KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA

I Hasanbegović može pričati što misli

| Autor: Robert FRANK

Ostaje pitanje što je čitatelj želio reći kad je Hasanbegovića nazvao govnom, ali još više intrigira što je s njegovom tezom da „nas u Istri ove stvari ne zanimaju kao one iz Hrvatske“. Ne znam, valjda je Istra dio neke druge galaksije, samodostatna, zatvorena i izolirana. Takva je možda u glavi našeg čitatelja. Za mene je napredna i otvorena, spremna čuti i ono s čime se ne slaže

Petak oko 15.00 sati. Dramatičan poziv u našu redakciju.

„Sram vas more biti da ste tom govnu od čovika, Hasanbegoviću, dali pet stranica našeg lista! Te teme nas u Istri ne zanimaju. To zanima one u Hrvatskoj! Gadite mi se! Hvala Bogu da sam već poija užinu, jer mi je prisjelo kad sam vam vidija naslovnicu i novine. Ja sam Istrijan, prihvaćam puno tega, ali ovo je previše“. Tako je, dakle, u petak pri kraju radnog dana, uzbuđen i nepomirljiv s objavljenim intervjuom u očito njegovim koliko i našim novinama zborio anonimni čitatelj Glasa Istre. Čovjek je naprosto poludio i pobjesnio zbog saborskog zastupnika Domovinskog pokreta Zlatka Hasanbegovića kojem smo dodijelili pet novinskih stranica. Dobro je kad čitatelji zovu i reagiraju. Znači da promišljaju, preispituju i vlastitoj kritici podvode novinski sadržaj. Dobro je i kad se oko toga ne postiže konsenzus. Neslaganje je, naime, isto dio demokratskog procesa. Prošlo je vrijeme kad smo se svi morali slagati. U protivnom , išlo se u pržun.

Ili se, s druge strane, svima moraju sviđati iste stvari, kao što valjda priželjkuje naš čitatelj. Možda on misli da svi moramo živjeti isto i da svi moramo isto misliti pa ako i ne mislimo. E tako je trebalo biti u društvenom eksperimentu zvanom komunizam na koji se Hasanbegović obrušio svom silinom. I bi tako, ravnopravnost, jednakost, bratstvo i jedinstvo su postojali, ali tek neko kratko, rekli smo, eksperimentalno vrijeme. Samo malo je trebalo da se od navodno „istih“, ali isključivo na papiru dok je realan život pružao drugačiju sliku, i formalno odnarodi i odvoji kasta privilegiranih. To su među ostalima i oni koji su tražili klasnog neprijatelja, o čemu je naširoko razglabao Zlatko Hasanbegović. Brzo su ga izmislili, ako ga ne bi pronašli. Bez obzira na to, po kratkom bi ga postupku eliminirali. Onda su ti lovci na klasne neprijatelje, kad su ih istrijebili kao što majka trijebi uš u kosi svog dragog djeteta, postali upravo to – novi klasni neprijatelji unutar svoje jedine klase! Izdali su revoluciju, proletarijat, samoupravljanje, marksizam i lenjinizam, ali im nitko nije ništa mogao. Oni su postali nedodirljivi. Zanimljivo, u društvu bez razlika više nismo bili isti. Hm, hm, kako je to moguće? Realno, kao što nismo i nikada nećemo biti isti, tako nas niti iste stvari neće zanimati. Licemjerstvo onog sustava je da se preko toga olako prelazilo, a nije se smjelo jer ga je ta i takva nedosljednost rušila i srušila u samim temeljima. Možda treba ponoviti: tada su svi morali biti isti, a nisu bili. Danas živimo u vremenima kad, konačno, ne moramo biti isti.

Vratimo se našem ljutitom čitatelju: on, po reakciji prema Hasanbegoviću, pripada drugom političkom sklopu. Između njih dvojice postoji različitost interesa, pogleda i razmišljanja. No tko se s našim čitateljem ideološki ne slaže, toliki mu je neprijatelj da ga naziva – govnom! Hasanbegović je definitivno u pravu kad kaže da u Hrvatskoj postoji intelektualna lijenost i neprihvaćanje drugačijeg mišljenja. Dakle, ako nisi u mainstreamu, a on to nije, onda si etiketiran govnom. To što je u generalnoj percepciji inače (polu)tvrdi desničar i (polu)kruti konzervativac, čiju veliku većinu stavova osobno apsolutno ne dijelim, ne znači da protiv Tita, partijskog licemjerstva, nejednakosti, nepravdi i nelogičnosti nije nastupio prilično argumentirano. Uostalom, ako Hasanbegovićevo političko djelovanje nije zakonom zabranjeno i ako je postao saborski zastupnik, njegovo je pravo govoriti što misli, a misliti može što hoće. Najmanji je problem što to ometa miran san našeg čitatelja.

Uglavnom, telefonska linija istrpjela je provalu njegove žuči i nezadovoljstva. Razlog tome je potpuno razumljiva, opravdana, potrebna i dozvoljena ideološka suprotstavljenost korifeju desne Hrvatske, autentičnoj ikoni recentne desnice. Hasanbegović je pak politički svadljiv, polemičan, verbalno incidentan i krajnje provokativan sugovornik. Objava njegovih stavova kod nekih će a prori, zbog predrasude da desničar ne može biti u pravu, izazvati i zgražanje i gađenje. Istina je, valja i to priznati, kako Hasanbegović često nastupa s (polu)revizionističkih pozicija. Neke njegove teze doista zvuče neprimjereno i uvredljivo. Ali, opet, i to je očito dozvoljeno. Postoji dio Hrvatske koji se s time slaže, podržava ga, slijedi i bira. Neovisno iz koje zabiti takvi dolazili, jesu li kockoglavi i neuki, primitivni ili samo frustrirani gubitničkom pozicijom nakon Drugog svjetskog rata, dokle god ne prelaze granicu i ne uđu u prostor koji sankcionira kazneni zakon, stranice našeg lista bit će im, povremeno, otvorene. To se zove, poštovani čitatelju, pluralizam mišljenja. Različitost. Sloboda. Pravda. Ideali demokracije. Sada i ovdje, u ovom tekstu, brani se princip slobode govora, mišljenja i izražavanja, a ne istine koja može imati i više lica.

Imao je Hasanbegović teza s kojima se teško složiti. Recimo, neporecivo je, unatoč njegovom žongliranju terminima (anti)fašizma, (anti)komunizma i određenom relativiziranju nekih aspekata Drugog svjetskog rata, da je hrvatski antifašizam pobijedio njemački nacizam i talijanski fašizam, kao i njihove sramotne kolaboracioniste. Velika saveznička vojna pobjeda, što je u svakom slučaju bio nemjerljivo bolji ratni rasplet nego nadvladavanje Sila Osovine, poslije je u Jugoslaviji nažalost kompromitirana postratnim nepravdama i hipokrizijom, izmišljanjem i uništavanjem klasnih neprijatelja. Jugoslavija, za neke zemlja blagostanja, za neke tamnica naroda, bila je, u jednom povijesnom razdoblju, najmanje loša varijanta. S rokom trajanja.

Ostaje sad pitanje što je čitatelj želio reći kad je Hasanbegovića nazvao govnom, ali još više intrigira što je s njegovom tezom da „nas u Istri ove stvari ne zanimaju kao one iz Hrvatske“. Ne znam, valjda je Istra dio neke druge galaksije, samodostatna, zatvorena i izolirana. Takva je možda u glavi našeg čitatelja. Za mene je napredna i otvorena, spremna čuti i ono s čime se ne slaže. Ima taj kapacitet.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater