Piše Robert Matteoni

Detalji katara(ča), ideja nogometa i borbenosti puležanštine

Ilustracija

Ilustracija


Znate vjerojatno svi, a ne samo nogometni fanovi, da se Mundijal prvi puta u povijesti, igra u zimskim mjesecima. To iz razloga što je domaćinstvo dobila najmanja država u povijesti svijeta-nogometa, Katar. U zemlji gdje ima nešto više od 2 milijuna ljudi, pustinjska klima ljeti donosi i do 50 stupnjeva Celzijusa. Kako je Katar super bogata zemlja, a zna se što taj status znači pogotovo danas u svijetu, ona se izborila za nelogičnu kandidaturu SP-a. Da bi se to dogodilo, sve u ime interesa, FIFA je pristala na "nemoguće" – premjestila je Mundijal u studeni/prosinac.

Tada su temperature u tom dijelu Azije umjerenije, pa će se oko 25-26 stupnjeva u prosjeku dobro podnijeti. Tim prije što su Katarani na tribinama i u cijelom objektu, uključujući travnjak, izgradili sustav klimatizacije. Da je trebalo izgraditi podzemno centralno grijanje, ispod svakog terena i betona tribina, oni bi to učinili.

Hrvatska je u grupi s Marokom, Kanadom i Belgijom. Prvu utakmicu naši igraju 23. studenog i to u terminu matineje. Dakle, u 11 sati, što će tu radnu srijedu, za mnoge pretvoriti u neradnu, sučelit će se Vatreni Maroku. Pogledao sam ih u dvije posljednje utakmice i s moje strane potvrdio sam si onu staru tezu kako danas zbilja svi igraju dobar nogomet. Razgovarao sam o tome ovih dana s Lukom Modrićem, komentirajući seriju Kapetani Mundijala, koja se prikazuje na Netflixu. Ne samo Maroko, nego i Kanada, ukazuje mi svoje vrlo važne i upozoravajuće stavove kapetan Vatrenih, imaju odlične momčadi. Nisu to neka globalno poznata imena, ali upravo to što su relativno "nedoživljeni" generira kod njih veliku motivaciju da se na SP-u prikažu u najboljem svijetlu. Iskreno rečeno pomalo me iznenadila Modrićeva doza zabrinutosti, iako je smatram dobrodošlom. U nas se već stvorila atmosfera da možemo ići do kraja, a prvo i osnovno treba proći vrlo neugodnu grupu. Maroko i Kanada igraju fizički moćan nogomet, homogeni su, kompaktni i brzi, tehnički vrlo dobri. Takve selekcije u pravilu ne odgovaraju našoj reprezentaciji. Nećemo sada pomišljati da bi se trebalo plašiti, naprotiv. Problem je samo u općoj našoj sportskoj (ne)kulturi shodno kojoj lako omalovažavamo druge i veličamo sebe, pa kada dođe do neuspjeha, onda dramatično okrećemo ploču i svoje gazimo kao zadnje luzere. To što igrači i izbornik ističu vrijednost suparnika (a nije to pila naopako jer govorimo, pogotovo i u belgijskom kontekstu o snažnim selekcijama) znak je da ih neće olako shvatiti. To je temelj svakog promišljanja rezultatskog iskoraka.

O tom potom, uskoro kada se okupe u Zagrebu i odlete prema Dohi. Priprema ovaj put neće biti jer klubovi igraju prvenstva do sedam dana prije početka Mundijala. Stoga će svi reprezentativci direkt s klupskih utakmica doći na okupljanje u Zagreb, a onda idu odmah prema Saudijskoj Arabiji gdje će odigrati 16. studenog prijateljsku utakmicu kao posljednju provjeru za start SP-a.

Nekako pred svako svjetsko prvenstvo u nogometu vraćaju mi se u sjećanje dani reprezentacije u Puli 1998. godine. Čini se kao da je bilo jučer kada su nogometni fanovi živjeli u posebnoj euforiji jer je Hrvatska debitirala na Coupe de Monde u Francuskoj. Osim što smo bili 24 godine mlađi, što je već dovoljno da to bude lijepa memorija, tada je sve nekako bilo drugačije u doživljaju svijeta, sporijeg i emotivno opipljivijeg života, bez tereta interneta i svekolikih utjecaja jahača virtualnih društvenih družbi. Tada je možda svakome izgledalo opet nešto neispunjeno i poticajno nezadovoljstvu, ali s odmakom vremena, koji uvijek donosi objektivniju sliku subjektivnog doživljaja vremena, spoznamo kako je to bilo u odnosu na današnje svekolike terete. Ne samo naših godina.

Dakle, bila je to era nedovršenog gradskog stadiona. Nekako se uspjelo nagovoriti HNS da Puli pruži priliku organizirati utakmicu reprezentacije, iako, budimo realni, tada je stadion izgledao i lošije nego prije 67 godina kada su ga fašističke vlasti dale izgraditi. Istina je da su bile izgrađene tri tribine (Sjever, Jug, Istok), ali taj beton, s ogradama od dva metra, te uz vizuru stare zapadne tribine, bilo je nešto što ne pripada reprezentativnoj vizuri. Sreća u toj infrastrukturnoj "nesreći", kao simbolu svih jada, političkih šporkih igara, nebrige za sportske igre grada, provincijska podmetanja i destrukcije Pule, bila je činjenica da se reprezentacija pripremala u Poreču. I da se igračima nije putovalo negdje daleko za prijateljsku utakmicu, a da je opciju Rijeke odnosno prioritet Puli, nas nekolicina uspjela nametnuti Ćiri Blaževiću. Preko podrške (volje) igrača.

Tako se eto Hrvatska - Slovačka igralo u Puli, prije puta Vatrenih za Vitell u Francuskoj, gdje ćemo se idućih 40 dana seliti iz grada u grad velike države i slaviti velike uspjeh reprezentacije. Organizacijska ekipa iz Pule, uz operativce HNS-a, zbilja se trudila učiniti maksimum da taj stari gradski stadion, uz štuko i pituru, bude podnošljiv u tv vizurama mnogih zemalja. Mučila nas je kiša, teren je bio takav kakav jest. Na dan utakmice imao sam dodatnu brigu. Trebao sam dočekati Arriga Sacchia, legendu Milana i svjetskog nogometa, koji je bio veliki štovatelj Hrvatske još iz prethodnih kvalifikacija za EP '96. Imali smo dobar kontakt i zamolio me da mu pomognem u boravku u Puli, te da može pogledati "u miru" utakmicu i analizirati je. Mislio sam si, a što će kada vidi da uz ogromnu gužvu, dodatno opterećenu kišom, glavna "VIP" tribina s 450 mjesta, ne pruža komoditet niti sjesti normalno, a kamoli imati ikakav komfor na kojeg je on navikao. No, sve je to ispalo onako kako je trebalo ispasti. Sacchija je oduševila ta "spontanost", sjedio je među Puležanima na centralnoj tribini, smetali su mu oni stari stupovi, ali je sve vidio. U poluvremenu smo se spustili do "VIP salona", starog društvenog prostora kluba, gdje se natiskalo mnoštvo ljudi i uz gemišt, pivo ili grickalice komentiralo viđeno. Sacchi niti jednom gestom ili riječju nije iskazao muku zbog uvjeta, nego je hvalio Hrvatsku, a pogotovo geg kad je mali pas, po kiši, uletio na travnjak i izazvao prekid.

Dok se utakmica nije završila nismo imali mira zbog doživljaja dan prije. Naime, prije treninga naših i Slovaka, dok smo gledali kakvo je stanje travnjaka nakon kiše, Branko Bubić se onako šeretski, kao nekad kad je igrao, zaletio prema jednoj lopti i onda je samo "napola" potonuo!? Bio je to šok jer se nije spoznalo što se zapravo dogodilo, sve dok Buba nije viknuo, dobro je ali teren je u k….

Na mjestu gdje je on upao, pokazat će se, bušenje travnjaka da bi se voda povukla, izazvalo je napuknuće plastičnih cijevi drenaže (izgrađene po starom sistemu 6 godina prije). Zbog pukotina polako su naslage zemlje i šljunka propadale, i kad je Buba natrčao točno tog trenutka je materijal "otplovio" i nastala je rupa. Nije se o tome nikome govorilo, samo se cijev na tom mjestu nekako sanirala, natrpalo materijalom rupu i molilo se da drugi dan bude sve u redu. Zbog silnih padalina rizik je bio velik, ali srećom, nagradila je organizatore za ogroman trud da se ta utakmica odigra u Puli. Niti zamisliti što bi bilo da se nekome od igrača to dogodilo, pa u propadanju travnjaka doživi ozljedu, a u svijet odu kadrovi za "šaljivi kućni video".

Hrvatska je izgubila od Slovačke 1:2. Toga dana u Puli je Juventus došao po Tudora privatnim avionom. Sacchi mi je na odlasku kazao da je siguran da će Hrvatska biti snažna na Mundijalu. Mislio sam u sebi, kurtoazan čovjek. No, bio je u pravu, bronca je valjda bila i potvrda kako on vidi nogomet dublje od drugih. Jedan od najboljih stručnjaka u povijesti nogometa. I tako pristojan i ponizan tip, koji je odrastao u malom mjestu, i koji nije postao veći papa od pape, zato što se proslavio s Milanom. Štoviše, vratio se živjeti u svoj Fusignano (8 tisuća stanovnika, u Emiliji Romagni), ne samo slavan nego i silno bogat. U ponašanju i pristupima ostao je isti čovjek kao kad je kao neuspješan nogometaš odlučio s 27 godina početi trenerski poziv.

Koliko kadrova za svako svjetsko prvenstvo, za priče o Puli, za vječnu borbu da se sport, i kroz nogomet, izbori za pozicije prije svega u svom gradu. Pet Mundijala kasnije, u novom vremenu, Hrvatska brani srebro. Svijet je "polu-prolupao". U Puli imamo polu-ispunjen stadion za više kriterije utakmica. Sve borbe tijekom proteklih 25-30 godina ipak su dovele do toga da se nogometna Pula etablira u Hrvatskoj. I da i ona ima pravo na komad kolača kojeg Vlada Republike Hrvatske priprema za nogometnu obitelj i gradnju infrastrukture. Nadam se da Grad Pula, koji je eto toliko slobodarskog duha da si trenutni gradonačelnik bez kompleksa dopusti da na Drosini iskazuje podršku suparniku Istre, u njihovim obilježjima, neće kao i obično uprskati stvari te pasivno promatrati kako drugi gradovi ubrzano pripremaju materijale za (nado)gradnju i modernizaciju stadiona. Pula je u viziji Vlade i HNS-a najavljena za preuređivanje Drosine. Valjda neće, zahvaljujući destrukcijama i destruktivcima, populistima i obećanovićima, ostati samo na tome. Pula jest slobodarska i diskretna, ali nije baš (više) ni šturlasta.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini