PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Grad prije smrti

Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru / Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Vlado Kos Cropix / Dejan Štifanić)

Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru / Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Vlado Kos Cropix / Dejan Štifanić)


Nikada nisam vjerovala u slučajnosti. Sve što se događa oko nas ima svoje razloge, koliko god oni ponekad bili oku nevidljivi, neobjašnjivi, čak suludi. Ljudi koje susrećemo kroz život imaju svoju ulogu, makar nas dotakli samo na trenutak. No, život je i sačinjen upravo od trenutaka. Oni nas i drže na životu. Nose, guraju, podižu. Daju smisao.

U studenome nam priroda pokazuje svu svoju raskoš boja i plodova, kao da nam dočarava kako izgleda ljudski život na vrhuncu, prije ubrzanog putovanja prema neizbježnoj smrti. Još u sjećanjima na ljeto, toplinu i bogatstvo krošnji, jesen nam donese zlato svojih boja, omami nas svojim mirisima, tek toliko da ne primijetimo da se lišće već osušilo i da nas uskoro čekaju samo ogoljene grane, hladnoća i sivilo bez kraja. Tako je trebao izgledati i Vukovar te jeseni, baš onako kako pamtim slavonske gradove prije nego zavlada zima.

Ali kao da je netko baš namjerno usred veličanstvene jeseni odlučio ubiti Grad. Otresao je lišće prije vremena, bacio studen i tmurnost, srušio kuće, a ljude natjerao da ostanu bez doma, jedni bez drugih i bez samih sebe. Netko je poželio biti krvnikom, iščupati korijene nekih nepoznatih ljudi, ubiti djetinjstva, zgaziti mladost, poniziti dostojanstvo žena, starosti oduzeti mir, rasplakati majke, razoružati očeve, ugasiti život u svakom oku. Netko je htio izbrisati radost prvih ljubavi, razbiti svaki prozor kroz koji je netko nekada pogledom ispraćao voljene, srušiti svaku ciglu sa zidova koji su nekad nekome značili dom, uništiti zadnju naznaku življenja na ulicama uz Dunav. Netko je prezreo civilizaciju i odlučio zarobiti i razoriti Čovjeka, oduzeti mu sve što je vrijedno, značajno, sveto i zgnječiti mu dušu poput ugašenog opuška na cesti. Ali ostaje samo pitanje nad svim pitanjima, ono vječno i mučno - zašto?

Što to postoji u jednome čovjeku da bi drugoga mogao mrziti do mjere da mu se pomrači um, da ga navede na monstruozne poteze kojima pred sobom briše naznake života, ne obazirući se jesu li to djeca, žene, muškarci, starci, bolesnici, onemoćali? Ne znam. Nisam sigurna želim li i znati. Razumjeti ne mogu. Tražiti opravdanja ne želim, jer takva opravdanja jednostavno ne postoje.

Jer, kako bi rekao veliki Vlado Gotovac "onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majke, ni djece, ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji".

U ovom tjednu strašnih sjećanja, teških kao olovo i tamnih kao ponor, u ovoj trideset godina kasnijoj jeseni, potrebno je prije svega biti zahvalan. Potrebno je sjetiti se da je u jednome sivom gradu na Dunavu, natopljenome krvlju jedne mladosti, te hladne jeseni, smrt stvorila novi život. Neki nepoznati ljudi umirali su zajedno s gradom da bismo mi danas živjeli u ljubavi, zajedništvu i slobodi. To je najmanje što im dugujemo.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater