PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

Hrvatska je pacijent. PSIHIČKI


Bioteroristi, kako je Alemka Markotić nazivala ljude koji krše samoizolaciju, u dva su mjeseca napredovali do pozicije poželjnih glasača na parlamentarnim izborima. Stranci, koje se do prije mjesec dana gledalo kao na šišmiše iz Wuhana, već sutra bi trebali biti gosti kojima će se ljubiti ruke kada dođu u Hrvatsku

Ova je država bolesna. Psihički. Izjeda je nekakav poremećaj koji se ne može registrirati na ultrazvučnim, rendgenskim, magnetskim aparatima, ništa što je vidljivo na krvnoj slici. Ona se bori sa svojim unutarnjim demonima, s naglim promjenama raspoloženja, s depresijama. Vidi se to po njenom ponašanju, pogotovo sada u korona krizi. Država bi htjela sve, a nema ništa. Ona bi da se održe izbori, a ima dvije stranke u križ, ona bi da počne turistička sezona, a oko nje su zatvorene granice, ona bi da građani ostanu zdravi kada ih se izvede pred streljački vod.

Sjetimo se samo početaka izbijanja epidemije, silnih zabrana i ograničenja, prozivanja neodgovornih pojedinaca zbog napuštanja domova, privođenja šetačica, vrebanja starčića po parkovima, upozoravanja da ne sjede na klupama, blokiranja gradova, sela, općina… Sada, dva mjeseca nakon toga, kao da ničega nije bilo. Samo dezinficijensi na ulazima i u drvarnice podsjećaju nas na ono što smo proživljavali. Bioteroristi, kako je Alemka Markotić nazivala ljude koji krše samoizolaciju, u dva su mjeseca napredovali do pozicije poželjnih glasača na parlamentarnim izborima. Stranci, koje se do prije mjesec dana gledalo kao na šišmiše iz Wuhana, već sutra bi trebali biti gosti kojima će se ljubiti ruke kada dođu u Hrvatsku, policajci će ih na graničnim prijelazima dočekivati s buketima cvijeća, a ne u pratnji epidemiologa.

Brzopotezni igrač

Psihijatri bi za takvo ponašanje sigurno mogli postaviti dijagnozu. Samo kako ćeš državu proglasiti pacijentom? Ne možeš s njom na psihijatrijski stolac, ne možeš je smjestiti u bolnicu, navući joj košulju vezanih rukava, kljukati je normabelima, helexima, xanaxima. A Hrvatska to jest, pacijent. Psihički. Možda joj ne treba hospitalizacija, možda je riječ o blažem poremećaju, ali svakako to treba dijagnosticirati. Jer njezini postupci mogu biti opasni po okolinu, po njene građane. Doduše, postoji mogućnost da ta država i nije sama kriva, postoji šansa da joj je nametnuto da bude neurotična, da su turističke kompanije te koje su navalile da se granice otvore, možda je njezina vlast ta koja ju je ucijenila da se parlamentarni izbori održe što prije. A ona jadna ne zna što bi, već sluša one koji je drže za mošnje.

I dok nitko u Europi ne pomišlja na ublažavanje mjera na graničnim prijelazima, Hrvatska je odlučila biti pionir, predvodnik u eksperimentu, pokusni kunić ministra Davora Božinovića koji će krepati ako treba, ali će imati turističku sezonu već u svibnju. To se ne usude raditi države koje imaju puno veće prihode od turizma, poput Grčke, ali Hrvatska… Ona je ispred te zastarjele Europe, ona je prilagodljiv, brzopotezni igrač. Ona će znati reagirati i kada se neki turist zakašlje na rabačkoj, rovinjskoj ili umaškoj plaži. Potapšat će ga po leđima i upitati je li dobro. Zatim će tiho spustiti željeznu ogradu, kao Slovenci na svojoj južnoj granici, zatvoriti Rabac, Rovinj ili Umag, opet upozoravati: Ostanite doma!, kažnjavati, proglašavati ljude teroristima… I tako do nekog novog otvaranja. Pa zatvaranja. Kao da smo na vrtuljku.

Da je bilo pameti u ovoj državi, pričekalo bi se s turizmom do lipnja ili srpnja. Ionako predsezona ne nosi neke velike pare. U ovom trenutku donosi samo ogroman rizik. Gubitke se ionako neće moći izbjeći, ali barem se ruski rulet ne bi igrao s punim spremnikom u Beretti, Coltu, Crvenoj Zastavi ili Glocku, svejedno. Ovako Hrvatskoj ne gine metak. Ma kakav metak, cijeli šaržer. Ostat će na zidu samo fleka. Kao da si ubio komarca. Malo krvi i gram mozga. Ako i toliko.

U slijepoj ulici

Taj državni psihički poremećaj naravno da utječe na ljude, koji bezglavo bauljaju tražeći odjel na kojem se mijenjaju mjere protiv covida-19. A njega zapravo nema, on je fikcija, on je u nečijim glavama, zamišljeni prijatelj maštovitog dječaka. Božinović je zamislio da treba pustiti turiste u zemlju, njegov kolega Krunoslav Capak nije baš za tu varijantu, šef istarskog Stožera Dino Kozlevac tome se protivi. I svi govore da su upravo oni u pravu. Najbolje da svatko u ovoj ludnici od države propiše svoje mjere i da ih provodi sam za sebe. I to bi djelovalo normalnije od ovoga sada.

Ovako ispada da je Hrvatska zrela za psihijatriju jer oni koji je vode ne znaju bi li piškili ili kakili, bi li imali mjere ili ne bi. Kaos je započeo s apsurdnim odlukama stožernog Stožera, onog vrhovnog, nacionalnog, koji je počeo plesati po skliskom terenu kad se uhvatio ublažavanja mjera. Čim su političari zamaskirani u stručnjake stavili Crkvu ispred obrazovanja bilo je jasno da ćemo završiti u slijepoj ulici i da ćemo na njenom kraju punom brzinom zviznuti u zid. Možda se izvučemo samo s posjekotinama, a možda slomimo vrat. Što god bilo, barem ćemo znati zbog čega se sve skupa dogodilo. Ludilo je najbolja obrana.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini