Prije odlaska majci je rekao da želi pomoći ljudima kojima je to potrebno, nakon što je u kolovozu 1991. na televiziji vidio što se događa u napadnutoj Hrvatskoj. Stigao je vlakom, pridružio se postrojbi pod zapovjedništvom Hrvatske stranke prava. Svakodnevno je vodio ratni dnevnik koji je netragom nestao iz bolnice, baš kao i veliki broj negativa. Potkraj listopada, kada se slutilo da će Vukovar pasti, iako su mu suborci predlagali da se izvuče iz grada kao fotoreporter, on je to odbio, piše HRT. U završnim je borbama ranjen na najtežoj gradskoj bojišnici Sajmištu. Otpremljen je u bolnicu, gdje ga je intervjuirala jedna francuska novinarka. "Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile." Jean Michel Nicollier uskoro je odveden na zloglasnu Ovčaru s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima. Ondje su se okrutno iživljavali na njemu, i naposljetku ga ubili. Nicolierov ubojica je, rekli su svjedoci, Spasoje Petković zvani Štuka, koji je nakon krvavog zločina Nicolieru još iz džepa uzeo 20 franaka.

Otpočetka je, dakle, bilo poznato i gdje je stradao i tko je njegov ubojica, no tragovi su zataškani i tek su sada, ustrajnošću Ministarstva branitelja koje ne prestaje financirati traganje za nestalima iz Domovinskog rata, pronađeni i utvrđeni. Politika je to na kojoj Hrvatska vježba svoje strpljenje, a činjenica da se sve događalo prije 34 godine, ne znači da će se odustati. Koliko god besmisleno to nekad izgledalo, proces pronalaženja nestalih i dalje traje. Tri i pol desetljeća. Nije malo, a nije ni jeftino, ali svaka žrtva jest - ime i prezime. To nije popis nekih anonimnih ljudi, to su ljudi koji su imali ime i prezime, i nikad nije prekasno da im se oda pijetet.

A slučaj mladog francuskog humanitarca koji je na kraju kao vojnik stradao na Ovčari, samo je podsjetnik koliko je Hrvatska bila fragilna tih 90-ih godina kad su, u ovo sivo, mračno doba godine, u slavonskoj jeseni i magli oko Vukovara, nestajali ljudi s imenom i prezimenom - žene, djeca, mladi, humanitarci, bez razlike i bez razloga. Podsjetnik je to da borba protiv zla koje ubija civile, kako god se to zlo zvalo, nikad ne smije prestati.

I doista, mogu se povući paralele s onim što se 90-ih zbivalo u Hrvatskoj i onim što se danas događa u Ukrajini. I svakako Gazi. Ali posebno je Ukrajina bliska i slična Hrvatskoj, po modelu kako je napadnuta, s kojim ciljevima i s koliko vojno moćnijim neprijateljem se borila. Istovjetno je to onome što se nekad događalo u Hrvatskoj, gdje se na karti Europe posezalo za tuđim teritorijem, razarali su se gradovi i ubijali civili. Tko god je human, mora pomisliti: bože, kako pomoći tim ljudima, a Francuz Jean-Michel Nicolier bio je onaj koji je to pomislio za civile koji su ginuli u Hrvatskoj. U kaosu rata, završio je u HOS-u, sam bog zna kako, i nije ni dočekao da se HOS stopi s redovnim postrojbama Hrvatske vojske. Već prije toga, stradao je u paklu Vukovara, a njegov ubojica i danas je na slobodi, nakon što je optužnica podignuta tek 2018. godine, a suđenja nema. Svjedoka je sve manje i mala je šansa da će ikad itko odgovarati zato jer je 25-godišnji Francuz u Hrvatskoj dobio metak u zatiljak.

Brutalno, da. Ali i dokaz da se na traženju nestalih mora nastaviti raditi. Što više činjenica, to manje povijesnog revizionizma kakav smo gledali u Saboru prije dva dana na raspravi o Jasenovcu. Istina je, kako kaže premijer Andrej Plenković komentirajući to, da je bila riječ o dnevno-političkoj provokaciji dvaju stranaka, ali mrtvi su jako lak plijen za manipulatore koji su njihova imena i prezimena spremni žrtvovati na oltar političkih manipulacija. Jučer oni u Jasenovcu, danas ovi u Vukovaru. Zato je važno nastaviti tražiti nestale i utvrđivati činjenice.

Povezane vijesti

• Hrvatska "riješila" Kanadu, slijedi Rudićev Brazil
• SP VATERPOLO: Hrvatska u polufinalu protiv Grčke
• Kuća zdravlja pod jednim krovom