PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPula: Život fantazija o fantazistima

Jorginho/Robert Matteoni

Jorginho/Robert Matteoni


Bio sam na tinejdžer kada sam ga gledao na starom stadionu Istre. Na treningu smo kao pioniri uglavnom vježbali na polukružnom dijelu šljake iza gola. Dok su seniori bili na travi, više puta mi je doviknuo "mali baci loptu…". I s guštom bih potrčao i dobacio mu je. Jednom, dvaput, a treći put me već dozvao imenom. Kako je drugačije od drugih udarao tu loptu, kako ju je mekano primao s visine ili u oštrom pasu, kako bi samo taj "efe" parao zrak proizvodeći fijuk i zavaljao loptu u mrežu.

Bio je Nando Ghergheta baš majstor nogometa, i golgeter. U Zagrebu kada žele odati najveće priznanje nekom igraču tituliraju ga kao španera. Eto, Nando, koji nas je proljetos nažalost napustio, bio je prvi pravi španer kojeg sam uživo gledao. I njegov je prvi gol kojeg sam svjedočio 1971. godine, kad je Istra srušila Rijeku na debiju u Drugoj ligi. Kakav dan na Komunaleu, pun stadion i pobjeda.

Nando Ghergheta je bio tipičan Puležan starijeg kova. Igrao je nogomet s puno šarma, i naravno da su ga pozivali iz Rijeke, iz beogradskog Partizana i drugih klubova. Nije mu se jednostavno išlo iz Pule. Imao je svoje ideje kako želi živjeti i transfer u jači klub, sa sigurno više novaca, jednostavno se nije uklapao u njegove vizije. Kada sam 1974. godine doznao u svlačionici juniora i pionira, koja je bila nasuprot svima nama ciljnoj svlačionici seniora podno stare zapadne tribine, čuo sam prvi put da će Nando prestati igrati i nisam povjerovao. No, kad sam to onda vidio i u Glasu Istre drugi dan, bilo mi je baš krivo kao mnogim ljubiteljima nogometa. Kako da prestane takav talent sa samo 26 godina, više je retoričko pitanje danas, jer 46 godina kasnije potpuno razumijem korijen brojnih takvih slučajeva.

Fantazia Istrijana

Toga ljeta 1974. godine na pripreme se pojavilo više novih igrača. Među njima je bio jedan koji je odmah podsjetio na Gherghetu. Jest da je imao brkove i bujniju kosu, ali po stasu bio je gotovo isti. Nisko težište, jake noge i, što je bitno za ovu priču, španerski nogomet. Govorili su na stazi dolje, gdje smo čekali početak našeg treninga pionira, da je ovaj momak iz Rovinja. Jedan član uprave Istre nije mu mogao nikako izgovoriti prezime, Pastročio mu je zvučalo… A bio je to Romeo Pastrovicchio. Rekoh si, koji mjesec kasnije kad sam gledao neku od utakmica, kako dobro taj Rovinjež igra. Štoviše, bio je odličan. Nando je bio mrvu ipak lepršaviji i skloniji vicu u igri. Romeo je imao i tehniku, i viziju igre, ali je imao više fizičke moći. U prvom koraku, pa u primanju u trku, izbacio bi suparnika i stvarao si prostor za kvalitetan pas ili šut. A imao je strašan šut, on i Ignjatić, još jedan igrač frajer 1970-ih godina. "Pastročo" kako su mu neki tepali, bio je još jedan od posebnijih desetki pulskog nogometa. Ne volim uspoređivati epohe jer su to nedokazive kategorije, ali blizu sam uvjerenja da su kao desetke, danas zvani ofenzivni vezni ili fantazisti, prva imena pulskog nogometa od 1970. do danas. U tih 51 godinu koliko tome svjedočim bilo je puno odličnih igrača i znalaca, ali Nando i Romeo su posebnog okvira. Vjerojatno je tome pridonijela i činjenica da je prvi sudjelovao u dohvatu Druge jugoslavenske lige 1971. u kvalifikacijama osvojenim u Rovinju, a drugi je ponovio taj uspjeh 8 godina potom u kvalifikacijama zaključenim dramatičnom borbom u Slavonskom Brodu.

Slično kao i Ghergheta, i Pastrovicchio prilično rano, za današnje prilike, zaključio s ozbiljnim nogometom (1980. otišao iz Istre). Mislim da je bit takvih odluka u amaterizmu kojeg je nogometna Pula desetljećima razvijala pod samo zavaravajuće teze kako se radi o poluprofesionalizmu. S hranarinama toga vremena igrači su mogli imati samo bolji džeparac, s premijama nešto bolju plaću, a zapravo su bili vrlo često dekintirani jer je Istra najčešće bila bez dovoljno novaca. Koliko god netko bio dobar bilo je teško iz Pule u okviru Juge tada ostvariti iskorak u višem rangu. Nakon svih potrošenih motiva da izdržite, najčešće biste shvatili da je najbolje ako se može uhvatiti neki dobar posao i biti siguran za plaću. Ti dečki iz Rovinja, kao Pastrovicchio, pa Medak, Bolković i drugi koji bi dolazili u Istru, svakog su dana putovali u Pulu. Danas to s novim prometnicama i nadasve komotnim automobilima djeluje kao da dolaze i drugog kvarta. No, 1970-ih po staroj cesti Rovinj-Pula, tih 30-ak kilometara, pogotovo zimi, imali su sasvim drugi doživljaj daljine. Pogotovo za one koji su radili i jurili na trening u Pulu.

Zbilje današnjih fantasista

Ovih dana dok traje EURO jako se puno priča o Italiji. Zemlji koja je nogometna sila, ali je periodično u teškim krizama identiteta. Italija je uvijek imala velike desetke, još od vremena Mazzole, Rivere, preko Roberta Baggia, Zole, Tottija do Del Piera i drugih. I kad su imali te fantaziste u naponu snage igrali su lijepi i dobitni nogomet. Novi milenijski odnosi u calciu, kao linija praćenja drugih nacija, zapostavila je vrijednost igrača znalaca. Uglavnom vježbaju agresivnost, trku, duel, a potiču igru iz prve i druge. U omladinskim kategorijama, kako danas svjedoče stručnjaci, talijanskih treneri su gotovo branili igračima dribling. I tako je iščezla vještina prolaska suparnika jedan na jedan, a uz to Italija se suočila s velikom nestašicom "desetki". Dok su mislili da takvi igrači nestaju u modernom nogometu nisu marili. No, kad su spoznali da aktualni trendovi fizičke spremnosti i nadmetanja postaju normalni svakoj momčadi, a da razlike (opet) donose znalci, koji kreiraju akcije, stvaraju šanse i ubrzavaju igru, grozničavo su počeli mijenjati doktrinu. Vraćaju se, koliko je to danas nužno, tehničkim vještinama. Agresivce i trkače je lako stvarati, ali znalce ne jer su većinski prirodno nadareni.

Brazilac Jorginho je danas, kako i izbornik Mancini kaže, ključ velikog iskoraka Italije. Ona više ne igra zatvoreno, catenaccio, ona napada i djeluje kao jedna od najmodernijih momčadi po igri. U njoj ima i boraca, i agresivaca, i brzanaca, i trkača, ali da bi oni zajedno djelovali skladno u igri po tehničkom pitanju, da imaju pravi ritam igre pa da se mogu nametnuti drugima koji imaju iste fizikalije, najvažniji im je upravo naturalizirani Jorginho. Koji je s 15 godina došao u Italiju i postao igrač. Dugo ga nisu prepoznali kao današnju vrijednost, jer su slijedili trend i tezu "ne može udariti nikoga na terenu ili dobiti duel s agresivcima". Jorginho je s 30 godina doživio vrh, prvak je Europe s Chelseaom, u najmanju ruku viceprvak Europe s Italijom. Koliko Jorginha tako nije prepoznato.

Pulska fantaziranja

Jedan pulski igrač novijeg HNL doba podsjetio me na pojam fantaziste i poželjne desetke. Bio je to Stiven Rivić, jedan od onih koji je prerano bio otišao iz Pule kao junior u inozemstvo. Vratio se u ondašnju Pulu Staro Češko i odigrao izvanrednu sezonu 2005/06. Možda je to i najupečatljivija sezona Istre 1961. Za bod joj je izmakla Liga za prvaka (s Bračunom), da bi potom s Jurčićem odigrala senzacionalno dobro Ligu za ostanak. Bila je uvjerljivo prva, sa 45 bodova, a u ukupnom broju svih 12 klubova, četvrta iza Dinama, Rijeke i Varteksa. Svladali su i kasnijeg prvaka Dinamo, s Modrićem, Ćorlukom, Eduardom i ostalima. Rivić je u toj sezoni odigrao 28 utakmica i postigao 11 pogodaka. Najutakmica svakako u Zaprešiću, gdje su Puljani pomeli Inter 4:1, a Rivić zabio hat trick! Nije čudo da je kasnije završio u Bundes ligi.

Prošle sezone je u Istru stigao na posudbu Dylan Levitt, Velšanin, reprezentativac i na EURO-u, veznjak od 20 godina. Bilo je dosta komentara velikog odobravanja da ima sjajan pregled igre, dijagonalu, dobar završni pas. To je osnovica tehnički potkovanih igrača, dakle ništa osobito iznad prosjeka, pa nam dovoljno sugerira kako se u Puli smanjio doživljaj fantazista, jer su se ljudi navikli da uglavnom gledaju tipizirane igrače sredine. Sada bih na prvu mogao nabrojati najmanje desetak lokalnih igrača te starosti koji su u proteklih petnaestak godina bili tehnički i bolji od Velšanina, neki i kreativniji, a sasvim sigurno nisu po pitanju fizikalija bili slabiji. Naprotiv. No, u Puli niti okruženje, a kako se nazire niti klubovi, odnosno struke, nemaju strpljenja da "španeri" sazriju. Štoviše, čim se pojave onda im samo traže mane. Zato ih nema u prvoligaškom opticaju Drosine, a ne zbog toga što se odjednom znalci više ne rađaju.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum