Danas od 15 sati na Drosini će "drugačija" Istra 1961 zaigrati protiv uvijek joj neugodne Gorice. U povijesti međusobnih ogleda taj suparnik ima bolju statistiku od Zeleno Žutih. Čak 14-7 u pobjedama za Goričane, uz deset remija i gol razliku od 34-49. Uzmemo li utakmice na Drosini, trenutno su poravnati po svemu, svaki ima po 5 pobjeda, remija i poraza. Gol razlika je 13:17. Kad god analiziramo utakmice Istre i Gorice djeluje kao da je taj suparnik stalno nešto iznad. Po rezultatu, statusu, dometima. Tome je svakako doprinijelo što su u prvo vrijeme svog prvoligaškog života, od 2018. godine, Goričani bili uspješniji od Istre na kraju sezone. Ostvarila je Gorica naizmjenično peto, šesto, peto, šesto mjesto, dok se istodobno Zeleno Žuta škvadra kvasila u muci devete pozicije.

Znakovito je to događanje unutar ere Baska, koji su upravo te godine, 2018. ušli u vlasnički odnos Istre 1961. Gorica je i nakon te prve četiri sezone nastavila praviti natjecateljske probleme (međusobne) i na granici humoreske. Primjeri toga su više utakmica koje je Zeleno Žuta momčad vodila, pa su Goričani poravnavali ili pobjeđivali u sučevim nadoknadama. Simbolika tih preokreta je svakako utakmica u kojoj je Istra ganjala Europu, druga Garcijina sezona, postizala rekorde u osvajanju bodova i plasmanu, ali si je dopustila izgubiti utakmicu koju je do 80. minute vodila 3:1, da bi suparnik kojeg je vodio Željko Sopić zaključio utakmicu s 5:4! Tada smo dobili simboličko potvrdu da je u nogometu sve moguće, a kad je u pitanju Istra 1961 još i više.

Dojmovi su, naravno, jedna priča, a onda postoje činjenice. Pogotovo one koje se dogode u dužem vremenskom razdoblju i širem kontekstu. Uzmimo primjer plasmana dva kluba u slijedećih četiri sezone. Istra je u vlasništvu baskijske ekipe ostvarila najbolji plasman u povijesti, peto mjesto 2023. a onda je slijedeću sezonu bila osma, da bi lani završila šesta. U prvoj i trećoj sezoni ovog nastavka Istra je bila praktično na korak, pogodak, jednu sučevu (ne)odluku ili peh, od plasmana u Europu. Gorica, koja je isto u prve četiri sezone imala svoje šanse za taj iskorak, ima pad krivulje uspješnosti u odnosu na Istru. Sada je ona ta koja je ostvarila dva deveta mjesta, uz jedno sedmo i aktualno osmo mjesto. Istra je tom aktualnom prvenstvu na petoj poziciji i na dva boda zaostatka od trećeplasirane Rijeke. Prilično je jednostavno zaključiti da je Istra napredovala, i to značajno, (i) u odnosu na Goricu. Koja je, također, u međuvremenu privatizirana. Dojmovi su uvijek relativni, a činjenice su realnost, pa u tom kontekstu uspješnija pozicioniranost Istre ne znači da je u prvenstvenom nadmetanju ona "dužna" logikom stanja i pobijediti. Kao što to nije bilo prevladavajući faktor kada je Gorica pobjeđivala, jer je Istra uvijek bila "tu negdje". Više-manje su to bile egal partije, u kojima su detalji prevagnuli u nečiju korist. Istra u ovoj sezoni ima plus 7 bodova. U godini "zamjene odnosa" Istra je bila 2023. na plus 14, potom su bili u egalu bodova, a lani su Zeleno Žuti zaključili s 11 bodova više.

Unatoč dakle uspješnijim Zeleno Žutim sezonama, omjer u međusobnim ogledima od 2022. ukazuje da je Gorica opet, sa 6-5 bolja u pobjedama (uz 3 remija)!

Slijedom navedenih činjenica, i uz uvjerljive dojmove iz iskustava proteklih sezona, sasvim je sigurno da će dvoboj u subotu biti Tantalova muka za Istru 1961. Ona je uspješnije plasmane ostvarivala uz jaču momčad, ali je pred ovaj dvoboj upala u sindrom "prvih četiri baskijskih prvenstava". Taj sindrom se odnosi na dvije mantre, da su Baski neambiciozni i loši vladari. Takvu atmosferu je, ironija sudbine, generirao napredak Istre 1961. Kada se to u drugoj Garcinijoj sezoni (koja je bila uspješna upravo zato jer se nogometno logički tolerirala prva lošija) umalo dohvatila Europa, a jedan od glavnih razloga zašto nije su dvorske igre u HNS-u, ligi i sudačkoj ekipi, odmah je eruptirala europska ambicija. Svi su ti emotivni roller coasteri sasvim razumljivi za navijački korpus, pogotovo za onaj koji se predugo morao prilagođavati svim negativnim okvirima pulskog nogometa. Kako i onaj "turistički" dio navijača (koji se zainteresiraju za Istrinu zbilju samo kada je opća euforija unutar gradskih okvira, svejedno je li negativna ili pozitivna), ulazi u arenu javnih utvrđivanja stavova "što se mora" a da takvi nemaju ni strasti, ni dovoljno (sa)znanja, eto da pritisak postaje preteškog utjecaja na realnost Istre. Upravo se takvu situaciju sada živi, i Zeleno Žuti, koji su sa spomenutim Garcijinim iskorakom 2023. dobili "imperative" šire javnosti da je Europa i visoka pozicioniranost nešto sasvim logično. Sve ostalo je drama. Temeljem tog kriterija, eto, da je poraz od Vukovara tretiran sramotom, a onaj kod Dinama (iako tradicionalan) novim dokazom da su Baski i njihova verzija Istre i dalje luzerskog okvira.

Nema dvojbe da su vlasnici Istre od 2018. učinili niz strateških pogrešaka u razvijanju gotovo ugašenog kluba. Sama činjenica da su ga izvukli iz ralja stečaja i nestajanja, već je dovoljan razlog da dobiju respekt. Druga činjenica da klub napreduje u svakom pogledu, dodatno osnažuje taj respekt. To što bi dinamika tog napredovanja po nekima trebala biti definirana izlaskom u Europu je na pola prihvatljiva. Druga polovica promišljanja ukazuje da je Istra, kako se prije navelo, u dva navrata bila jako blizu. Lani je u Osijeku nedostajao samo jedan jedini pogodak da se to ostvari. Može li onda jedan pogodak promijeniti kompletni doživljaj Istre 1961 i temeljem toga svaki negativni faktor tretira kao potvrda loših vlasnika? Kao i obično, uzmimo u tretman činjenice.

Da su odgovorni Baski su to pokazali rezultatima financijskog saniranja, a potom i jačanja, kluba. Istra je zatečena s njihove strane sa 4 milijuna duga. Uspjeli su to pokriti i istodobno kroz godine dovesti proračun kluba do okvirne brojke od 5 milijuna. Govorimo o stvarnim prihodima, a ne onoj verziji koja je u pulskom nogometu carevala desetljećima, odnosno proračunima temeljem želja, a ne realnim osnovama. Takvo stanje nije stvar daleke prošlosti, nego je udaljeno tek 7-8 godina.

Unutar tog razdoblja Istra je postala i klub koji se tretira legitimnim akterom borbe za ulazak u Europu. Obzirom da je u tim dimenzijama i Varaždin, i Slaven Belupo, prije je bila i Lokomotiva, još prije Gorica, a najduže do aktualne krize Osijek, jasno je koliko je skliska u pozicijama od 4. do 7./8. mjesta. Istra je do prije mjesec dana bila na trećoj poziciji. Sada je peta. Logično su navijači, oni koji su stalno uz klub, kad ide i ne ide, rastuženi odlaskom tako važnih igrača kao što su Koski, Marešić i Lawal te su smanjenog entuzijazma u kontekstu plasmana do četvrte pozicije. To su najviše oni navijači koji su, nakon pobjede u Splitu nad Hajdukom, u najboljem trenutku te ambicije za Europu, došli u petak navečer na utakmicu s Lokomotivom na Drosini. Bilo ih je službeno 1.700, ali realno je ta brojka bila par stotina manja. U trenutku kada bi se euforija ipak trebala rasplamsati, više se slušalo o tome kako su mnogi gledali polufinale rukometnog Europskog prvenstva, drugi su odustali jer je vrijeme bilo hladno i prijetilo nevremenom, treći su bili na treningu amaterskih klubova, četvrti su bili "u radnom danu".

Je li to ukazuje na još nedovoljnu zrelost okruženja kluba, ili na manjak ambicije vlasnika kluba?

Baski su od Garcijinog prvog odlaska i osjećaja da su blizu Europe (što dosta govori o radu kluba i željenoj ambiciji) do njegovog povratka godinu i pol kasnije, i prodavali važne igrače, i dovodili nove, i pokrili gradnju kampa. O tome koliko nisu ambiciozni sugerira važan podatak, a to je milijun eura koliko se u proteklih 15-tak mjeseci počelo ulagati u dovođenje-odštete igrača. To je detalj koji puno govori o promjenama u Istri, i daje naslutiti da nema osnova doista besmislena priča da vlasnici ne žele u Europu. Ono što je smisleno to je da Baski ne žele opet Istru dovesti u poziciju da puno više troši nego prihoduje, pa iako ostvari europski iskorak da onda klub ode u nove rizike od stečaja.

Da bi se Istra držala na ovim razinama ona jednostavno mora prodavati igrače. To čine svi, uključujući i najbogatiji Dinamo, svatko u svojoj proporciji. Klub mora "stvoriti" barem 4 milijuna godišnje, osim sredstava od TV prava, sponzora i prodanih ulaznica i suvenira. Sudbina je da kada se pojave ponude tipa Lawal (čiji se prihod dijeli s Nigerijcima) bilo bi neodgovorno riskirati 3 milijuna radi nade kako će se rezultatski uspjeti i onda dobiti slične ponude. To je u poslovanju profesionalnog kluba fakultativna priča, a najvažnija je ona konkretna, koja hrani sve (brojne) pogone.

Samo tako se jednom može (i vjerojatno hoće) dogoditi Europa i napredak, jer ako se Europa i trenutni iskorak dogode na drugačiji (prijašnji) način, onda će se još vjerojatnije Istra vratiti u eru prije Baska.

Naposljetku, kad bi došli bogatiji vladari vjerojatno bi svi kazali da je to super, ali je pitanje bi li bili uspješniji od racionalnih Baska.

Što na kraju sve skupa nema veze s utakmicom protiv Gorice. Gdje igraju sva tri znaka i u kojoj su utakmici igrači Istre zaslužili podršku i toleranciju ako stvari ne odu po željama. To bi također bio jedan od znakova napredovanja nogometne Pule.

Povezane vijesti

• Dan poslije
• Pravi akteri grada
• Garcia II i priča o napredovanju i rizicima povratka