Kurikulum je jedan od ključnih odgojno-obrazovnih koncepata 20. i 21.stoljeća, kojeg zbog njegove kompleksnosti i višedimenzionalnosti nazivamo i ukupnom filozofijom odgojno-obrazovnog procesa. To je znanstvena retorika, a u našoj svakodnevici kurikulum je način i pristup obrazovanju naše djece. Više je nego jasna važnost tog pristupa, jer kako odgajamo i učimo djecu takvo će nam sutra biti društvo i njegovo funkcioniranje. Kako je u Hrvatskoj uvijek sve podložno polemici i podjelama temeljenima na "mi i oni" nije čudno da se oko kurikuluma čulo svega i svačega. Ovisno ponajviše iz ideoloških pogleda nego iz realnosti života oko nas. Kao polaznik srednje u vrijeme Šuvarovih reformi, pamtim ukinuće gimnazija (dvije godine opće i dvije opredjeljenja zanimanja) i praktično sve škole pretvorene u strukovne. Kasnija znanstvena istraživanja na tu temu pokazala su da reforme nisu pridonijele onome što su trebale.

Nije povećan broj onih koji će dobiti opće obrazovanje, doprinijele su više odustajanja od srednje škole kod muških, koji nisu htjeli slušati opće dvije godine, nego su željeli odmah nakon osnovne ići učiti zanat (strukovna škola). Jedna od posljedica je bila i smanjen broj onih koji će iz srednje na fakultet i završiti željenih 16 godina cjelokupnog obrazovanja. Ekonomski institut Zagreb je tako pridonio stručnom i vjerodostojnom vrednovanju posljedica određene reforme školstva (a bilo ih je), što bi trebalo doprinositi realnijem pristupu kakvo školovanje treba našoj djeci u svijetlu suvremenih globalnih i domaćih izazova, odnosno njihova sudjelovanja u tome kad odrastu.

Sport nije na istoj razini vrijednosti doprinosa pristupima za društveni napredak. Sport je zapravo jedan od brojnih društvenih segmenata u kojem se obrazovna važnost reflektira na način koji specijalizirano odgovara djelatnosti. Škola, obrazovanja (i života) teče usporedo sa sportskom školom i formiranjem osobnosti djece. Zato bi neke osnove obrazovnog procesa trebale biti i temeljem pristupa odgoju sportaša, uz nadogradnju svojih specifičnosti. Mislim tu prije svega u kontekstu činjenice, i nužnosti, da se iz primjera bliže i dalje povijesti izvlače pouke te ne ponavljaju greške.

Ostavljam obrazovanijima i ljudima znanstvenog legitimiteta vrednovanje i posljedično poboljšavanje odgojno-obrazovnog procesa u Hrvatskoj. U ovoj kolumni dotakao bi se "kurikuluma" škola nogometa, kako i što na njega utječu, odnosno kako se u našoj zemlji pristupa tom važnom procesu. Unutar proteklih 55 godina te sam procese upoznao kao akter Istrine škole, potom kao novinar koji prati nogomet u svim razinama, uključujući omladinske kategorije, u domaćoj i inozemnoj varijanti. To recimo omogućuje šire poglede i brojna saznanja o pristupima, jer postoji protok više desetljeća i općih promjena, koje se mogu generacijski (epohalno) analizirati kroz dobre i loše efekte.

U bivšoj državi, znakovito je, nije postojao niti približni standard rada u školama nogometa, ali je količina kvalitetnih igrača bila ogromna. Jedan od razloga je masovnost, fokusiranost mladih na bavljenje sportom i izvan treninga, pogotovo na školskim igralištima, na ulici, livadama. Tako su se zapravo stvarale zvijezde i mit o kreativnosti i vicu ovdašnjih nogometaša. Bitno je napomenuti da tada nije bilo po 10-ak kategorija, nego su natjecateljske bile momčadi starijih pionira i juniori, a u užem geografskom smislu (općine) igrale su se i lige mlađih pionira. Kad to usporedite s današnjicom, gdje sve frca od velikih "kurikuluma", fraza, stručnjaka svih profila, metodologija znanstvenih okvira, power pointa, video analiza i slično, čovjek bi pomislio da je ogroman broj sjajnih igrača iz tih vremena "nenormalnog izvorišta". Nije, nego je bio logičnog, jer se živjelo u većoj državi, s puno više stanovnika i djece, malim brojem zanimacija za mlade u analognom dobu. No, posebno je bilo za iskorak svih tih mladih talenata dvije stvari. Prvo da nije bilo stranaca, i drugo da su igrači morali ostati u zemlji do 28. godine. To je omogućavalo snažne momčadi, puno iskustva, a u njima je uvijek lakše godišnje promicati i tolerirati mladog igrača dok sazrije.

U Hrvatskoj je svega manje. Velikih klubova, stanovnika, mladeži, strpljenja i tolerancije, znalaca igre. Nemjerljivo je više (digitalnih) sadržaja koji privlače mlade, više je komercijalizacije rada sa mladima pri čemu se taj financijski priliv podigao do razine ključne važnosti za klubove (škole). I ono što je ključna tema ove priče, nemjerljivo je više promjena kurikuluma. Ili ako hoćete to zvati, pristupima. Pri tom ne treba ići daleko u povijesti da bismo shvatili kako postoje pored onih globalno općenitih podjela pristupa - onih koji se pokazuju dobrima, i onih koje se pokazuju krivima – i treća varijanta, hrvatski pristupi! Što to znači? Prije svega znači da se u funkcioniranju naših omladinskih kategorija kontinuirano mijenjaju sustavi natjecanja i temeljne odrednice dobnih okvira i potreba. Zadržat ću se u ovoj posljednjoj, koju je Kuća nogometa (HNS) izglasala u četvrtak, kao pokazatelj da samo mijena stalna jest.

Dakle, uspjeh Hrvatske na prvom Mundijalu 1998, bronca, izvojevan je uz temelj igrača koji su se razvili u jugoslavenskom sustavu omladinskih kategorija. Druga medalja, kao i treća, srebro 2018 i bronca 2022, osvojili su nogometaši koji su (osim Rakitića) izrasli u hrvatskoj nogometnoj eri i pripadajućim školama. Pri tom neću naglasiti ono što je činjenica, da su ti igrači, Modrić i kompanija, rasli kroz Ligu 16 i Ligu 12 klubova, a nadogradnju su stekli u inozemnim ligama. Kako je Hrvatska uspjela stvoriti bazu takvih igrača? Oni su igrali za svoje klubove u juniorskoj i kadetskoj prvoj ligi (nacionalna razina). Kao pioniri su igrali po središtima, pa uz (među)županijske borbe dolazili do nacionalne završnice.

Sve je to funkcioniralo tako da se stvaralo grupe igrača iz koje je iznjedrena kvaliteta koja će doći i do finala (i malog finala) Svjetskog prvenstva. Otkako je Lige 10 klubovi sve manje stvaraju igrače takvog okvira, sve je manje igrača velikih transfera u velike klubove. Vrlo je očito da je proizvodnja kvalitete u HNL-u jako pala. Kako ćemo to objasniti ako su škole "nikad funkcionalnije, stručnjacima bogatije, sve boljih uvjeta rada, investicija i visoke razine praćenja svijeta"? Recimo da škole jesu opremljenije i boljih uvjeta, više stručnih profila, više investicija, ali onda je dodatno misterija zašto je mladih u iskoraku kakvima smo svjedočili do ne tako davno, sve manje. Ne samo u iskoraku velikih klubova i transfera te reprezentativne vrijednosti, nego i po proporcionalnosti iskoraka u manjim klubovima (recimo Istra) da imaju više relevantnih izdanaka u prvim momčadima, a ne onih koji se koriste radi uljepšavanje statistika i dosega neke škole i njihovih voditelja.

U promišljanju gdje se griješi u radu s mladima, jer je očito da se griješi, možda može poslužiti hrvatski pristup. Ono što je u Hrvatskoj dobro funkcioniralo, s vidljivim rezultatima, ljudi koji upravljaju našim nogometom i, među ostalim procesima omladinskih natjecanja, odlučili su mijenjati. Prije 11 godina jedan od tih usmjerivača, Romeo Jozak, bio je tehnički direktor HNS-a. Velikog utjecaja, jer osim što je imao vrhunsku retoriku i znanje engleskog jezika, stvorio je u prethodnom poslu u Dinamu famu o najboljoj školi nogometa na ovim prostorima, pa i šire. U tom razdoblju (2013-2017) donijete su čudne odluke. Prvo je ukinuta nacionalna juniorska liga, što je nevjerojatan pristup i za siromašnije nerazvijene zemlje. Onda je odlučeno da će se kadetima u nacionalnoj konkurenciji priključiti pioniri! Što su mnogi odmah proglasili non sens eksperimentom.

Djeca od 12-14 godina, još osmoškolci, nezreli, fizički nerazvijeni, primorani su na duga putovanja, odsustva iz škole i doma, da bi igrali po Hrvatskoj. Nitko logičan po struci ne bi ukinuo juniore, pred ulazom u seniore, u nacionalnom natjecanju (potom se iz određenih interesa odmah vratilo), a kadetima priključio djecu. Koja su, k tome, još mlađa ušla u okvir menadžera, stipendijskih ugovora, nelogičnog prilagođavanja psihe iz dječjeg u promišljanje "profesionalaca". Puno je djece tako zapostavilo ili odustalo od osnovne i kompenzira (ako) dopisnim školama. Roditelji pri tom češće uđu u tu kolotečinu očekivanja, nego što se čvrsto drže realnosti i temeljnih odgojnih principa (škola i normalni psihofizički razvoj). Kako se bitno manje od 1% djece naposljetku dokopa profesionalnog nogometa, mnogi od ostalih 99% riskiraju teške posljedice u smislu obrazovanja i stabilnosti životnih pogleda i stremljenja. Mnogi su razočarano i odustali mladi od ikakvog bavljenja nogometom.

Nakon što se 11 godina, i ovim analizama, ukazivalo na sve pogreške, opće nuspojave i nogometno loše posljedice, a zbog čega su iz HNS-a najčešće to karakterizirali "podrivanjem hrvatskog nogometa koji je svjetski uspješan", eto u Kući nogometa su vratili život unatrag. Donijeli su odluku da ukidaju nacionalnu pionirsku ligu, a da će kadeti opet ići u paru s juniorima po Hrvatskoj.

Jedanaest godina je nekome trebalo da shvati da su te odluke stručno i logično neopravdane, i u međuvremenu su nastale velike "rupe" u produkciji talenata. Obzirom na sve druge promjene koje su se dogodile, a to je među inima povećanje broja stranaca, zatvoreniji putovi mladima u prve momčadi, ne samo u Prvoj, nego i Drugoj, ligi, veliko je pitanje može li se hrvatska produkcija vratiti na razine makar prije 15-ak godina. Mladi sve manje žele "rudariti" s tako lošim perspektivama napredovanja, u kojem eksperimenti mogu opet biti na dnevnom redu. Jer rezultati za klubove i reprezentaciju, poticati će taj hrvatski pristup, mijenjaj samo da se mijenja.

Povezane vijesti

• Finiš sezone i pitanja priznanja… i za ovdašnje ljude
• Igrač sezone navijači, utakmica godine publika
• Za iskorake nisu presudni dvokoraci, nego međukoraci