suporte gradskih struktura, što se već po raskošnim imanjima (kampovi, stadioni, mega dućani) dovoljno vidi.

Klubovi donose puno prihoda gradskoj kasi, velika su promocija za metropolu, u kojoj turistički prihod predstavlja izuzetni izvor za stalne nove investicije u boljitak gradskog života. Zato je primjer i mjesto gdje je spomenuti hotel, okružen s nekoliko poslovnih nebodera i rezidencijalnih građevina, a gdje je do početka ovog stoljeća bio kamp Real Madrida.

Kad je klub zapao u velike teškoće, financijske i posljedične natjecateljske priče, Real je uz asistenciju grada pronašao zainteresirane investitore za gradnju poslovnih nebodera. Oni su otkupili za 400-tinjak milijuna to zemljište, a s tim novcem je Real vratio dugove i investirao, po povoljnijoj cijeni, u golemo zemljište u području zračne luke Barajas. Tamo je niknuo jedan od najvećih i najmodernijih sportskih kampova u svijetu.

Naravno da je Grad Madrid to zemljište dogovorio s klubom pod "posebnijim uvjetima", jer će to Real kompenzirati na sto drugih načina. Slična se stvar dogodila i s Atleticom, koji je napustio stari stadion Vincente Calderon, predao ga fondovima koji ulažu u građevinski biznis, a nedaleko od Realova kampa izgradili su novi stadion Metropolitano, te u blizini i novi kamp.

Madrid je, dakle, drugačiji. I koliko god netko volio ili ne volio njihove reflekse, Real je zbilja čudo od kluba. Sav taj glamur prepoznaje se i po najnovijem izdanju velebnog stadiona Santiago Bernabeu, u čiju je rekonstrukciju klub sam uložio 1,5 milijardi eura.

Prošle subote pokušaj da kupim dres Luke Modrića u tom storu ostao je samo naivni pokušaj. Već u rano prijepodne nije bilo niti jednog bijelog dresa s brojem 10. Štoviše, nije bilo više ni dovoljno (tih) šest slova i dvije brojke da bi se na licu mjesta tiskalo dresove i majice. Nada! Logično.

To subotnje poslijepodne, kako su konstantno najavljivali s moćnih zvučnika stadiona, čija je akustika naglo osnažena otkako ima krov i zatvoren je kao ogromna dvorana, u više navrata su obavještavali 76 tisuća gledatelja da će se odigrati povijesni trenutak. Tog dana, u posljednjoj utakmici sezone, natjecateljski nevažnoj, od Reala su se opraštali najtrofejniji trener (15 naslova) i igrač (28) u 123 godine dugoj klupskoj povijesti. Carlo Ancelotti i Luka Modrić.

Mnogi su od vas to gledali putem tv ekrana i znaju kako je to djelovalo. Vidio sam neke Puležane i Istrijane na Bernabeu, koji su se brzo organizirali kad su doznali (dva dana prije) da je odlučeno kako Modrić više neće igrati za Real. Svaka im čast kako su osigurali karte i potegnuli do Madrida jer, kako su mi neki od njih kazali, ovo je bio zbilja povijesni trenutak.

Ne samo zato jer je u pitanju naš maestro nogometa, nego i zbog činjenice da je u pitanju jedan od najboljih veznih igrača u povijesti nogometa. Kako je napisao jedan od glavnih kolumnista iz Madrida, odlazi čovjek koji je dio posebne svjetske nogometne baštine, igrač koji je za cijeli svijet, a ne samo za neki klupski ili nacionalni okvir, simbolizirao vrhunskog sportaša i poželjan primjer uzora za mlade. Luka Modrić je uspio krenuvši od nule i svojim darom i radom dostigao je svjetske visine.

U svih 20 sezona profesionalnog nogometa, kojeg će zaključiti možda ove godine, ali sigurno unutar idućih 12 mjeseci, uspinjao se snagom svog talenta, unatoč otporima onih koji su tvrdili da je premali, krhak, antipod modernijim potrebama nogometa. Sve je te mitove učinio deplasiranim, te je predvodio malu Hrvatsku do finala SP-a, pa do bronce, a sebi osigurao besmrtnost osvajanjem Zlatne lopte za najboljeg igrača SP-a od strane FIFA, te Zlatne Lopte France Footballa kao najbolji igrač svijeta u 2018. godini. No, Luka Modrić je u elitističkom, najbogatijem, najslavnijem, najvećem i inim naj verzijama kluba, postao jedan od najvećih legendi.

Klub čiji je panteon legendi raskošan, subotnjim oproštajem pokazao je Modriću i svijetu, da ga smatra jednim od najposebnijih. Najstariji prisutni svjedoci Realove zbilje, kazali su mi, da se ne sjećaju da je neki od velikana na tako emotivno intenzivan način ikad zaključio fantastičnu karijeru u Blancosima. Bilo je to popodne suza i radosti, ponavljali su kroničari i komentatori Reala. Nikad više ljudi s dresom Modrića, transparenata od kojih su improvizirani kolaži malih navijača odmah izazivali knedle u grlu.

Pjesma s tribina, skladana za ovu priliku, "como te quiero Modrić", kako te volim… samo je pojačavala taj osjećaj tuge što ljubimac navijača više neće oduševljavati svojim partiturama na terenu Bernabeua. Dok je izlazio s terena, pa se vraćao za govor i počasni krug, na velebnim ekranima širom tribina, redali su se prizori uplakanih starih i mladih navijača, djece, žena u ložama i na ultras tribini, predsjednika Pereza u VIP-u, koji si još niti jednom nije dozvolio da u javnosti izgubi emotivnu kontrolu.

Do Modrićeva oproštaja, možda i s težinom što je upravo on prelomio da je došao trenutak zaključenja jedne od najblistavijih igračkih era u povijesti kluba. Pitao sam Modrića na travi, dok smo se fotografirali uz njegovih 28 trofeja osvojenih s Realom, kako je uspio da se ne slomi, iako smo svi bili sigurni da neće izdržati, a da ne plače.

Uzvratio mi je da je to "odradio" u autobusu, kada je spoznavao da mu je to posljednji transfer iz kampa prema Bernabeu, nakon što je 13 godina tim putem išao uzbuđen zbog velike utakmice koja je slijedila. I zato se, doduše s knedlom u grlu, više smijao i ponosno uzvraćao poljupcima na izljeve ljubavi prepunih tribina Bernabeua, gdje se gledatelji niti 45 minuta nakon utakmice nisu htjeli evakuirati.

U nedjelju let iz Madrida prema Veneziji poklapao se s prijenosom finiša HNL-a. Nada je bila Wi-Fi Iberie, uz desetak eura mogućnost da se ipak pogleda utakmica. U avionu par navijača Istre, nekoliko Dinama, Hajduka, svi uz male ekrane mobitela. Iz Osijeka je slika, uz manje prekide, stizala sve do trenutka kada je dosuđen jedanaesterac za Istru.

Simbolički je tada, negdje iznad Barcelone prema Liguriji, kažu stjuardese zbog vodenih površina, nestalo signala. I do finiša se praktično nije uspostavio. Čim smo upalili "normalnu vezu", epilog je bio najnepovoljniji. Barem se tako tada činilo. Varaždin i Slaven Belupo su izgubili, ali Istra nije pobijedila.

Ništa od četvrtog mjesta, iako sam gledajući prizore s Opus Arene prepoznao najveću Zeleno-žutu pobjedu, gostujući sektor s 500 (!) navijača Istre, na najdužem putovanju. Ponašanje, navijanje, stav prije, ali i poslije epiloga pozitivan, odraz privrženosti i pripadnosti. Baš za ponos nogometne i ine Pule. Zalog za novi pokušaj koji će, prije ili poslije, donijeti tu etabliranost europskom vizom.

Taman se u vožnji prema Puli umirila razočaranost izostankom Europe, a na ekranu mobitela pojavila se vijest vjerodostojnog kolege iz Splita. "Garcija je dogovorio, sigurno prelazi u Hajduk!". Uslijedila je burna reakcija okruženja i sukladno svemu, mudrije je primiriti strasti pa potom procesuirati novu zbilju.

U ovom okruženju sam najveću snagu uvijek smatrao različitost mentaliteta u odnosu na druga podneblja. Teško jest nekad funkcionirati u tim odnosima, ali život u okruženju nam ukazuje da je ta, možda nekom romantika temelj ugode življenja na ovom prostoru.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face