PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

RAT ZBILJA JEST PRIRODNO STANJE DUHA. POVIJEST JE TO POTVRDILA

Jedno je sigurno: trenutni rat na prostoru bivšeg SSSR-a pokazuje još jedan ogroman poraz ljudskosti, ali dovodi u pitanje sve povelje, konvencije, dogovore i pregovore iz prošlosti i to sada, u punom zamahu 21. stoljeća

(Foto: Pixabay) i Helena Mostarkić Gobbo

(Foto: Pixabay) i Helena Mostarkić Gobbo


Gledano sa strane gole ljudskosti, prosječnom je čovjeku, u kojemu god dijelu svijeta živio, iznimno teško shvatiti uzrok, povod ili cilj sukoba koji može prerasti (i u konačnici preraste) u pojavu koju kroz povijest poznajemo kao rat. No, promatrajući stoljeća ponavljanih historijskih obrazaca, čini se da svaki rat ima svoje čvrste uzročno-posljedične veze, mada im povodi mogu biti banalni, a ciljevi daleko od bilo kakvog racionalnog poimanja.

Kako bi uopće netko mogao racionalizirati pohlepu za prisvajanjem tuđih teritorija, poriv za uništenjem drugoga naroda ili više njih, za mučenjem, silovanjem, ubijanjem, pa i genocidom? No, ipak se kao vrsta vraćamo takvih porivima, gotovo matematički preciznom periodičnošću, i to kroz cijelu povijest.

"Rat je prirodno stanje duha", rekao je grčki filozof Platon. Iako se u prvi mah čini da rat, priroda i duh ne stanu u zajedničku rečenicu, ispada da stara antička teza itekako drži vodu, jer je dosadašnja povijest dokazala njezinu točnost. Ljudski duh je od samih svojih početaka nemiran, a usmjeren u krivom pravcu hranjenja tog nemira u odnosu na potragu za mirom može (i učinio je to nebrojeno mnogo puta) dovesti do katastrofalnih posljedica, čemu smo svjedoci i u ovom trenutku vremena. Ratovi mogu imati brojne uzroke, ali osvajanje nečega tuđeg, u manjem ili većem opsegu, od vlasti do teritorija, može se definirati kao krađa u najširem smislu, ali nimalo tajna. Dapače; takva krađa izvedena je gotovo po pravilu uz mnogo buke, pa i s prethodnim prijetećim najavama. U ljudskim počecima bili su to uglavnom neartikulirani povici, a danas su to suvremene jezovite poruke koje dokazuju da kao vrsta i nismo odmaknuli puno dalje od mentaliteta života u špiljama, barem u segmentu ratovanja.

Ilustracija (Foto:Pixabay)

Imajući na umu osnovne ljudske potrebe, upravo su one često bile uzrocima velikih nemira, bez obzira je li riječ o fizičkoj gladi ili neispunjenju kakve druge pohlepe. Glad i neimaština, pa i suvremene ekonomske krize zamaskirane u pojedinačne apetite zamračenih umova, uvijek su pri vrhu uzroka ratnih događanja. Do današnjeg vremena najčešće prikazivan s toljagom u ruci, prvi čovjek je bio spreman na sukobe upravo iz tih primitivnih, elementarnih poriva.

Sukobi prvobitne zajednice nisu bili uzrokovani nekim dalekosežnim planovima kakve možemo promatrati u kasnijim povijesnim periodima, nego uglavnom kratkoročnim zadovoljavanjem vlastitih egzistencijalnih potreba. Budući da je plemenske i rodovske zajednice karakterizirala ovisnost o prirodi, u fokusu njihova postojanja stajala je ponajprije potreba za hranom. Ukoliko jedan rod ili pleme nije imao dovoljno hrane, u potragama je nailazio na članove drugog roda ili plemena te ulazio u sukobe prilikom opskrbe, što je u to vrijeme bilo svedeno na lov ili branje bobica, odnosno plodova koji su se pronalazili u bližem okruženju. Ukoliko je jedno pleme bilo fizički ili brojčano nadmoćnije od drugoga, moglo je pokušati preoteti teritorij na kojemu je bilo više hrane.

Klasne podjele vidljive prije ratova, nakon njih bi se još dodatno produbile. U robovlasničkom društvu, pripadnici vladajuće klase čeznuli su za što većim vlastitim bogaćenjem, ali preko leđa robova koje su pritom iskorištavali, pa i kupovali nove. Priljev novih robova nerijetko se odvijao upravo ratnim putem, pokoravanjem teritorija koji još nisu imali organizacijski ustrojene države, a robovi su uzvraćali svojim ustancima. Robovski ratovi datiraju iz sedamdesetih godina prije Krista odnosno iz doba Rimske republike.

Ratovi vođeni željom za daljnjim porobljavanjem, stjecanjem posjeda i teritorijalnom ekspanzijom obilježili su i feudalizam koji se u povijesti dijeli na rani, srednji i kasni. Razdoblje iznimno dugog trajanja koje je raslojavalo društvo između feudalaca (posjednika) i kmetova (seljaka) konačno je u većem dijelu Europe dokinuto tek 1848. godine. U tom je periodu vođeno više feudalnih osvajačkih ratova, ali i seljačkih, koji su proizašli iz pobuna kmetova. Među najveće ratove ovog doba svakako spadaju Franački ratovi (Frizijsko – franački, Franačko – langobardski, Franačko – avarski… ), Bizantsko – arapski rat, Stogodišnji rat i brojni drugi ratovi i bitke koji su se, s prekidima ili bez njih, vodili kroz stoljeća. Ratovi koji su započeti seljačkim pobunama koje su kmetovi vidjeli kao jedini izlaz iz iznimno teškog položaja vođeni su diljem Europe (Njemački seljački rat, ali i slični ratovi u Francuskoj, Mađarskoj i Sloveniji), pa i u Hrvatskoj, gdje je zabilježena čuvena Seljačka buna pod vodstvom Matije Gubeca, 1573. godine.

Na američkom se tlu od 1775. godine vodio Američki rat za nezavisnost, a četiri godine nakon njegova početka, pojavom Francuske revolucije, u svoje osvajačke europske pohode krenuo je i Napoleon. Svega dvadesetak godina nakon njegove smrti na otoku Sveta Helena, Europom je prohujalo Proljeće naroda. Ta 1848. godina, u povijesti poznata pod nazivom Revolucionarna, pokrenula je lavinu nacionalnih pokreta europskih naroda koji su zahtijevali društvene, političke i gospodarske promjene.

Početak dvadesetog stoljeća obilježio je Prvi svjetski rat (1914.–1918.) vođen na nekoliko kontinenata, koji je do pojave Drugog svjetskog rata nosio naziv Veliki rat (koji se ponegdje zadržao do danas) jer do tada nisu bili zapamćeni sukobi u tolikim razmjerima. Međutim, prvi dan mjeseca rujna 1939. godine napadom Njemačke na Poljsku započeo je najkrvaviji, najbrutalniji i najveći rat ikada zabilježen, a trajao je punih šest godina. Iz njega su nastali i totalitarni režimi čiji krakovi neke još drže u šaci. Drugi svjetski rat je, prema nekim procjenama, ostavio iza sebe između 50 i 60 milijuna ljudskih žrtava, ali točan broj je nemoguće utvrditi, pa i pretpostaviti. Kao jedna od posljedica Drugog svjetskog rata ostala je i najava za Hladni rat između Zapada (SAD) i Istoka (SSSR) koji je ostao samo na otvorenim političkim sukobima.

Hrvatska još uvijek pamti i nosi nerazjašnjene posljedice brojnih nestalih osoba iz Domovinskog rata, vođenog od 1991. do 1995. godine na ovim prostorima. Posljedice obrambenog rata kojim se pokušalo zaustaviti brojnijeg i naoružanjem nadmoćnijeg protivnika, Jugoslavensku Narodnu Armiju udruženu sa srbočetničkim agresorima, neki dijelovi Hrvatske osjećaju i danas.

Još jedno antičko filozofsko gledište rat definira kao prirodan način stjecanja imovine. Aristotel je mudro primijetio oruđe kojim se dolazi do plijena na relativno lak način, mada nimalo opravdan. Materijalni čimbenici uvijek su pogodan privjesak počecima ratnih djelovanja, iako nisu i njihov glavni uzrok, ali ekonomski uzroci tek su jedan u nizu razloga za potezanje oružja. I religijska je ideologija nerijetko bila okidač sukoba diljem svijeta, posebno na tlu Starog kontinenta.

Povijest pamti srednjovjekovne Križarske ratove koji su trajali gotovo punih dvjesto godina, a u ime vjere i dan-danas se ratuje na Bliskoistočnom području premda mnogi politički i društveni analitičari spore da je u pozadini tamošnjih višedesetljetnih sukoba upravo vjersko opredjeljenje, već ga opravdavaju kao isključivu želju za teritorijem. No, nitko tko se usudi prodrijeti dublje od površine ne može pobiti činjenicu da u temeljima svjetonazorskih razlika, koje se često i minoriziraju u ime političke korektnosti, leži isključivo religijski nastrojen povod sukoba koji seže u tisućljetne razloge i vjerovanja.

Ilustracija (Foto:Pixabay)

Čak je i međunarodno pravo reguliralo rat kao društvenu pojavu, najprije ga definiravši kao oružani sukob dviju ili više država uzrokovan voljom jedne od njih, a zatim ga dopuštajući kao legitimno sredstvo svake neovisne države, mada se nisu jasno obrazlagali pojmovi napada i obrane, što je do današnjih dana za mnoge zaraćene strane ostao kamen spoticanja. Od dokumenata koji su pokušali regulirati rat kao pravno sredstvo međudržavnih i inih sporova, odnosno ishoditi njegovu zabranu, ističe se Pariški pakt iz kolovoza 1928. Jedna od potpisnica pakta, Njemačka, taj je potpis prekršila napadom na Poljsku, što je bio početak Drugog svjetskog rata.

Konačna zabrana ratovanja, odnosno upotrebe sile kao sredstva rješavanja međunarodne i nacionalne politike ishodovana je Poveljom Ujedinjenih naroda 1945. godine. Sve članice UN-a tom su se poveljom obavezale "da neće upotrebljavati silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne neovisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino i isključivo mirnim putem, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici, da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN poduzme neku prinudnu mjeru". Povelja UN-a ipak dopušta "prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekoga člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti".

Ovaj tekst je dotaknuo tek neke od najupečatljivijih ratnih zbivanja u svijetu, iako je svaki sukob prepun detalja o kojima je ispisana brojna literatura. Ovdje nisu navođeni detalji, nego je zamišljen kao kratak „hod“ kroz povijest ljudskog postojanja koje je, čini se, od samih početaka do danas, ipak nosila u sebi ratničku pripravnost. Možda uzroci leže u vječnoj borbi za preživljavanjem, bez obzira na sva tehnološka i ina dostignuća kojim se civilizacijski možemo ponositi, a ipak na najvažnijem ispitu uvijek iznova padamo.

Jesmo li korak do još jednog globalnog, odnosno Trećeg svjetskog rata ili smo već (ne)svjesno u njega zakoračili? Pokazat će jedini pravi i istinski sudac – vrijeme. No, jedno je sigurno: trenutni rat na prostoru bivšeg SSSR-a pokazuje još jedan ogroman poraz ljudskosti, ali dovodi u pitanje sve povelje, konvencije, dogovore i pregovore iz prošlosti i to sada, u punom zamahu 21. stoljeća. Ipak, jednom će se morati sjesti za stol da se okonča i ta tuga, jer rat je ništa više do bizarna i uzaludna borba u kojoj nema pobjednika.

Nakon rata nitko se ne veseli. Broje se srušene zgrade, izgubljena djetinjstva i ugasli životi. Rat je najlakši način brisanja radosti života. On je otisak ožiljaka u vremenu i prostoru koji ne može zarasti, jer je u sjećanjima koja ostaju živa čak i kada njegovih svjedoka više nema. Zapis na to najveće posrtanje humanosti ostaje u povijesti kao najteža lekcija koju čovječanstvo uporno ponavlja, a nikada je, čini se, neće usvojiti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum